DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Zdravko Seleš
Zdravko SELEŠ rođen je 1962. g. u Đurđevcu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1987. g. hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti. Iste godine počinje raditi u srednjoj školi u Đurđevcu, gdje i danas živi i radi kao gimnazijski profesor hrvatskoga jezika.
Ponajviše je angažiran u kulturnom i književnom životu Podravine i kajkavskih krajeva Hrvatske. Stvara uglavnom poeziju i književnu esejistiku, a bavio se i prevođenjem s međunarodnog jezika esperanta i na njega pa je sudjelovao i u nizu prevodilačkih projekata. Krajem 80-tih bio je i urednik esperantskog časopisa za književnost i kulturu “Koko” i već tada napisao nekoliko književnih eseja i recenzija, a posljednjih godina ponovno intenzivnije piše recenzije novih originalnih i prevedenih esperantskih knjiga i književne eseje o hrvatskim i esperantskim književnicima. Recenzija „Nova realismo de Mikaelo Bronŝtejn aŭ eta traktato pri leganto“ (Novi realizam Mikaela Bronštejna ili mali traktat o čitatelju) nagrađena je 2012. trećom nagradom „Verda plumo“ (Zeleno pero). Napisao je i nešto originalnih pjesama na esperantu pa je zastupljen i u “Kroatia esperanta poemaro”(Zagreb, 1991.)
Prve pjesme i priče objavio je 1980. i 1981. u časopisu „Podravska gruda“, 1981. objavio je plakat poezije u suradnji sa slikarom Josipom Turkovićem, a prvo ozbiljno pojavljivanje na književnoj sceni ciklus je pjesama „i vrijeme se mrvi“ u trobroju časopisa „Gesta“ 12-13-14, 1982./83. Od tada objavljuje u nizu časopisa, novina i zbornika. 1984. objavio je zbirku poezije “Razgovori sa srcem”, 1991. dvojezičnu, hrvatsko-esperantsku, zbirku “Noćnik – Noktulo”, a 1996. kajkavsku zbirku pjesama u prozi “Elegije Sigismunda Ernušta” u izdanju Matice hrvatske ogranka Đurđevac, čiji je i danas predsjednik. Ovo izdanje dobilo je 1998.g. Brončanu povelju Matice hrvatske pa je 2001. objavljeno u obliku kalendara – plakata poezije. 2003. objavio je knjigu "Lirika đurđevačke Podravine" – panoramu podravske lirike đurđevačkoga kruga, 2012. knjigu „Snovi i sjene/ Senje i tenje/ Sonĝoj kaj ombroj“ - izbor iz stvaralaštva na književnom jeziku, kajkavštini i međunarodnom jeziku esperantu koji donosi 80-ak pjesama te priče, eseje i prijevode, a 2014. knjigu „Galović i zađne stvari“ (Podravski eseji i zapisi) u biblioteci Rukopis Podravsko-prigorskog ogranka Društva hrvatskih književnika.
1990-tih godina najviše je stvarao poeziju na kajkavskom jeziku pa je tako zastupljen u zbornicima “Zeleni bregi Zeline”, panorami Hrvatski kajkavski pjesmotvor devedesetih “Zercalo horvatsko” (Varaždin, 1999.) Ivana Kutnjaka i u Antologiji moderne kajkavske lirike 20. stoljeća “Rieči sa zviranjka” Jože Skoka (Zagreb, 1999.) Isto tako, zalažući se za revitalizaciju kajkavskoga jezika, neke književne eseje o zavičajnim autorima napisao je na kajkavštini.
Član je Društva hrvatskih književnika od 2001. godine.
Knjige:
1. "Razgovori sa srcem" (pjesme), Đurđevac, 1984.
2. "Noćnik - Noktulo" (pjesme), Đurđevac, 1991.
3. "Elegije Sigismunda Ernušta"(pjesme), Đurđevac, 1996.
4. "Lirika đurđevačke Podravine", Đurđevac, 2003.
PORTRET MOG ANĐELA
Začuo sam lagani šum. Gotovo nečujni lepet anđelova krila. Slutio sam da je tu, u atelijeru, možda se spustio na gornju stepenicu s koje motri ovaj poveliki prostor u kojem stojim pred bijelim platnom i osluškujem. Zapravo si svi sve to zamišljaju drugačije. Vide slikara s blokom za skiciranje i olovkom u ruci kako krade prizore iz stvarnosti, kako otvorenih očiju, širom otvorenih očiju, promatra svaki pomak svjetla, svaki pomak lista, micanje oblaka, ljude u hodu, trku, zamišljene i nalakćene, tužne i zanesene, s licem zgrčenim od tuge. I sve to bilježe, skiciraju, love da im ne izmakne. To je uobičajena slika o slikarima. I da me tko sad vidi kako osluškujem nešto nevidljivo, kako se pripremam naslikati nešto što možda ne postoji, ne bi povjerovao u ono što bi vidio. Ne bi povjerovao čak ni kad bih mu to sam rekao. Gledao bi me s vjerom djeteta u mađioničara kada bih mu rekao: “ Želim naslikati portret svog anđela!” Mislio bi: “Da. On to može. Stvorit će ga ni iz čega! Samo odgađa da bi bilo napetije! Zanimljivije! Nevjerojatnije!”
A ne bi znao da već danima, već tjednima stojim u atelijeru pred bijelim platnom i osluškujem ne bih li čuo šum vjetra, zapazio pomicanje zastora, papirića na podu koje sam posuo posvuda naokolo, čak i suhog jesenskog lišća za koje svi misle da sam ga unio ovamo kao dekoraciju.
Evo, i malo prije sam začuo lagani šum, jedan listić se lagano ugnuo, jedan sletio sa stepenica i učinilo mi se da je prostorija promijenila miris.U opori miris terpentina umiješao se miris vanilije. Miris koji volimo ja i moja kći Veronika. Okrenuo sam se prema vratima pomislivši da se to ona bosonoga prokrijumčarila u atelje. Koliko li mi se već puta prišuljala,uvukla u fotelju i šutke, gotovo ne dišući motrila kako započinjem slikati. Da, uvijek kad se to dogodilo u meni se javljala ideja, ruka je gotovo automatski posizala za kistom, miješala boje i sigurnim i mirnim potezima nanosila boje na platno. Tako su posljednjih godina nastale sve moje najbolje i najdraže slike. I, kad bih završavao, uvijek bih, brišući ruke ili pospremajući kistove, primijetio kako se Veronika smješka, a često i smješkajući se pada u san. Odnio bih je u spavaonicu, a, dok bih je nosio, ona bi ovila ruke oko mog vrata i povukla i mene u duboki i zadovoljni san.
No, ovog puta nije bilo Veronike. Anđeo je nevidljiv sjedio na vrhu stepenica i puštao me da se mučim. Znao sam da, budem li uporan i pažljiv, spojim li sve zvukove, pokrete i znakove u jedno, mogu spaziti lice svog anđela. Ali, koliko god da sam cijenio i razumio njegovu prisutnost u svom životu, ono zadovoljstvo koje je od njega zračilo kada sam činio dobro, kada sam svojim zvonkim baritonom pjevao trubadurske pjesme i vesele pjesmice za djecu ili se zviždeći vozio na biciklu radujući se mijenama dana, slikarsku mi taštinu nije zadovoljavao. Samo bih ponekad zapazio njegova snježnobijela paperjasta krila i vidio kako ga odnose u visinu.
I pokušavao sam slikati te varke i privide, ta navještenja željenog modela: Jutarnjeg anđela koji čita novine, sakriven iza stranica velikog formata, Anđela sna koji gasi svjetlo pri izlasku iz sobe i još desetine drugih kojih bi tek anđeoska kretnja bila prisutna na slici, a oka, lica i osmijeha nitko nije vidio.
A onda najednom ruka započe slikati sklopljena krila i njegovu bestjelesnost na vrhu stepenica. A ja se ljutnuh na anđela, i na preslobodnu ruku, njene već samostalne navikle kretnje i u ljutnji pomislih da ću naslikati nekog drugog na anđelovom mjestu. I, vođen mirisom vanilije, koji je bio neobično intenzivan i bogat, i opet gotovo nesvjesno, naslikah svoju kćer, Veroniku, nasmijanu kao uvijek kad naslikam kakvu lijepu sliku. Zadovoljan pogođenim izrazom lica, pomislih da još samo moram urediti krila. Na tren podigoh pogled. I u to jednistvenom trenutku, najvažnijem trenutku moga života, ugledah na stepenicama svog anđela. Između krila koja su pripremala zamah i uzlazak smiješilo se lice moje kćeri Veronike.
LAMPAŠONOSEC
Ivanu Lackoviću Croati
Gledim sako večer kak ide čez polje. Z lampašom. Prek strnjaka. Čez gosti, leplivi mrak. Kam ide? Kaj išče?
V rasvič , on i dalje nosi svoje svetlo, čez mračni,
okorni svet. Kak god je rajne, i Sonce zijađa, čovek se
v mraku popikava, ima rajnave roke, skulava kolena i raspukneno srce.
Kam ide? Kaj išče?
popis članova