Željka Horvat-Vukelja

Društvo hrvatskih književnika Članovi društva Željka Horvat-Vukelja

Članovi društva

Željka Horvat-Vukelja

Rođena je 25. srpnja 1952. godine u Sinju. Živjela je u Šibeniku i u Zadru, gdje je završila osnovnu školu „Centar“ i Gimnaziju „Vladimir Nazor“. Diplomirala je francuski i španjolski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Predavala je francuski jezik u OŠ „Vladimir Nazor“ u Zagrebu i u OŠ „Stjepan Fabijančić Japa“ (danas OŠ Nikole Hribara) u Velikoj Gorici, a od 1986. do 2014. godine bila je urednica časopisa Modra lasta u izdavačkoj kući Školska knjiga.
Kao gimnazijalka objavljivala je priče u Večernjem listu, a potom i u revijalnom tisku: Svijetu, Areni, Vikendu, Tini. Od 1972. godine surađuje s Dječjim i obrazovnim programom Hrvatskog radija, koji joj je emitirao stotinjak priča i nekoliko radioigara. Stalna je suradnica časopisa Smib. Članica je Hrvatskog društva dramskih umjetnika (HDDU). Od 1989. do danas održala je više od tisuću književnih susreta u školama i knjižnicama. Specijalnost su joj pričokazi, koje je osmislila kao novu književno-scensku formu - kombinaciju priče i scenskog igrokaza u kojem publika aktivno sudjeluje. Željka Horvat-Vukelja bila je od 1992. do 2014. godine članica prosudbenog odbora državne smotre LiDraNo, a od 2011. do 2013. i predsjednica LiDraNova središnjeg odbora. Suradnica je privatne glazbene škole Glazbaonica Ljubav, u kojoj proučava nove načine senzibiliziranja predškolske djece na klasičnu glazbu.

Objavljena djela

Šiškabališka, Narodno sveučilište, Velika Gorica, 1984.
Putovanje patuljka Zvončića, Mozaik knjiga, Zagreb, 1997.
Reumatični kišobran, zbirka igrokaza, DiVič, Zagreb, 2001.
Poplava iz šalice kave, Školska knjiga, Zagreb, 1988.
Hrabrica, Mladost, Zagreb, 1990. i Školska knjiga, 2006.
Balončica, Mladost, Zagreb, 1990. i Školska knjiga, 2008.
Panjoglav, Mladost, Zagreb, 1990.
Slikopriče, Školska knjiga, Zagreb, 1995.
Zdenko Slovojed, Kašmir promet, Zagreb, 2000.
Nove slikopriče, Školska knjiga, Zagreb, 2001.
Petra uči plivati, Školska knjiga, Zagreb, 2003.
Kako je kornjača išla na ljetovanje, Mozaik knjiga, Zagreb, 2001.
Miško u cirkusu, Kašmir promet, Zagreb, 2003.
Leteći glasovir, Školska knjiga, Zagreb, 2003.
Pijanistica, Školska knjiga, Zagreb, 2004.
Reumatični kišobran i još deset pričokaza, Školska knjiga, Zagreb, 2007.
Radioigre objavljene na Hrvatskom radiju (Dječji i obrazovni program): Pobuna riječi (1973.), Priča o priči (1976.), Putovanje patuljka Zvončića (1996.), Tko je glavni (2006.) i Leteći glasovir (2011.).
Igrokazi Reumatični kišobran (2005.) i Hrabrica (2014., dramaturginja Marijana Nola) na repertoaru Gradskog kazališta Žar ptica.

Kako usrećiti knjige (i sebe!)

Zašto je uvijek tako lijepo i dobro ući u knjižnicu?
Zato što je ondje mnogo knjiga punih znanja, mudrosti, zanimljivih priča i lijepih slika.
Zato što nas ondje dočekaju ljubazne knjižničarke.
Zato što je ondje tiho i mirno.
Zato što smo ondje u društvu drugih ljudi, a svatko ipak sam sa sobom i svojim mislima.
Zato što ondje možemo šutjeti do mile volje, ali i tiho razgovarati.
Zato što smo ondje bar nakratko zaštićeni od svakodnevnih problema...
Ipak, u knjižnici nije sve idealno. Na policama stoji mnogo tužnih knjiga. Cijeli odredi mirnih, šutljivih, razočaranih i nesretnih knjiga. Možda ćete pomisliti da je ovo početak neke bajke. No to nije bajka, to je živa istina. Hajde, uživite se malo u sudbinu knjiga u knjižnici. Stotine stranica, s tisućama otisnutih riječi, žive u mraku, sapete koricama i stisnute drugim knjigama koje također stoje uspravno i mirno na policama. Stoje i strpljivo čekaju da ih netko posudi. Zamislite kako je strašno tako čekati i danima, tjednima, mjesecima, godinama ne dočekati nijednog čitatelja.
Neke knjige imaju sreću da ih se neprestano posuđuje – ili su u lektiri ili su u modi ili su ljudima važne kao što im je važna hrana. No knjigama nije važno zašto ih se posuđuje, njima je važno samo da ih se posudi, da siđu s police, da se zapute u vanjski svijet, jer tek tada započinje njihov život. Jedina je svrha njihova života da ih se čita. Kad ih uzmete u ruke, kad ih samo prelistate, to je kao da ih vodite u šetnju, na izlet, na putovanje. Ah, što bi neke knjige dale da mogu krenuti na takav put!
Jednoj je knjizi dosadilo čekanje. Odlučila se aktivno pobrinuti da nađe čitatelja. Pa se malo isturila i izvirila iz reda, nadajući se da će nekome zapeti za oko te da će taj netko posegnuti za njom. No kako se to nije dogodilo, napravila je odlučniji korak: sa svoje police – najviše police! – bacila se pred noge mladića koji je upravo nešto tražio na donjim policama. Mladić je knjigu podigao s poda i, ni ne otvorivši je, ni ne pročitavši joj naslov, odnio ju je na knjižničarkin stol. Knjižničarka je baš bila u velikom poslu i nije mogla odmah pospremiti knjigu na njezino mjesto. I baš tada je u knjižnicu došla jedna baka. Htjela je posuditi slikovnicu za svojeg unuka. Ugledala je onu knjigu koja je malo prije skočila s police, i pročitala njezin naslov: Šaljive narodne priče. „To bi moglo biti zanimljivo“, pomislila je i posudila tu knjigu.
Knjiga je cijelim putem do kuće treperila od uzbuđenja, a kada ju je baka otvorila i počela čitati, zapjevala je od sreće. Baka, dakako, nije mogla čuti taj pjev, ali je osjetila radost jer je u knjizi pronašla jednu smiješnu priču koju je čula u svojoj mladosti. Još istoga dana pročitala ju je svojem unuku, a on se smijao i tražio da mu je baka iznova pročita, pa se ponovno smijao. Onda je tražio da baka tu istu priču ispriča za nedjeljnim ručkom, kad su im u posjet došli rođaci. I njima se priča svidjela, svi su se smijali. A poslije su tu priču pričali svojim prijateljima, koji su je zatim pričali svojim prijateljima... i tako se šaljiva priča širila i uveseljavala ljude gdje god bi se pojavila. A baka je onu knjigu pročitala od korica do korica i našla u njoj još nekoliko priča koje su joj se osobito svidjele i koje je pričala ukućanima, rođacima, prijateljima. Zamislite koliko je radosti poteklo iz jedne male knjige koja je dotad stajala neprimijećena na visokoj polici u knjižnici!
Nemojte čekati da vam se knjige bace pred noge, nemojte dopustiti da lijepe priče, pjesme i dragocjeni tekstovi čame u mraku zaklopljenih knjiga. Posegnite za knjigom, otvorite je, rasklopite, udahnite joj život. Ne morate je cijelu pročitati, ali barem se s njom upoznajte: pročitajte što piše u sadržaju odnosno u kazalu, pogledajte slike, ilustracije, fotografije. Ako vam se učini da to nije knjiga za vas, vratite je na njezino mjesto – ona će vam biti zahvalna što ste je barem otvorili i što ste malo prozračili njezine stranice. Budete li tako stalno upoznavali neke nove knjige, postajat ćete sve pametniji i mudriji. Primijetit ćete to po tome što će vas ljudi slušati sa zanimanjem, što će se rado družiti s vama i što ćete svi skupa bivati radosniji.
Eto zašto je uvijek tako lijepo i dobro ući u knjižnicu!