DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
120 godina
Željko Knežević
Željko Knežević, rođen je 1943. u Gornjem Rajiću. Gimnaziju završio u Novoj Gradiški i Pravni fakultet u Zagrebu. Radio je kao tajnik Društva hrvatskih književnika u Zagrebu od 1985. do 2008.
Objavljene knjige pjesama:
- Pepelom i ružom, „Mladost“, Zagreb, 1971.; nagrada Fonda A.B.Šimić Narodnog sveučilišta grada Zagreba, 1971.
- Svuci svoju kožu, nakladnici su „M.L.Reljković“ i Centar za kulturu“, Nova Gradiška, 1972., zajedno s Titom Bilopavlovićem
- Kuća puna vjetra, nakladnik „A. Cesarec“, Zagreb, 1976.
- Putovanja, nakladnik „Mladost“, Zagreb, 1981.
- Okućnica, nakladnik „Mladost“ , Zagreb, 1987.
- Pod zidom, „Naprijed“, Zagreb, 1988.
- U tvojim rukama, CEKADE, Zagreb, 1992.
- Brdo na okupu, „Meandar“, Zagreb, 1997. nagrada „Duhovno hrašće“, Drenovci i godišnja nagrada „Vladimir Nazor“, 1998.
- Lijepo svjetlo dna, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2000.
- Izabrane pjesme, nakladnik „Ljevak“, Zagreb, 2003., izbor i pogovor Ante Stamać
- Kopito trajnoga konja, Alfa, Zagreb, 2005., nagrada „Duhovno hrašće“, Drenovci i „Tin Ujević“, 2006.
- Na vrhu olovke, knjižnica Carmen Croaticum 1-100, „Riječ“, Vinkovci, 2006., izbor i pogovor Branimir Bošnjak
Mala, boležljiva
Mala, boležljiva njiva.
Ne znam što će isklijati iz mraka.
Rebro oca, trepavica majke, jezik svrake?
Zapravo ne znam ništa o bolestima zemlje.
Iznutra davno zaorana raspada se grahorica
u kišom raskvašen gnoj, izvana lovac opet
puni cijev i cipelom otežalom od blata
gazi rebra i njušku već mrtvoga zeca.
Sve manje zraka i za vršak kupine.
Nešto oduzima vlagu i dušik bijelim klicama
i prije motike usitnjava teško busenje.
Promatram kretanje sunca, ponešto i kažem,
ali moje znanje je malo i ne vidi dubinu
onako kako je vidi biljka.
Ono što njivi može pomoći očito nisu
stope moje između dvije zatravljene brazde.
Lijepa, ničija zemljo, budi strpljiva.
Tebi su potrebne duge pretrage.
Do tada otpočni malo i diši kako već dišemo
i ne otvaraj svoje prelijepe oči
prema suncu, noću.
Rečenice bez smjera
Dok si ti, oče, nabranih obrva
sjekao u šumi visoka, snažna stabla
i nešto mudrovao o tome kako jasen,
grab, hrast, dakle i bukva nisu bez duše,
ja sam osamljen na kosini jednostavno čekao
koji će ogranak prvi vrisnuti.
Danas grohotom smije se cijela šuma
ako ne udarim sjekirom tamo gdje treba
ili ako iz neočekivanog smjera (jutarnja
svjetlost?) visoko ponad glave siječem
i promatram kako iz truleži diže se magla
i na drugu stranu brda odlazi.
Oče moj, ti si dugo radio na pruzi,
kao što i ja do danas radim na metafori.
Dakako, jednom ćemo samo nas dvojica pričati
o tome kakav je promet pod zemljom i tko sada
održava prugu, podmazuje i okreće skretnice
i zašto putnički u žurbi prema Zagrebu
gubi svoje vagone i raspada se
u ove rečenice bez smjera?
popis članova