DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Zijad Duraković
Rodom iz Hercegovine, iz Stoca, rođen u Prijedoru 4. ožujka 1943.g., živi u Zagrebu od lipnja 1943, po narodnosti je Hrvat; supruga: prof. dr.sc. Marjeta Mišigoj Duraković , internist, antropolog; sin: Din Duraković, 20 g., student medicine; Majka i otac: pok. Remza Duraković, rođena Festić, pok. Bekir Duraković; Braća: prof.dr sc. Senadin Duraković, Zagreb, prof.dr sc. Asaf Duraković, Washington, DC, SAD.
Član je Društva hrvatskih književnika od 2001 g., član je The International Society of Poets od 2003 g. Pjesme piše od studentskih dana. Objavljeno mu je preko 200 pjesama u književnim časopisima u Hrvatskoj i u svijetu.
Po struci je liječnik, specijalist interne medicine, subspecijalist kardiologije, nefrologije i intenzivne medicine, primarius. Objavio je blizu 950 znanstvenih i stručnih radova u međunarodnim časopisima i u Hrvatskoj, od čega 10 udžbenika-monografija iz interne medicine. Redoviti je profesor Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u trajnom znanstveno-nastavnom zvanju, znanstveni savjetnik u Odjelu za medicinsku antropologiju i epidemiologiju Instituta za antropologiju u Zagrebu.
Član je brojnih međunarodnih znanstvenih, stručnih i intelektualnih udruga. Član je suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i the Fellow of the American College of Physicians.
Do sada mu je objavljeno 6 samostalnih zbirki pjesama:
NAD OBZOROM, Sipar, Zagreb 1997 (90 pjesama);
ODSJAJ TAME, Sipar, Zagreb 1997 (70 pjesama);
U SJENI, IN THE SHADOW, DANS L,OMBRE, NELL, OMBRA, IN DEM SCHATTEN(70 pjesama, uz to 4 pjesme na engleskom, 4 na francuskom, 4 na njemačkom, 4 na talijanskom jeziku), Grafos, Zagreb 1999;
PRAZNE RUKE, Bosana, Zagreb 2001 (90 pjesama);
FIAT LUX, CT poslovne informacije, Zagreb 2004 (50 pjesama, uz to po 12 pjesama na slovenskom, engleskom, francuskom, španjolskom, njemačkom i talijanskom jeziku);
TKO SVJETLOST ZAKLANJA, WHO DRAPES THE LIGHT, QUI CACHE LA LUMIERE, CT poslovne informacije, Zagreb 2012 (40 pjesama, uz to po 40 pjesama na engleskom i francuskom jeziku).
Urednik je i jedan od autora 4 zbirke pjesama hrvatskih liječnika:
ZAPIS O ZEMLJI HRVATSKOJ (pjesme 7 hrvatskih liječnika), Birooprema, Zagreb 1993;
VUKOVARSKO ZVONO (pjesme 11 hrvatskih liječnika), SIPAR, Zagreb 1995;
LIJET SARMATSKOG SOKOLA (pjesme 12 hrvatskih liječnika), SIPAR, Zagreb 1996;
SAT BEZVREMENA (pjesme 15 hrvatskih liječnika), Grafos, Zagreb 1999.
NEMOĆNI JAHAČ APOKALIPSE
Je li i noćas s kòsom opet bila
U haljini crnoj, s plaštom iznad glave,
U kojem je kraju opet pohodila
Dlijeto neimara, duž staze krvave?
Al, crnilo tame novu svjetlost rađa
I otkriva kamen vješto obrađeni;
Na kraju tunela bljesak oslobađa
Koprenu, i kaže visok hram kameni.
Tisućama duša, tisućama puta
Hram ljubavi prema čovjeku se vîsi
Sa novom slobodom snaga nadahnuta
U eone stremi, djelo da uzvisi.
Ako se i noćas u tami sakriva
Sa jalovom kòsom, prazne halje crne,
Trudi se zaludu. Još više otkriva
Veličajnost djela, što crnilo trne.
Majstorove ruke kòsu nadilaze
Djelom bezvremena kroz prolaznost svijeta
Put vječnog istoka, duše kud odlaze
Snagom koja traje tisućama ljeta.
DAŠAK SUTRA
Ne posustajte, zidari
Zidat, opet zabranjeno,
Kratkim dahom iscijeđeno,
Al, još uvijek zaneseno.
Ne usporite, zidari
Zidati zaboravljeno,
Iznositi sakriveno,
Otkrivati zameteno.
Ne ustavljajte, zidari,
Nek se čuje uzneseno
Čekića zvon bezvremeno,
Šupljim daljem doneseno.
I tutnjat će, odvaljeno,
Bremenima izneseno,
Kroz široka uneseno,
Vašim rukama, zidari.
TRI SJENE
Tri me sjene prate.
Uzdah u osami
Vitlom, što ne mami
Odbrojava sate.
Tri me prate sjene,
Svaka breme njiše.
Hrapav kamen briše
Usne razvaljene.
Prate me tri sjene
Olovima dûge
U predvorju tuge
Tamno odjevene.
Tri me sjene prate
Sa sve kraćim dahom,
Umivene prahom
Trozubljem se klate.
PRAZNE RUKE
Mrkla noć je
Na put pala
Nigdje znaka
Živa stvora.
Crna svjetlost
Zadrhtala,
Traga gubi
Niz utora.
Lelujavo
Miču sjene,
Svaka kaže
Obris drugi.
Znanim putom
Nove smjene,
Svaka klizi
Niz drum dugi.
Dah se uzi
A svod širi,
Bodljama se
Stopa priječi.
Nisko lete
Netopiri,
Ton im siktav
Svodom ječi.
I odjednom
Kraj je puta,
Kavdak gora
Sjenu kaže.
Valja skupit,
Razasuta
Djela, što ih
Kantar važe.
Odzvanjaju
Sve daljine,
A most ranja
Noge bose
Što nestaju
U visine,
Ruke prazne
Tek grijeh nose.
U SIVO JUTRO
Dijete je čvrsto držala
U sivo jutro kasne jeseni
Otekli dlan teško je pružala
Usne se plave grčem svijale
Krijući gorak odsjaj u sjeni
Toplinu neku davnu snivale
Prozeble ruke jutrom prekrite
Dahom što nosi inje u lice
Tonućim daljem vidu sakrite
Tlo je dijete nejako ljuljalo
Mokrog kolnika kalne ulice
Glibljavu sliku sivim je muljalo
Magla je maske lica skrivala
I ledne oči trena uvelog
Prazninom teškom žuč prelivala
Bezglasan slog je, nadom ostavljen
Pao na sag od lišća otpalog,
Ravnao svaku peteljku usamljen
Sivih stupova ruke čelične
Tereta trena led su lomile
Nehaja praznog mase bezlične
Samo se uzdah tih, uzneseni
Stapao s visom iznad gomile
U sivo jutro kasne jeseni.
popis članova