Zoran (Ante) Jurišić rođen je 21. veljače 1961. godine u Imotskom. Osnovnu školu pohađao je u zavičaju svojih roditelja, Viru kod Posušja. Srednju školu završio je Splitu, gdje je nakon toga upisao Elektrotehnički fakultet, na kojemu je diplomirao 1985. godine. Poeziju piše od rane mladosti, a do sada objavio je slijedeće knjige poezije: Lađa bez kormila, „Napredak“, Split, 2000.; Nebo je moja domovina, Matica hrvatska Podstrana, Podstrana, 2004.; Sijač na poljima snova, Matica hrvatska Podstrana, Hrvatski feniks - Split, Podstrana, 2005.; Pjesni od suza skovane, Ogranak Matice hrvatske Podstrana, Podstrana, 2010. Godine 2014. dr.sc. Hrvojka Mihanović Salopek uređuje i vrši izbor do tada objavljenih radova pod nazivom Izabrane pjesme, Ogranak Matice hrvatske Podstrana, i to je njegova peta objavljena knjiga. Objavljivao je poeziju i prozu u manjim listovima, a rukoveti pjesama objavljivane su u tjedniku za kulturu Hrvatsko slovo, u Zagrebu, te časopisu Osvit, u Mostaru. Godine 2016. tiska povijesni roman Knjiga od očaja, Matica hrvatska Podstrana, Podstrana, a roman Perunova djeca, kao nastavak zamišljenog četveroknjižja 2018. godine. Član je Društva hrvatskih književnika u Zagrebu i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne u Mostaru. Djelatni je član Matice hrvatske u Podstrani, u kojoj uređuje list za kulturu i društvena pitanja Podstransku reviju, glasilo Ogranka Matice hrvatske u Podstrani., a pored toga je aktivno sudjelovao i u organizaciji okruglih stolova te znanstvenih skupova i tribina u organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Podstrani. Autor je brojnih osvrta o književnosti, kulturi i politici, uglavnom na internetu i Hrvatskom slovu. Bio je sudionik Domovinskog rata kao hrvatski vojnik. Uglavnom živi i stvara u Podstrani.
Izbor iz zbirke poezije Pjesni od suza skovane, (Matica hrvatska Podstrana 2010)
Ovaj otok
Ovaj otok preselih
u zeleno more samoće
gdje moja lađa brodi sigurnim vjetrom
lahorom usamljenosti.
Sreću zajedništva ne upoznah
niti mi je Otac namijeni.
Na ovaj otok preselih krhotine
svojih zagubljenih svjetonazora
koji su s vremenom dolazile i odlazile
ostavljajući u srcu samo popucale žice
harfe neostvarivih želja, utopiju moje stvarnosti.
Ovaj otok naselih uzaludnom nadom
posijah je zrelim žitom svojih grijeha.
Mitničar tuđe izgubljenosti
kroz krajolike progonstva neljubljenih usana,
nedosanjanih ljubavi.
Ovim prašnjavim morem posijah mine
svoje nesnošljivosti, izgubljen među strancima
što se u lice smiju mojoj nedoraslosti
podigavši ziđe od taštine i sebičnosti.
Do mog otoka lađari više ne plove
i, Bože, hvala ti na tome.
29. 11. 2007.
Usnulo vrijeme
Vrijeme ne postoji
ovaj oblak na nebu bio je u ovoj uvali izmaglice
prije milijardu svjetlosnih godina
ronac lovi ribu točno na istome mjestu
kao i prije ledenog doba
galebi progone stratokumuluse.
Mi bogati smislom i besmislom
ludilom civilizacije zaboravljamo domete drugih.
(Tyrannosaurus rex donio je propise o zaštiti
svih ugroženih vrsta)
ubijati se moglo u ograničenim količinama
samo za preživljavanje.
Nejasno je kako su endemske pastrve
preživjele pad meteora koji je uništio Atlantidu.
(Donosiš li zakone, ne piši ih na pjeni vala,
na pijesku mora i hrptu vjetra)
Henokovo proročanstvo ne ostavljaj u amanet ribama
one šute, možeš ih mučiti, one ne će priznati
vrijeme je stalo i nitko ga ne će moći pokrenuti.
16. 2. 2007.
Čin sklopljenih očiju
Zdrobivši posljednji orah,
probudih se omeđen novom stvarnošću,
tamo je negdje proplanak
kamo bih koraknuti trebao.
Hej, slobodo, nikad nisi bila moja!
Hej, istino, znao sam da postojiš,
ali ne otvorih tvoja vrata!
Hej, ljubavi, tebe ne upoznah!
Ti si zadnja tlapnja kojoj se nadah,
zadnji udarac koji sam još
podnijeti mogao.
9. 5. 2010