DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Zoran Bručić
Zoran Bručić rođen je 25.06.1957. godine u Zagrebu. U rodnom gradu završio je osnovnu školu, Klasičnu gimnaziju, te je 1979. godine na Pedagoškoj akademiji diplomirao za nastavnika glazbe, a 1988. godine na Fakultetu političkih znanosti diplomirao je novinarstvo.Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu magistrirao je 2008. godine, a 2012. godine doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Od 1976. do 1991. profesionalno se bavio glazbom kao producent, tonski režiser, manager u kulturi, glazbenik i kompozitor. Od 1994. godine radi kao likovni promotor u vlastitoj tvrtki “Capitol Festival“ – Prvoj aukcijskoj kući u Hrvatskoj. Kroz život, mnogo putuje, upoznajući zemlje, ljude i običaje. Napisao je tri romana “Divljač“, “Diploma za smrt“ koji su izdani u više izdanja i najnoviji “25 godina poslije – Diploma za smrt“. Prema romanu “Diploma za smrt“ snimljen je i cjelovečernji igrani film i tv serija, za koje je scenarij napisao zajedno sa redateljem Živoradom Tomićem, koji je bio i redatelj tog projekta. Osim ta tri romana, napisao je preko deset aukcijskih knjiga i priredio mnoštvo likovnih izložbenih kataloga. Na području glazbenog djelovanja treba istaknuti da je u razdoblju od 1976. do 1991. aktivno nastupao kao instrumentalist, te imao vlastitu profesionalnu ekipu koja se bavila ozvučavanjem i rasvjetom, te je u tom razdoblju realizirao preko 2.000 koncerata i ostalih srodnih programa. Kao producent surađivao je sa njemačkom rock grupom “ECLIPSE OF THE SUN“ s kojom je realizirao i jedan album u okviru kompanije CBS.
Kao skladatelj, Zoran Bručić skladao je glazbu za dvije kazališne predstave i to: “ZOOLOŠKA PRIČA“ i “JA SAM NA SCENI, A TI?“ i to 1982. godine u Zagrebu. Kao su- skladatelj realizirao je glazbu za film i seriju “DIPLOMA ZA SMRT“, zajedno sa Željkom Milošem, te su za predmetnu filmsku glazbu dobili nagradu “FENDER AWARD“ za 2015. godinu.
Aktivno sudjeluje kao kompozitor u studijskom projektu “NEW EUROPE ORCHESTRA“ sa do sada izdana tri glazbena CD-a. Član je više umjetničkih organizacija i asocijacija. Živi i radi u Zagrebu.
ULOMAK IZ ROMANA
„25 GODINA POSLIJE – DIPLOMA ZA SMRT“
Taksi je klizio Alejom Bolonje polako napuštajući širi centar grada. Nik je promatrao kako se hvata suton, a nebo je na zapadu bilo crveno. Onda je taksist upalio radio i tiha glazba ispunila je unutrašnjost automobila. Prozori su bili spušteni, a vrući zrak šibao mu je lice. Pasalo mu je to zračno pranje kose i brade. Iz prsluka je izvukao olovku s patuljkom. Gledao je taj predmet, a u glavi mu se pleo košmar misli koje su navirale i navirale. Ubrzo je taksi sišao niz podvožnjak u Škorpikovu, a onda je poletio starom Samoborskom. Poslije mosta pojavio se već prvi veliki bilbord Auto otpad– Formula. Ubrzo je uslijedio i drugi. I treći. A onda je taksist zakočio i skrenuo lijevo. Polako je vozio par stotina metara, a onda se zaustavio pred velikom ogradom iza koje se naziralo mnoštvo automobila. Nik je platio i izišao. Velika pomična klizna vrata, počeše kliziti udesno i otvarati se. Nisu proizvodila veliki šum. Kada su se zaustavila, iz prijemne kućice iziđe Božo i mahne Niku da priđe. Nik je polako koračao pogledom kružeći po nepreglednom auto otpadu. Vladala je potpuna predvečernja tišina. Samo se iz daljine čuo huk prometa. Nikakvih kuća nije bilo u blizini i nije bilo ljudi. Božini su radnici već odavno bili otišli, tako da su bili sami.
– Što je bilo ... što je hitno? ... Ajde uđi! –
Nik je i dalje polako koračao. Sve je pomno promatrao ... i aute ... i garaže ... i dizalice ... i kontejnere ... i velike karoserije nekadašnjih autobusa i kamiona ...
– Ti ovdje nisi bio godinama ... –
– Ali sam bio sa Kolumbićem ... klinci, Tahi i ja. –
– Sanja je dobro. Budi miran. –
Sad je Nik stigao i stao pred Božom: – Znam, ali više ne mogu biti miran. –
– Zašto? –
– Zato jer nas okružuje hrpa nedozrelih ambicioznih klinaca i klasična banda koja ne bira sredstva. –
– Kako to misliš? – Božo je bio zainteresiran.
– Mali Robi je tvrd, nedokaziv, kao mi nekad, odbio je da mu dam novce za tu njegovu glupu zemlju i spreman je na potpuni obračun s Kolombom s kojim nema nikakve šanse jer je ovaj najjači i drma Zagrebom kako hoće.
– I što sada? – u Božinom se glasu osjeti promjena.
– Ne znam ... dugo sam razmišljao ... – Nik se zagleda u zadnju crvenu crtu na obzorju, preko stotina Božinih karoserija i mrtvih automobila: – ... mala mi je konstantno u opasnosti dok ovaj njen luduje. A ako njega roknu, što hoće, jer budala ne odustaje, onda ona ostaje sama, a voli ga i sretna je s njim, a on to, kreten, zaslužuje. –
– I? –
Nik stavi ruke na leđa i malo okrene glavu tako da je govorio Boži preko svog desnog ramena: – Nema I? ... odlučio sam ... ja to moram spriječiti ... danas mi je to slučajno pošlo za rukom zahvaljujući Tahiju, koji je briljantno srao. Ali čuda se ne ponavljaju. Kolumbo je danas popušio priču, ali brzo će se otrijezniti. Ja mu ništa ne vjerujem ... opasan je … jer to mora biti. –
– Lud sam od znatiželje za dalje ... – Nik je čuo Božu iza svojih leđa.
– Božo, moramo se organizirati, naravno, ako hoćeš, ... ti, ja i mudri Tahi ... skupiti novo društvo ... u početku spasiti Robija ... a onda vidjeti, što ćemo dalje??? –
– Jel ja to dobro čujem? – Božo stane desno od Nika gledajući ga. Nik lagano krene naprijed među stare automobile i karoserije koje su bile pedantno složene, tako da se između njih moglo nesmetano prolaziti. Božo ga je pratio hvatajući njegovu ravninu hodanja u ... idućem redu. Dijelila ih je jedna karoserija ... svega dva metra. Nik je polako hodao i polako govorio: – Nažalost, dobro čuješ ... nema drugog izlaza, jer ako ja i maknem Kolumba, što nije neki problem, time se ništa neće promijeniti. Izronit će tri nova i stradat će Robi i Sanja, a vjerovatno i ti i Tahi, jer ćemo se umiješati. Moramo sve to spriječiti i poduzeti neke mjere ... gle, Božo, ti jedini sve znaš ... ti jedini nisi amater ... prošlo je dvadesetpet godina ... ova generacija je sto puta okrutnija nego kada smo mi bili klinci ... –
– Ali možemo mi s njima izići na kraj . –
– Možda ti i ja bi znali. Ali ne možemo sami ... možeš skupiti ekipu, barem prvu grupu, za subotu navečer iza osam kod Pikada u biljarskom klubu. Tamo ćemo imati mira ... naravno, ako hoćeš.–
Božo je bio uvrijeđen. To je priželjkivao već preko dva desetljeća ... maštao je o ovome što sada čuje, pa reče: – Pa, kako ja ne bih – on raširi ruke gestikulirajući: – Pa znaš da ću ja sve napraviti ... pa znaš kad si ti završio u zatvoru, da sam ih sve krenuo tamaniti ... znam, znam, nisam smio, puno je ljudi stradalo ... a nije trebalo, ... htio sam najbolje ... ja si ni danas ne mogu oprostiti što je tvoja žena stradala u onoj saobraćajki koja je vjerojatno bila namještena ... zapravo osveta ... ali ja nisam ... –
– Božo, to smo raspravili, jednom za svagda. Razumijemo se? Božo, imaš veliki zadatak ... subota je prekosutra ... puno je posla ... –
Božo otvori metalni ormarić na fasadi prizemlja stare kuće koja je bila prijemni ured auto otpada. On okrene prekidač, a svijetlost bljesne sa svih strana i obasja nepregledno more automobila i njihovih ostataka. Crvene crte na horizontu više nije bilo. Samo tamnocrvena ploha koja se utapljala u crnilo noći. Kao da je neko kistom obojio nebo.
popis članova