DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Zorka Jekić
Zorka Jekić rođena je 1952. Diplomirala je sociologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše i objavljuje već u srednjoj školi. Do sada je objavila zbirke pjesama: Ruka pored ruke, Zagreb, 1995., Svemir diše, Zagreb, 2002., Tišine, Zagreb, 2009., Sanjar, Zagreb, 2019., te romane: Zlatni ključ, Zagreb, 2000., Julijanina marama, Zagreb, 2001., Zatišje u Europskoj obećanoj zemlji, Zagreb, 2004.
Suautorica je monografije Marika Šafran Berberović, Zagreb, 2023.
U književnom životu prisutna je i kao urednica. U nakladničkoj kući Biakova uredila je više od sto knjiga, naših i stranih autora. Često predstavlja knjige suvremenih domaćih i inozemnih autora na javnim tribinama.
Piše osvrte i recenzije za nove rukopise. Mnogi od tih tekstova objavljeni su u knjigama kao predgovori i pogovori.
Članica je i Hrvatskog filozofskog društva.
Živi i radi u Zagrebu.
ZLATNI KLJUČ
(------------------------)
Voljela ga je... silno, potpuno, bez ostatka.
Voljela ga je zbog njega. Voljela bi ga jednako tako da je lovac, kuhar, pjevač ili pisac... To mu je i rekla, davno, dok su se vozili međugradskim autobusom iz posjeta njegovoj majci. Imala je tada na glavi neki stari šešir. Šešir s velikim obodom bio je čas na njegovoj, čas na njezinoj glavi. Ljubili su se zaklonjeni visokim naslonima sjedala.
Trebala je danas nešto reći, nešto uraditi da ga zadrži. Nije smio otići ne znajući kako joj je.
– Sve prave ljubavi su tužne. Sve velike ljubavi su bolne – govorila je često njena baka Kata. Nije se slagala s tim. Može to i drugačije mislila je. Može to i drugačije – bila je sigurna u to. Može to i drugačije – bila je posve sigurna u to i onda kada je jako boljelo. Može to i drugačije...
Boli ga duša. Sinula joj je spasonosna ideja: naći ključnu i magičnu riječ. Činilo joj se, sve bi se brzo razriješilo samo da može pronaći ključnu riječ. Riječ... magična riječ... U pravo vrijeme, na pravom mjestu magična riječ. I sve će se promijeniti. Magična riječ je ključ duše. Magična riječ ublažuje boli, rješava probleme. Magična riječ je zlatni ključ...
Nemir i čežnja... Nije mogla sjediti na stolici. Nije bila u stanju raditi. Ugasila je kompjutor...
Izaći. Treba izaći. Hodati, treba hodati... hodanje je smirivalo, hodati, hodati do iznemoglosti. Obukla je laganu bijelu haljinu i izašla. Treba otići među ljude. Razgovarati. Netko možda zna. Ljudi svašta znaju, treba ih samo gledati i slušati. Slušajući se može puno naučiti. Različiti umovi različito registriraju.
Zlatni ključ... kako se nije prije toga sjetila. Zlatni ključ... Možda pronađe zlatni ključ...
(------------------------)
Otvorila je oči. Pogled joj se zaustavio na umjetničkoj slici na zidu. Prepoznala je sliku. Naslikala ju je njena prijateljica. Vidjela je sliku na posljednjoj izložbi. Slika je prikazivala stara vrata seljačke kuće u primorju. Napuštena kuća i zatvorena vrata... Poznata slikarica naslikala je vrata svoje rodne kuće. Bila je to kuća u kojoj je provela djetinjstvo među puno ljudi. Jedno lijepo djetinjstvo, tako je rekla. Tu sada više nema nikoga. Boljela su je ta vrata, zatvorena vrata rodne kuće.
Pitala ju je zašto je od čitave kuće naslikala baš vrata. –Vrata su duša kuće. Kroz vrata se ulazi i izlazi. Ona su otvorena ili zatvorena. Danas ima tako puno zatvorenih vrata – rekla je sa sjetom.
Sutra. Suviše boli. Treba zanemariti tu bol... Treba nešto raditi, treba nešto učiniti. Oprostila se.
Izišla je na hodnik. Jedan pas je zavijao, vjerojatno dugo ostavljen sam u stanu. Glas mu je bio dubok, odavao je odraslog vučjaka. Hodnikom se širio miris kuhane hrane.
Žega. Asfalt je isijavao. Na ulici ispred jedne kuće stajala je starica. Živjela je sama u velikoj privatnoj kući. Sa svojih sedamdeset osam godina obasjavala je svojim osmijehom čitav kvart. Danas je njihov susret bio posebno srdačan. Dodir staračke ruke, mekan poput paučka. Hodala je uspravno i radoznalo gledala bistrim pogledom svojih velikih vodenasto – plavih očiju.
Dugo vas nisam vidjela – vragolasto je ukosila glavu.
– Ni ja vas – iskreno obradovana reče Svjetlana.
– Bila sam nešto bolesna – starica se jače osmjehne – pa sam slabije izlazila – pri tom je mahnula rukom kao da to nije važno. Osmijeh je pokazao pravilne zube. Nije se moglo odgonetnuti jesu li njezini ili su dobro urađeni. Dugo je već živjela sama. Svi su njeni davno umrli, ali nije bila osamljena. Imala je puno prijatelja. Ljudi su rado navraćali k njoj i razgovarali. U mladosti je bila učiteljica klavira. I sada su kroz njezin prozor često u predvečerje dopirali zvuci glazbe. Učila je kod starog majstora. U to vrijeme ženi nije bilo lako da ima neko zanimanje. Zavoljela je svoga majstora klavira i tako su zajedno svirali sve do njegove smrti.
– Bila je to velika ljubav – rekla je zamišljeno. Sada svako jutro svira za njega i umjesto njega.
(------------------------)
Sutra – odzvanjalo je poput limenog bubnja, metalno i hladno.
Ključ, zlatni ključ... Ona magična riječ, ključ za dušu. A možda se ne radi o jednoj magičnoj riječi? Možda se radi o dugom nizu takvih magičnih riječi koje tokom vremena postaju zlatni ključ?
Kaplja ne dube kamen silom nego čestim padanjem, kaže latinska poslovica. Konobara dugo nije bilo. Možda u garderobi stavlja flaster na žuljeve, pomisli.
Dugo su razgovarali u sjeni suncobrana. Disala je dublje i mirnije. Konobar se pojavio, servirao... Čuo se metalni zvuk tramvaja koji se udaljavao. Neobični zvuci neobičnih instrumenata. Instinktivno su se okrenuli. Pored crkvene ograde pripadnici Hare Krishne u svojoj kao šafran žutoj odjeći s neobičnim instrumentima na crvenom indijskom tepihu u jednoličnom ritmu izgovaraju mantru slaveći svog Krishnu. Prepoznala je jednog mladog dečka iz susjedstva. Bio je sasvim ošišan.
Razgovor je bio ravnomjeran i ugodan i postajao sve prisniji. Kad je postao sasvim prisan nagovijestila je da ima važan neodgodiv posao. Na njegovom licu čitala se zatečenost. U metaliziranim staklima naočala ogledale su se okolne zgrade. Stresao je svoje mrvice s finih tamnoplavih flanelskih hlača, uzeo svoju kožnu torbu i otišao. Rekao je doviđenja pogledavši je u oči.
Možda i on misli na svoju magičnu riječ. Još uvijek je bilo vruće. Prodavačice su prodavale cvijeće. Na uglu su prodavali sladoled. Digla se, otresla mrvice s hlača i pošla prema tramvajskoj stanici. Sjela je u tramvaj koji je išao na drugi kraj grada.
– Ljubav izaziva ljubav – rekla je jedna mlada djevojka unoseći se u lice drugoj isto tako mladoj djevojci u gotovo praznom tramvaju koji je škripao i poskakivao. Tramvaj je očito vozio prebrzo za stanje pruge. Prošle godine su prekopavali tu prugu, vjerojatno će i ove.
– Ljubav koja ne izaziva ljubav je nesreća – reče druga. Prva je zastala i razmišljala.
Naježi se... Ne, to ne može prihvatiti. Ljubav je ljubav i kad boli i kad je tužna. Ljubav je i kad je uzvraćena i kad je neuzvraćena.
– Ljubav je uvijek sreća – rekla je glasno i nasmiješila se djevojkama. Djevojke su je
pogledale iznenađeno. Ona viša se nasmiješi i zapita prostodušno:
– Objasnite, kako to mislite, gospođo?
Djevojke su mogle biti studentice i bile su veoma slične. Sestre ili rođakinje, pomislila je. Imale su dugu smeđu kosu, bijelo pravilno lice pomalo kruškastog oblika i svijetle, plave oči. Ruke su im visjele iz jarko zelenih bluza pripijenih uz mršava tijela, gotovo bez mišića. Crne traperice i skupe tenisice, smeđecrne kožne torbice, također jednake. S punim usnama izgledale su poput blizanki.
– Ljubav je uvijek sreća – ponovila je glasnije. Glas joj je vladao prostorom. Stari vozač se na trenutak okrenuo. Licem mu je preletio smiješak.
– Ljubav je i traženje... traženje ključne riječi, radost i patnja tog traženja. Traženje magične riječi koja je zlatni ključ za otvaranje duše. – Ni njoj samoj to nije izgledalo kao neko objašnjenje, ali nije ni mislila da se tu može nešto objasniti.
Nastala je tišina. Djevojke su se gledale. Tramvaj se ljuljao poput malog broda na velikim valovima. Nitko nije ulazio, nitko nije izlazio.
U parku se jedan dječak igrao sa psom.
Traženje, ne bi ona to dala ni za što na ovome svijetu.
– Zašto mislite da je to baš riječ? – zapita niža djevojka.
Malo se zbuni. Možda djevojka ima pravo. Možda i nije riječ. Možda je to postupak, gesta ili tko zna. Slegla je ramenima, nasmiješila se: – Meni se ipak čini da je to riječ.
Djevojke su je veselo pozdravile i izašle na sljedećoj stanici. Ostala je sama. Vozač je vozio brže i prazan tramvaj na neravnom tlu njihao se više. Zaustavio se na semaforu.
– Zašto moraš nešto reći? – okrenu se vozač. – Vi intelektualci imate predrasude i mislite da se riječima može sve. Ne može. Nekoga voliš ili ne voliš. Tu se nema što reći. To se odmah vidi. To se razumije na svim jezicima ovog svijeta.
Tramvaj je prolazio kroz raskršće i zaškripao. Ukaza se blok privatnih kuća. Izađe. Još uvijek je bilo jako vruće i ulice prazne. Možda zbog utakmice.
(------------------------)
Prije petnaest godina sreli su se i upoznali u ovom gradu. Prije petnaest godina... Vrijeme tako brzo odmiče...
Sutra – zazvučalo je razumljivije, ali bolnije.
Danas je bila tužna zato što je zaboravio... Da, bilo je točno na današnji dan prije petnaest godina. Sjećanja navru. Ugledao ju je tu u podnožju brežuljka, nekako poznatu i blisku, kao da u zrcalu gleda svoj unutrašnji odraz. Između njih nije postojala udaljenost. Iza nje u parku počivala su stabla divljeg kestena, bez daška vjetra.
Netko je slušao Vivaldija. Bili su sami u toj sporednoj širokoj ulici. Pogledala ga je i zastala. Učinila se tako nježnom.
– Zdravo! – rekla je prostodušno, takvim tonom kao da mu to govori svaki dan. Zaboravili su zašto su došli u ulicu. To više nije bilo važno. Šetali su parkom kao opčinjeni. Te noći nije dobro spavao. Bio je sretan. Jako sretan... Kako je mogao zaboraviti?
Sam u tišini maloga grada prošetao je do zgrade gdje je prije bila radiostanica. Kamena zgrada stajala je čitava, ali oronula. Sada mu se učinila puno nižom nego tada. Vrata su bila zatvorena, propala od kiše i sunca. Na krovu nije bilo antene. Zgrada je prazna i napuštena. Morat će se urediti. Sjećanja ga ispune toplinom. Sasvim bojažljivo pogledi su im se sreli i na trenutak su oboje gledali u njegove pletene smeđe kožne cipele. Taj trenutak nikad neće zaboraviti... Dugo je nosio te cipele, sve dok se nisu poderale. Kasnije je često tražio slične. Moda se promijenila i nije ih bilo.
Jutros u njenom glasu osjećala se nevjerica i tuga.
Mislila je da je zaboravio. Sada je sasvim siguran. Kada je rekao "sutra" nastala je stanka, u njenom glasu osjetio je nelagodu kao da je rekao nešto neprimjereno. Zaboljelo ga je. Što je mogao učiniti? Trenutak je bio suviše intiman, a telefon prisluškuju. Ostao je šuteći na trenutak, a zatim je rekao: – Sutra. Sutra ćemo se vidjeti. – naglašavajući "sutra". Što je podrazumijevalo? Sutra. Jedno obično sutra. Sutra koje će brzo doći. Možda je ipak trebao reći da se sjeća.
Sada dok je šetao neurednim parkom, dok se spuštala večer, tiha i tamna večer maloga grada, koju su razbijala rijetka svjetla, bio je posve siguran da je trebao reći da se sjeća. Trebala je doći s njim i sada šetati po ovom pustom parku.
Na njegovo pitanje "Jesi li dobro?" odgovorila je: – Kad se izuzme ovo, možda i jesam. "Ovo" je sigurno bilo "sutra".
Sutra – sada mu je to izgledalo tako rogobatno i neprimjereno. Sjeo je na drvenu klupu. Pokrio lice dlanovima. Okruživala ga je tišina, tišina maloga grada.
Što bih mogao u ovom gradu nabaviti za nju? – pitao se pogledavajući zatvorene dućane u tami. Ustao je. Lice mu dodirnu grana bora. Postao je svjestan njegova mirisa. Udahne duboko. Licem mu proleti nostalgičan i zadovoljan smiješak.
Češer! Jedan mali češer!
(------------------------)
Uzdahnuo je. Tišina je nekako otežala. Stajao je nekoliko minuta pred zgradom. Proletjelo je jato lastavica. Javi se nostalgija. Prije petnaest godina... Njene smeđe oči su se krijesile, a lice sjalo. Bijela, posve bijela majica od fine tkanine i suknja nebeskoplave boje ocrtavali su njenu vitku mladenačku figuru. Svijetlosmeđe mekane kožne sandale s potpeticom davale su njenom koraku lakoću. Sjećao se svoje dječačke frizure zbog koje mu je tada bilo neugodno i smeđih kožnih pletenih cipela u koje su u jednom trenutku oboje gledali.
U džepu stisne mali češer i pođe prema hotelu.
Rekao je vozaču da imaju dovoljno vremena i da može voziti zaobilaznom cestom, preko svoga sela. Na licu mladića zaigra smiješak.
– Hvala, šefe! – reče malo preglasno. U glasu mu se osjećalo uzbuđenje pomiješano s nestrpljenjem.
Ljudi su kao i mala djeca satkani od emocija. Um je dekoracija. Emocije nas pokreću. Čovjek bez emocija je kao automobil bez goriva. Ne pokreće se. Usporedba mu se činila malo gruba, ali u nekom segmentu vrijedi.
Vozač je vozio polako i pažljivo mimoilazio rupe. Vozili su se pored srušenih kuća. Neka sablasna tišina nadvila se nad mrtvo selo, nadjačavala buku motora i otpor ceste i ledeno prodirala u automobil. Koža mu se naježi. Na kraju sela stajala je velika drvena obojena kuća s izrezbarenim ganjkom. Zamolio je vozača da zaustavi automobil pored kuće. Želio ju je fotografirati. Mladić je lagano zaustavio automobil pored puta. Izašli su. Uzeo je fotografski aparat i prišao bliže kući.
Oko kuće se uzdizala visoka trava. Koraknuo je prema kući u travu.
– Ne! – začuje uspaničen glas mladića.
– Ne! – prestrašeno reče vozač – vratite se na cestu!
– Zašto? – stane u nedoumici i vrati se.
– Nemojte ići tamo u travu, šefe! Može biti mina – reče vozač mirnije.
– Pa tu nema minskih polja.
– Ne znate vi kakvih je luđaka tuda sve prošlo i što su sve iza sebe ostavili. Tako je u susjednom selu nedavno poginuo jedan čovjek. Došao čovjek svojoj kući, a prije toga je već nekoliko puta bio i kosio travu. Pokušao je otvoriti vrata. Raznijela mina i njega i vrata. Poginuo čovjek dok bi trepnuo okom.
Tišina je postala zaglušujuća. Žega je pritiskala.
(------------------------)
Drugi kat. Nikad mu se nije činilo visoko kao sad. Preskakao je po dvije stepenice. Zastao je pred vratima. Čuli su se snažni zvuci Beethovenove Devete simfonije…
Stavio je ključ u bravu. Začuo je korake.
Otvorio je vrata. Ugledao je raširene ruke. Ogledao se u vlažnom sjaju njenih očiju.
U džepu je osjetio mali češer. Ništa nije rekao, samo ga je položio na njen dlan. Bio je sretan, jako sretan, kao nikad u životu.
Osjetila je češer na svome dlanu i duboko udahnula opojni miris bora.
– Zlatni ključ! On je zlatni ključ. Zlatni ključ sjaji u svom punom sjaju – mislila je.
U sljedećem trenutku postali su nerazmrsivo klupko.
Izvadci iz romana Zorke Jekić: Zlatni ključ, 2000., Zagreb
popis članova