DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Zvonimir Grozdić
Rođen 23. kolovoza 1972. godine u Zagrebu. Od 2000. godine živi i radi u Lovranu. S pjesmama i kratkim pričama zastupljen je u više zbornika poezije i proze u Hrvatskoj, a i u zemljama okruženja koje su nastale kao rezultati raznih natječaja. Radove je objavljivao u relevantnim književnim časopisima i na portalima za književnost, umjetnost i kulturu. (Poezija, Republika, Riječi, Književna Rijeka, The Split Mind, Književno pero, Balkanski književni glasnik, Krik itd.) Pjesme su mu prevedene na ukrajinski i objavljene u antologiji suvremene hrvatske ironične poezije “Hrvatski pjesnički huligani” koja je nominirana za najbolju pjesničku zbirku u Ukrajini 2018. godine i predstavljena u Lavovu na međunarodnom sajmu knjiga BookForumLviv, te u Kijevu na nacionalnom univerzitetu Taras Ševčenko na institutu za filologiju, na katedri za slavistiku. Za zbirku pjesama “Pigmenti” dobio je nagradu HKD-a “Književno pero” (za zbirku poezije u kategoriji izvan naklade tog društva). Član je Matice hrvatske i zagrebačke pjesničke tribine Jutro poezije. Također je član uredništva međunarodnog časopisa za književnost, kulturu i umjetnost Alternator i glavni urednik književnog portala booke.hr.
Objavio je:
“Sanjao sam da sam ubio Doca Hollidaya“ /Astroida, 2013./, pjesme
“Omlet od odabranih osmijeha“ /Bratstvo Duša, 2015./, pjesme
“Nuspojave“ /DADAnti, 2016./, pjesme
“Pigmenti” /FRiKK, 2018./, pjesme
“Utroba” /Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture, 2019./, lirsko-prozni zapisi
STOL
(dan 1.)
Sjećamo se razlivenih boja.
Tamnocrvene u rascijepima,
malih plastičnih vojnika što umiru
na bojnom polju prekrivenom
mrvicama kruha, neurednog rasporeda
i njegove krutosti,
grubo obrađenih rubova,
nezasitnih očiju i proždrljivih usta.
Ujutro nas dohvaća vlaga.
Podmetači se lijepe za napukle šalice
kao dječji jezik za smrznuto željezo.
Kadkad se u podne pojavi toplina,
ali ona iščezne našim psovkama
i sve što smo nad njim izrekli
urezano je alatom oštrijim
od stolarskog.
(dan 2.)
Na tebe prostirem jesen
i savršeno odigranu ulogu domaćina.
Strpljiv kao ljubav na daljinu
ne očekuješ
mnogo od recikliranih rečenica,
ali kad ostanemo sami, zaškripi
tvoje porijeklo i moja slabost.
Tad se laktovima oslonim na
plohu spuštajući čelo u
znojne dlanove: Glava je krošnja!
S nje otpada lišće, sijede vlasi
raznose zračne struje do
vrhova Urala gdje puštaju korijenje.
Da popunim interijer
udomljujem pustinjske biljke.
Vrijeme će provoditi
na tvojim leđima.
Od njih učimo kako sakupljati
život u svojim porama.
Znaš, ponekad si moj jedini oslonac!
(dan 3.)
Misli se gnijezde pred
zimu u košnicama starih autobusa,
u ormarima s mirisom lavande,
na tihim granama platana u
predvečerje
uz obaveznu zdravicu neoborivim
dokazima kako je ljubomora
ušivena ispod kapaka.
Za večeru je servirana podgrijana
šutnja razmnožavana diobom.
I pire od tikve za prilog.
Kad pobijedimo sami sebe,
otići ću na spavanje.
Kucni tri puta o drvo i nemoj me buditi!
Molim te, pospremi stol i zatvori vrata!
(dan 4.)
Prvo su bili
rakovi samci.
Hodali su stolom
bočno
kliještima loveći
rubove čežnje čije klice prenose
dijakritičke znakove u grla.
(oni pucketaju poput bombona u prahu u ustima djeteta)
Tada je došao san o
krevetima u atomskom skloništu
gdje filteri zraka
datiraju iz prošlog stoljeća.
Nakon buđenja
uslijedilo je pitanje:
Želiš li da zamijenimo tuge
ili
da te samo krvnički
snažno ugrizem za obraz?
Moj si jedini lijek bez recepta!
Al’ moram te upozoriti,
ako ugrizem,
neće biti tragova kočenja!
popis članova