Zvonimir Stjepanović (Županja, 24.02.1964.), pjesnik i publicist. Studirao pravo i vojništvo. Prvo značajnije pjesničko pojavljivanje bilo je u zborniku 100 hrvatskih pisaca (Matica hrvatska, Zaprešić 1991.). Uvrštavan u monografije i antologije (Šokadija i Šokci, Pjesnička polja, Šokačka čitanka, Poetika buke, Panonizam hrvatskog pjesništva) kao i u zbornike i časopise.
Poeziju i tekstove objavio u Županjskom vijencu, Županjskoj Posavini, Obrani, Županjskom listu, Županjskom zborniku, Zborniku Narodne zaštite, Hrvatskom slovu, 40 Šokačkih sijela u Županji, Zborniku Đakovačkih susreta, Hrašću, Hrvatskom karnevalistu, Cvelferici, Književnoj riječi, 60 godina Udruge ERFD Županja, Reviji Đakovačkih vezova, Kolivci, Motrištima, Maruliću.
Djela: Slavonska ispovijed, Savski brodolomi, Svjetlosne njive, Tamo duž Save, Izmaglice, Stanarska kazivanja, Sjedinjavanje, Ravničarski otkucaji, 20 godina Konjogojske udruge „Stari graničar“ Županja, Dom zdravlja Županja, Potop (suautor), Savska zapljuskivanja, Livadski puteljci, Panonski nanosi, "100 godina Graničara iz Županje i 140 godina igranja nogometa u Hrvatskoj", Stišavanje , Kod konjarskih vatri, Šum šume, čežnje i "Prvo igranje nogometa u Hrvatskoj / The first football playing in Croatia"
Dobitnik je Povelje uspješnosti Julija Benešića i Priznanja fra Martina Nedića. Član je Društva hrvatskih književnika.
Glas
Kada dođe vrijeme
da me obuzme sjeta,
odem na uzoranu njivu
i razabirem šapat vjetra.
Kada dođe doba
da brujanje plane,
odšetam u šumarak
i milujem odlomljene grane.
Kada dođe čas
da ogrijem ozeblo srce,
prošećem do rijeke
i slušam svoje duše glas.
Topli zapećak
Snijeg ustrajno sipi
i kao da ne misli skoro stati.
Vjetar se se svija, uvija
i po krošnjama raščupano uspinje.
Uplašeni zec hitro pretrčava
smrznuti poljski put.
U neobrane kukuruze bježi
Zima toplinu snažno guta!
Podrhtavajući od hladnoće
nisam gunđao, ali sam zato
u jednom trenu, kad me groznica stresla,
ubrzano koraknuo kako bih što prije
u toplu koljebu stigao, uz štednjak
se smjestio i smrzle ruke ogrijao.
Ima li zimi veće sreće
provesti dan pa i večer
uz topli zapećak?
E, kad bi Bog dragi čovjeku dao
da tako, tijelu toplo i srcu milo, bude stalno!
Podneblje
I sam se pitam
zašto me tako često uhvati,
napadne, žudnja za noćivanjem
pod vedrim nebom.
I nje se ne mogu baš lako i otresti!
Zanoćiti ispod zvijezda i mjeseca,
osjetiti zagrljaj tišine i poneki šum
šumskog života, jeste snažan dožvljaj,
ali ne toliki da bi mogao nadjačati
ljepotu jutarnjega svitanja.
Ptice, ej ptice, kad me u cik zore
bude i tihano razbude, sve se u duši
raspjeva i pokrene, a misli nabujaju
kao savske vode u proljeće, i svaka
svoje mjesto pronađe pod ovim
prekrasnim, pitomim podnebljem!
Đeram
Đeram se stari nakrivio
samo što nije klonuo.
Umoran je, bolestan je,
i sada u samoći
miruje, boluje.
Crnica ga sebi vuče,
a poljsko cvijeće čeka.
Znajući, da sreću
neće više vidjeti,
i da je kraj jako blizu,
žar svoje duše polako stišava
i s predobrom Slavonijom
šutke se oprašta.