Čestitka Božidara Petrača, predsjednika DHK upućenog Vesni Krmpotić povodom njenog rođendana.
Poštovana gospođo Krmpotić, draga i dugogodišnja članice Društva hrvatskih književnika, dopustite mi da Vam u prigodi Vaše 80. obljetnice života u ime Društva i svoje osobno od srca čestitim Vaš rođendan. Kao rođena Dubrovkinja uvijek ste znali suptilno i diskretno, uzvišeno i ponizno služiti hrvatskoj književnosti u prvom redu kao pjesnikinja, ali i kao prozaistica, esejistica i prevoditeljica. Našoj najširoj javnosti dobro su poznati Vaši književni prinosi kojima ste godinama, počam od sredine pedesetih 20. stoljeća kada su uz Vas književnim prostorom svoj put krčile i druge žene spisateljice, žene poput Vesne Parun, Višnje Stahuljak, Irene Vrkljan, Nade Iveljić, tvoreći prepoznatljiv ženski peterolist suvremenoga hrvatskoga pjesništva čija se pjesnička riječ posebno osjećala u tadašnjoj književnosti na području stiha i koja je, što se Vas, poštovana gospođo Krmpotić, tiče traje plodno i kontinuirano sve do danas. Šireći obzore umjetničke slobode taj se peterolist vrlo uspješno snašao i oslonio na modernizam međuratne hrvatske poezije kao na svoje naravno ishodište, postupno se etablirajući kao novi pjesnički i književni senzibilitet koji s jedne strane prirodno nastavlja na modernizam međuraća i na nove tendencije suvremenoga hrvatskoga pjesništva.
Bilo je u Vašem životu vrlo bolnih trenutaka – mislim u prvom redu na bolan trenutak gubitka Vašega sina koji je nadahnuo ekspresivnu knjigu pjesama Ljevanica za Igora iz 1978. a zatim i opsežnu proznu knjigu Brdo iznad oblaka iz 1987. u kojoj ste opisali traumatičnu borbu za spas sinovljeva života. Tih ste godina podarili hrvatskom narodu antologiju indijske književnosti Hiljadu lotosa. Godine 1990. objavili ste dnevnik i putopis, meditacije i molitve, esej i lirsku prozu Bhagavatar, knjigu prožetu doživljenim iskustvima s indijskim prorokom Sai Babom i svjedočenjem božanske milosti. Vaše indijsko duhovno iskustvo dovelo Vas je do sumnje u strogu podijeljenost racionalnoga i afektivnoga te usmjerilo prema praiskonskom jedinstvu kojemu Vaša pjesnička i književna riječi teži.
Nakon proznih knjiga Košulja sretnog čovjeka iz 1987. i Pir sunca i mjeseca iz 1989. svoj ste prozni opus obogatili trilogijom Divni stranac(2002. – 2004.) koja ima mitsku i mističnu vrijednost indijskoga podrijetla. Po istom uzorku objavili ste golemu zbirku 108x108, pisanu od 1990. do 2006. Pridodamo li tomu Vaše petoknjižje o vrlinama – Vrline ljubavi, Vrline istine i Vrline mira i drugo te niz „među najljepšima najljepše“ – Bajke i Priče, razvidni su Vaši napori i postignuća spiritualnoga nadahnuća. Duhovnost Vaše književne i pjesničke riječi razvila se i oblikovala u sjeni vedantinske mudrosti, u svjetlu učenja što je kroz usta indijskih mudraca dolazio s Istoka, iz Indije i njezine neohinduističke duhovnosti. Svojim ste književnim djelovanjem, draga gospođo Krmpotić, uza mnoge strane poticaje i utjecaje, potvrdili svoj vlastit i za hrvatsku književnost relevantan identitet.
Poštovana gospođo Krmpotić, želim Vam, kao klasiku hrvatske književnosti, zaželjeti dobro zdravlje, mir i spokoj Vašim godinama, nove literarne plodove da budu na ponos kako Društva hrvatskih književnika tako i cijeloga hrvatskoga društva. Vaš je jezik univerzalan, Vaš je jezik kozmopolitski, Vaš je jezik ponizno franjevački, Vaš je jezik duboko hrvatski. Svako Vam dobro. Živjeli!
Božidar Petrač, predsjednik Društva hrvatskih književnika