Dodijeljene nagrade Pasionske baštine

Društvo hrvatskih književnika Događaji DHK Dodijeljene nagrade Pasionske baštine

Događaji DHK

18Tra

Dodijeljene nagrade Pasionske baštine

OBRAZLOŽENJA NAGRADA PASIONSKE BAŠTINE

Vrhunsko pjesničko djelo nadahnuto pasijom

Denis Peričić: 105 godina samoće. Pjesme

Poznati hrvatski književnik Denis Peričić konkurirao je pjesničkom zbirkom „105 godina samoće“ za književnu nagradu Pasionska baština 2019. Knjiga Peričićevih stihova predmetno – tematski, estetski, etički i historijski vrlo je slojevito i zahtjevno djelo. Autor je preko svojih pjesama obuhvatio jedno veliko i turbulentno razdoblje, pa čak i krvavo razdoblje europske i hrvatske povijesti od početka Prvoga svjetskoga rata preko Drugoga svjetskog rata do hrvatskog Domovinskog rata. Prva pjesma u zbirci nosi naslov Galicija 1914. Stoga ne čudi što je autor kao moto svoje knjige izabrao stihove Miroslava Krleže iz pjesme „Razdrti psalam“:

O utrobi da Vašoj krvavu pjesmu pjevam
što nosi nove ljude,
kojima će isto na kugli toj da bude
kao i Vama:
krv, očaj, glad i tama

U cijeloj zbirci osjeća se krležijanska antiratna sintagma, teški, mračni ali pomalo barokno uzvišeni stihovi. U pjesmi Galicija 1914. prva rečenica glasi:
„Ode, ode domobran, pogodila ga izravno granata i rasprsnuo se odavde do Odese“.
Vrlo je zanimljiv popis lokaliteta kojima Peričić posvećuje svoje pjesme. Pored Galcije to su Bistrica lesna, Odesa, Krim, Harkiv, Orel, Bavarska, Beč, Nanking, Žuta rijeka, Katynska šuma, Dachau, Pančevo, Babyin Jar, Jasenovac, Staljingrad, Lenjingrad, Auschwitz, Dresden, Istočna Prusija, Hercegovina, Tezno, Huda jama, Kočevski rog, Varaždin, Križni put, Vukovar, Ovčara, Štrpci, Srebrenica, Istočna Bosna, Islamska država i Lubanjsko.
Iz navedenih naslova je uočljivo kako je autor nastojao upravo dirnuti u te bolne rane europske povijesti, mjesta stradanja, mjesta u kojima se obnavljala Kristova muka. Navodim kao primjer pjesmu „Dachau“ posvećenu ocu Jeanu Bernardu koji, kako autor navodi „u svom dnevniku piše da su na Veliki petak razapeli 40 svećenika“.

… žudiš Bogu, bosih nogu, golog tijela punog strijela, sa zglobovima svezanim na izdancima / srezanim, zatrtim u korijenu; vršci probili su venu: i bez strijela, i bez nogu, i bez tijela, žudiš Bogu, žudiš Bogu…

U pjesmi „Dresden, Valentinovo 1945.“ autor u stihovima opisuje strašnu tragediju grada Dresdena kojega su saveznici u strašnom bombardiranju uništili nakon što je njemačka kapitulirala.

Više je vremena potrebno da smiren čovjek izbroji do petsto četrdeset sedam, koliko je američkih, i još do sedam sto dvadeset dva, koliko je britanskih bombardera na nebu iznad grada, nego što je bombarderima potrebno da stvore pakao.
Valentinovo je, i mnogi zaljubljeni izađoše u osiromašene gostionice, ili barem, oni mlađi, da se ljube po zakutcima, dok se djeca do kasna igraju po ulicama.
Uskoro, u oluji koja topi sve i sva, jednoglasno vapijući zazivaju Majku Božju, no njezina se crkva u plamenim jezicima već uznosi na nebo.
Na cesti, kao odbačen kamen, leži izgorjelo dijete; crn je dan za Dresden, četrdeset pete.

U pjesmi Ovčara 1991. Denis Peričić stihovima govori o ovoj strašnoj rani suvremene hrvatske povijesti:

Izbit će ti oko, zub, bubreg, testis, dušu; izbit će ti 'u' i iz muda i iz duše. Šutiraju ti mlitavo tijelo po hladnom podu, ulaze ti u pogani otvor pa te gnječe i gnječe dok te ne izdegeneče i izubijaju. Doći će ruski unproforci da se malo poigraju, da se zagriju pa da zaigraju, doći će jugooficiri, doći će soldateska sva, doći će srpski dobrovoljci, kosovci i šešeljovci, a doći će i poznata lica: doći će smrt i imat će susjedove oči.

Završna pjesma u ovoj zbirci pjesama u prozi nosi naslov „Ja bit ću tu, v suncu i senci“, a posvećena je Dragutinu Domjaniću i Christianu Krachtu.

Sada ponovno vidim boje. Sada ponovno vidim livade pune zelenih muha i plavih srpanjskih odbljesaka u smaragdnoj boji Odeskog zaljeva. Polje purpurnog maka cvjetaju oko nas, podnevni vjetar poigrava u žutoj raži, djevičanska heljda uzdiže se na obzorju, poput zida udaljena samostana…
Stojim kao blaženi Franjo s pticom na rukavu, golubom ili češljugarom, već kako mi je po volji. I razgovaram s njima, cvrkućemo zajedno, pjevamo neke stare, drage, davno zaboravljene pjesme.
I pjesma poletje poput ptice.
A počelo je u Ukrajini, počelo je na Krimu, počelo je kako neki kažu u mojoj rodnoj Odesi…

Ova je pjesma posvećena Isaku Babelju. Autor se u stihovima poziva na Babelja, ili njegove riječi i sintagme inkorporira u svoju pjesmu. Sličan pristup koristi u niz drugih pjesama. Na taj način nastavlja pjesnički rukopis koji je sjajno stvorio Drago Čondrić u svojim knjigama, a i on se poziva na velikoga Eliota.
Peričić je ovu zbirku napisao kao oblik pjesama u prozi u kombinaciji sa poetiziranom prozom. To su moderni snažni stihovi koji imaju univerzalnu antiratnu, duboku humanističku i kristološki utemeljenu poruku. Stoga je prosudbeno vijeće Pasionske baštine donijelo jednoglasno odluku da joj se dodijeli prva nagrada.

Stanko Krnjić: Ratište riječi

Zbirka pjesama RATIŠTE RIJEČI sastoji se od pedesetak pjesama, nanizanih nakon proslova naslovljenog Vojna, podijeljenih u tri cjeline: Na početku, U grotlu i Povratak. Ciklusi se isprepliću i povezuju u kompaktnu cjelinu. Pjesme su novije, napisane od rujna 2017. do siječnja 2019, s izuzetkom jedne nastale prije desetak godina. U njoj je zabilježen u nekoliko sati i na nekoliko desetaka metara sužen doživljaj okamenjenosti ljudskoga srca užasom rata, sličica vojnika na straži nestrpljivog ubiti prvoga koji naiđe.

Krnjić je pjesnik slobodnog i asocijativnog literarnog iskaza veoma širokog raspona: od mirisa i okusa idiličnih slika života (širio se dječji smijeh među prozorima,/ miris kruha mamio je/ nezaboravnom sočnošću...) do njihove najudaljenije suprotnosti – mirnog planiranja jezivog krvoproliča (Sasvim mirno,/ kao da govori recept za sjeckano meso,/ mršavi je pojašnjavao kako postaviti minu:/ kad pukne što više da ih pobije.).

Također on je pjesnik suprotnosti unutar čovjeka, koji je u njegovoj stvarnosti često neka hibridna sorta; živ a mrtav; s tobom a bez tebe; a u njegovim stihovima ratovi su češći od ljudskih života, a ipak živimo; dok rov on pretvara u balkon s pogledom.

Na tematskoj razini impresionira ga rat kao naturalistička ovozemaljska stvarnost ali istodobno i kao duhovna pojava - na istom brdu ratujemo svaki na svojoj strani. Ta nespojiva dvojnost odigrava se neprestano pred njim i u njemu, istodobno skrivena u svom besmislu i vidljiva na ratištu. Krnjić izlaz nalazi u traženju svjetla vječne Istine... To je vid filozofsko duhovne poezije, čiji pogled proizilazi iz stalnog propitivanja sulude povijesne zbilje, pjesnikovog uznemirenog duhovnog svijeta, i njihove uzajamne isprepletenosti.

Nosi li zbirka naziv Ratište Riječi ili Ratište riječi, ne znamo jer je naslov ispisan velikim slovima ali u njoj se pojavljuje zbunjeni Bog, umorni bog, pa ponekad čak uz malo ljutnje i nekoristan, nemoćni bog, a pjesnik kaže: molili smo jutros... da usmjeri naše cijevi na svoju djecu s one strane, da postane čedomorac... ni pomislili nismo da su ga i oni zvali u svoje ruke, na svoje cijevi...). Je li to baš uvijek Bog na kojeg mislimo pišući ga velikim početnim slovom, ili je ponekad i bog koji ga zamjenjuje kad se izgubimo u mraku ratne razljuđenosti - teško je razabrati, no nesumnjivo je ovdje riječ o dubokom duhovnom i pjesničkom nadahnuću i vrsnom poetskom izričaju, stoga ovu zbirku svesrdno preporučam za nagradu.

Vesna Svaguša, prof.