DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.02Srp
MILANU MIRIĆU NAGRADA FONDA MIROSLAV KRLEŽA
U nedjelju, 7. srpnja u 12 sati u prostorijama DHK održana je dodjela nagradeFonda Miroslav Krleža.
Josip Vaništa: Miroslav Krleža
Temeljito analitički motreći nastala djela hrvatske književnosti u razdoblju 2011. – 2012. godine povjerenstvo za dodjelu Nagrade za izvrsnost Fonda “Miroslav Krleža”, u sastavu: dr. sc. Branimir Bošnjak, predsjednik, akademik Krešimir Nemec, akademik Nikica Petrak, prof. dr. sc. Ivan Bošković i Ivan Božičević, književni kritičar, poslije temeljitog uvida u tiskana književna djela u Republici Hrvatskoj prethodne dvije godine, većinom glasova predložilo je Odboru Fonda “Miroslav Krleža” dodjelu nagrade
MILANU MIRIĆU
za knjigu Eseji, Matica hrvatska, Zagreb, 2011.
O b r a z l o ž e nj e
Knjiga Milana Mirića Eseji obajvljenu 2011. u izdanju MH svojevrsno je promišljanje i evidentiranje društvene geneze, koju autor provjerava ne samo vlastitom autobiografijom, ne skrivajući vlastite društvene nade nego i biografijom društva kojemu je sudionik i marni analitičar. Njegovo je glasno pitanje o temeljnim društvenim problemima kojima osobno kao pisac i istraživač svjedoči, tako da je i umjetnost kojom se bavi „nova umjetnost“ svojevrsna „kritička svijest epohe“ koja procjenjuje upravo taj odnos čovjeka i društva. Navedeni suodnos pretpostavlja ostvarenje svojevrsnog „pedagogijskog projekta u umjetnosti, filozofiji, znanosti“, pa je i Mirićeva esejistička širina dijelom briljantno svjedočenje ne samo sposobnosti hrvatskog ukazivanja na dubinu nastajućih društvenih problema šezdesetih godina, nego i širinu umjetničkog angažiranja i društvenog analiziranja i onih sudionika koji su u svoju pjesničku ili slikarsku djelatnost, filozofsko promišljanje ili analitičko „čitanje“ svijeta u kome živimo, ugradili dio modela demokratskog društva. Milan Mirić je utemeljitelj i urednik časopisa Razlog ali i vrijedne istoimene biblioteke, koja ostavlja dubok trag posebno u razdoblju šezdesetih i sedamdesetih godina proteklog stoljeća.
Objavio je izbor iz proznog stvaralaštva, a poznata knjiga eseja Rezervati (1970.) i Pisma iz rezervata (1975.), a posebno roman Olovni slog (1990.), te knjiga eseja Rastureni rezervati (2006.), dio su Mirićeva neumorna praćenja odnosa zbilje i njezina prepoznavanja u zrcalu „književne istine“, a posebno je obrađen odnos Stanka Lasića i Miroslava Krleže.
Nagrađena knjiga eseja izdvaja pjesništvo Slavka Mihalića i Ante Stamaća, ali i likovnost Josipa Vanište te neprestano dvojstvo apstrakcije i figuracije. Moglo bi se reći kako zaključna analiza Pasternakova romana Doktor Živago u knjizi autoru dijelom pomaže kao dio osobnog zbivanja u jednom složenom vremenu.
Upravo vrsnoća uvida, snaga i znanje drame vremena čine knjigu Eseji Milana Mirića vrijednom Nagrade Fonda “Miroslava Krleže”.
Prosudbeno povjerenstvo
Branimir Bošnjak, predsjednik, v.r.
Krešimir Nemec, v.r.
Nikica Petrak, v.r.
Ivan Bošković, v.r.
Ivan Božičević, v.r.
ZAHVALA
Pored zahvale što je rado iskazujem svima koji su svojim kritičkim prosudbama pridonijeli da ovom značajnom nagradom, iz obilne dvogodišnje književne produkcije, bude izdvojena upravo moja knjiga eseja, osjećam i želju da se s nekoliko ne posve prigodnih riječi zahvalim onome koji je svojim književnim djelom i prekogrobno iskazanom dobrom voljom prema trajanju u hrvatskoj književnosti omogućio Fond u kojem će se slobodnom književnom procjenom misliti o vrijednostima u njoj. Fond je stvoren isključivo novcem nastalim u knjiženosti i književnosti se vraća. Dakle, na ovoj nagradi hvala Miroslavu Krleži, još bliže, hvala književnosti Miroslava Krleže. Dopustite, poštovani, da u ovoj kurtoaznoj prilici izreknem i poneku nekurtoaznu o književnom i društvenom fenomenu Miroslava Krleže. Krleža, čovjek i književnik, ma koliko se to razdvajalo ali i ne dalo razdvojiti, iznova postaje sve aktualniji; na isti, nepromijenjeni način njegova književnost, njegova kulturološka misao, njegova društvena vizija s njihovom političkom tangentom djeluje i danas, iako, rekli bi mnogi, danas živimo u posve drukčijim političkim, društvenim i kulturološkim prilikama. Koliko zbiljski drukčijim, ako sve probleme, koje je naznačila Krležina književna misao začinjana prije sto godina, živimo i danas kao svoje. Sve ih je, od Mog obračuna s njima pa do takozvanog sukoba na književnoj ljevici, s desna pa na lijevo, vidio jednim i jedinstvenim prostorom neslobode, umjetničke ili političke, svejedno, neslobode kao nemogućnosti ljudskoga. Sukobom na književnoj ljevici on je sažeo rezultate svoje književnosti, zaključio svoju dotadašnju kulturološku, društvenu i iznad svega svoju političku misao. I ostao sam! Ne, on nije odustao od svojih uvjerenja, nije odustao ni od svojih prijateljstava, ali je jasno dao znati da je za njega boljševizam postao putom na kojem čovjeku nema izlaza. Dijalektički antibarbarus (1939) i Književne sveske (1940) knjige su kojima su si jugoslavenski boljševici i Krleža okrenuli leđa, definitivno, ali, pokazalo se, ne i neopozivo. Da je povijest poslije 1945. bila u stanju proslijediti vremenitošću ljudskih zbivanja na način uzročnoposljedične zbilje, da ideološki voluntarizam nije posve zabacio povijesnost u ime dijalektike svoje pravolinijske unaprijed date događajnice, da je, a nije… Po svemu, kako mu se 1944. iz Topuskoga prijetilo, Krleža je 1945. trebao biti ubijen. Život mu je poklonjen, a grijesi prema Partiji ostavljeni po strani bude li, kao značajno ime nacionalne književnosti i kulture, služio interesima klase i partije. Pristao je, ali i pokušao esejom Knjiženost danas krležinski iznova na književan način postaviti pitanje o mogućnosti čovjekova opstanka kao čovjeka, pokušao je zapitati «Kako da se sve to što smo doživjeli izrazi književno?» Nije mu dato! Točnije: dato mu je znati da se na taj način u novom društvu više ne može književno misliti. Ostao je književnikom, ali mu je uzeta književnost. Kao da su mu navukli carevo novo ruho. Od njegovih ranih dramskih tekstova, od ciklusa o Glembajevima, od romanā Povratak Filipa Latinovicza i Na rubu pameti, od Hrvatskog boga Marsa, od Balada Petrice Kerempuha, od Moga obračuna s njima pa do Dijalektičkog antibarbarusa, o kojem se više od četrdeset godina šutjelo, napravljen je svojevrsni muzej književnih voštanih figura koje u javnom životu nacije postoje tek kao sjene nekadašnjih ljudi i njihovih već pomalo zaboravljanih, rekli bismo današnjoj jezičnoj praksi neprimjereno, prevaziđenih odnosa. Krleža je na tu nametnutu društvenu poziciju pristao jer alternative nije imao. Krleža, književnik koji je u prvoj polovici dvadesetog stoljeća ostvario opus kakav u povijesti hrvatske književnosti nije postojao, u drugoj je polovici toga stoljeća postao najtragičnijom ličnošću hrvatske književnosti. Da, Cesarec i Goran jesu tragedije koje nije moguće zaobići, ali usprkos smrti, Cesarec i Goran, nastavili su živjeti svojom književnošću. Krleža je preživio ratna gubilišta da bi svojom uznemirujućom književnošću nestajao iz života svoje sredine. Tek su Lasićeve interpretacije započele na zbiljski način vraćati zanimanje za socijalni smisao ukupnog djela Miroslava Krleže. One, nažalost, posve su po strani ostavile umjetničku vrijednost svakog pojedinog djela, a upravo je to ono čime djelo odolijeva vremenu. Krleža, izuzme li se rijetke pokušaje s takozvane književne desnice, da mu se ocijeni umjetnost, takvih uvida nije doživio. Danas svaki rad o Krleži i njegovu djelu stoji upravo pred takvim zatatkom. Jer, nije istina da stojimo pred istim, u vrijednosnome, ne u interpretacijskom, smislu istim, književnim djelom kad se suočimo sHrvatskim bogom Marsom ili s Na rubu pameti s jedne strane i sa Zastavama s druge. Pred nama je novo čitanje Miroslava Krleže, ne horsko graktanje i simpozijsko pjevuckanje, kakvom upravo nazočimo prigodom njegove 120. rođendanske obljetnice, nego čitanje kakvo je započeo1970. kazališni režiser Dino Radojević. Iz famoznog muzeja voštanih figura izvukao je, decenijama označavanu najnesceničnijom, Krležinu legendu Kraljevo i od nje, poštujući joj dosljedno ekspresionističku invokaciu, napravio tako teatarski razigranu predstavu da je od nje započelo stvarno intimiziranje s ranim Krležinim djelima, započelo je novo oslobađanje teatra. Od tada, polako ali sigurno, Krleža počinje iznova oslobađati.
Milan Mirić
Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje
popis članova