DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.03Lis
Održana nagrada “Fra Lucijan Kordić”
Svečanost dodjele Nagrade "Fra Lucijan Kordić" održana je u ponedjeljak, 6. listopada 2014. u 12 sati u prostorijama DHK. Nagrada je uručena Malkici Dugeč.
Nagrada „Fra Lucijan Kordić“ utemeljena je 1993. Dodjeljuje se svake četvrte godine za književno djelo koje tematski, na bilo koji način, obrađuje život Hrvata izvan domovine.
Dosadašnji laureati:
1996. Julienne Eden Bušić: “Ljubavnici i luđaci”, Zagreb, “Znanje”, 1995.
2000. Nikola Benčić: “Književnost gradišćanskih Hrvata od XVI. stoljeća do 1921.” i “Književnost gradišćanskih Hrvata od 1921. do danas”, Zagreb, Sekcija DHK i P.E.N Hrvatskog centra za proučavanje književnosti u hrvatsko iseljeništvu, 1998. i 2000.
2006. Drago Šaravanja: “Idemo kući”, Zagreb, Nakladništvo Lumin, 2003.
2010. Tomislav Žigmanov: „Pred svitom – Saga o svitu koji nestaje“, Čikarija, vl. izdanje, 2008.
Riječ hrvatska Malkice Dugeč povodom dodjele književne nagrade "Fra Lucijan Kordić"
Prosudbeno povjerenstvo za nagradu "Fra Lucijan Kordić" u sastavu Božidara Petrača, predsjednika DHK, Đure Vidmarovića, književnika i veleposlanika u mirovini i Stjepana Šuleka, novinara i publicista jednoglasno je odlučilo da se nagrada "Fra Lucijan Kordić" dodijeli pjesnikinji Malkici Dugeč. Dopala mi je dužnost da ukratko obrazložim našu odluku. Prema pravilu Društva hrvatskih književnika i Zirala – Zajednice izdanja "Ranjeni Labud" iz Mostara za nagradu "Fra Lucijan Kordić" dolaze u obzir autori koji svojim pjesmama, romanom, zbirkom pripovijedaka, novelama i zbirkom putopisa, tematski na bilo koji način obrađuju život Hrvata izvan domovine. U DHK pristiglo je 17 izdanja koja na bilo koji način obrađuju život Hrvata u inozemstvu. Sve te knjige bile su zanimljive i svim književnicama i književnicima srdačna hvala na sudjelovanju za književnu nagradu "Fra Lucijan Kordić". Svima od srca želimo uspjeh u daljnjem književnom stvaranju. Bilo je i više dokumentarnih knjiga, koje obrađuju kulturni i književni život Hrvata. Prosudbeno povjerenstvo odlučilo se u skladu s pravilima dodjeljivanja nagrade za pjesnikinju Malkicu Dugeč, koja živi i piše u inozemstvu kao što je živio i književno djelovao Fra Lucijan Kordić. Zašto smo se odlučili za Malkicu Dugeč? Ima više objektivnih i književnih razloga. Prvo, Malkica Dugeč kontinuirano objavljuje gotovo svake godine zbirku pjesama koje povezuju osjećaje Hrvata u inozemstvu i domovini. Drugo, Malkica Dugeč prisno je u emigraciji surađivala s fra Lucijanom Kordićem koji je bio jedan od najeminentnijih pjesnika u hrvatskoj emigraciji i nakladnika povijesnih hrvatskih knjiga. Treće, donator nagrade jasno je u pravilima za nagradu definirao knjige koje dolaze u obzir za nagradu. To su, kako smo već gore naglasili, pjesme, roman, zbirka pripovijedaka, zbirka novela i zbirka putopisa. Četvrto, prosudbeno povjerenstvo za nagradu smatralo je da bi bio red da se jednoj ženi, koja je navećim dijelom književno stvarala u inozemstvu, dodijeli čast i priznanje u Hrvatskoj od strane DHK u Zagrebu. Mogli bismo nabrojiti još nekoliko razloga, ali to su najvažniji.
Malkica Dugeč poznata je hrvatskoj književnoj javnosti, posebno članovima Društva hrvatskih književnika, članovima Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne kao i čitateljima Hrvatskoga slova. Isto tako ona je poznata u hrvatskoj emigraciji gdje je desetljećima djelovala kao pjesnikinja i publicistkinja. Podsjetimo sada ukratko na njezin pjesnički tijek od rane mladosti. Od godine 1960. do naših dana objavila je 24 knjige, a dvije su još u pripremi. Rođena 1936. u Zavidovićima počela je pisati pjesme s 12 godina. Prve njezine pjesme objavljene su preko Radio-Zagreba u 14-toj godini života. Posebno je bila zapažena 1953., kada je svoje pjesme objavljivala u Studentskom listu, a zatim u znamenitom Poletu, gdje je svoje prve književne radove objavljivao i Bruno Bušić, koji se već tada kao mladić smatrao junakom u svojim radovima. Naša Malkica danas se s ponosom sjeća da je Nikola Milićević u Krugovima Malkicu uvrstio među 10 najboljih pjesnika Poleta. To ju je ohrabrilo da nastavi pisanjem. Tako je u Poženi 1960. objavljena njezina prva zbirka pjesama "Crveni biseri". Svršivši studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, postavši predavačicom i ravnateljicom škola diljem Hrvatske, Malkica se udala za Božu Dugeča. Kada se u Hrvatskoj počeo šezdesetih godina razvijati slobodarski duh, bračni par Dugeč uključio se u osnivanje ogranaka Matice Hrvatske po Slavoniji gdje je gospođa Malkica bila inicijator brojnih aktivnosti MH. Božo Dugeč postao je prvi predsjednik ogranka MH Donji Miholjac. Kada je režim počeo razbijati MH, obitelji Dugeč uspjelo je sakriti se. Malkica i Božo Dugeč postali su emigranti u Njemačkoj. Božo Dugeč bio je u odsutnosti osuđen na tri godine zatvora, što je zabilježila i njemačka televizija. Započeo je novi život, nastavak domoljubnog rada u domovini – u okviru Hrvatske republikanske stranke, Hrvatskog narodnog vijeća i Paneuropske unije. Malkica Dugeč počela je objavljivati svoje pjesme u Hrvatskoj reviji, a politički su bili angažirani u spomenutoj Hrvatskoj republikanskoj stranci, koju su u Argentini predvodili Ivo Korsky, Kazimir Katalinić i niz drugih političara i političkih publicista, koji su na kraju Drugoga svjetskoga rata uspjeli spasiti svoj život. Znamo da je oko 40 hrvatskih novinara i kulturnih djelatnika ubijeno na kraju rata, a i neki pjesnici kao primjerice Branko Klarić, kojem je 1945. Hrvatski izdavalački bibliografski zavod objavio vjerski nadahnutu zbirku "Svečano Bogoslužje". Spomenuta Hrvatska republikanska stranka desetljećima je izdavala politički časopis "Republika Hrvatska". U tom republikanskom krugu bračni par Dugeč aktivno je djelovao politički i publicistički. Malkica Dugeč objavila je u Republici Hrvatskoj među inim vrlo zanimljiv članak pod naslovom "I o ženama ovisi budućnost Hrvatske". U prvim godinama emigracije Malkica Dugeč objavljivala je svoje književne radove pod pseudonimom Dora Krupićeva u "Hrvatskoj slobodi" i pod jednim drugim imenom u "Domovini", koju je u Hamburgu uz nekoliko drugih publikacija na hrvatskom, njemačkom ("Ost-Dienst") i engleskom jeziku izdavao njemačko-hrvatski publicist Hans-Peter Rullmann. Rezultat pjesničkog rada u emigraciji bila je zbirka pjesama "Zemlja moja- nebo moje", koju je objavila Knjižnica Hrvatske revije 1984. Trebalo je opet deset godina do sljedeće zbirke. To se dogodilo u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj 1994. Zbirka se zvala "Kriška dobrote" i objavljena je u Zagrebu. Od tada sve zbirke pjesama izlazile su u Hrvatskoj većinom u Nakladi Krešimir. S pravom je već davno primjećeno da je gospođa Malkica Dugeč istodobno izvandomovinska i domovinska pjesnikinja. Zemlja moja – nebo moje i dobrota – to su, rekao bih, glavni motivi pjesničkog stvaralaštva Malkice Dugeč. Kada pjeva o svojoj zemlji, a to čini u raznim varijacima, Malkica Dugeč je angažirana. Ona u "Žigicama vjere", zbirke pjesama koju je poslala za nagradu, govori o slobodi, o sebi, o Zagrebu, o svetom Franji, o dobrim ljudima, o prijateljima, a jedan takav prijatelj bio je pjesnik Vjenceslav Čižek, koji je 12 godina proveo u zeničkoj tamnici. Njemu u čast ispjevala je 6 pjesama. Vjenceslavu Čižeku u počast pjesnikinja piše:
Uzdigla ga hrvatska je Boka
Od malena do rasta visoka
Malen tijelom, velik posta djelom
Mučeništvom i po stihu smjelom.
Takvog sam i ja poznavao Vjeneslava Čižeka, koji se kao dijete radovao kada me je, gotovo slijep, u pratnji svoje njegovateljice Zore, posjetio u hrvatskom veleposlanstvu u Bonnu. Veselilo ga je što je doživio da se u političkom egzilu mogao uvjeriti da Hrvatska sada stvarno postoji, jer to više nije jugoslavensko nego veleposlanstvo Republike Hrvatske u Njemačkoj, odakle su ga kao emigranta kidnapirali i odveli u jugoslavensku tamnicu. U ime poslanstva bio sam prisutan kad su Vjenceslava Čižeka otpremili u Hrvatsku na vječni počinak. U njemačkom egzilu mnogi su Hrvati umrli i svi su oni trpjeli za Hrvatsku. Tako i Malkičin suprug Božo Dugeč, autor knjige "Nismo spremni robovati". Tu knjigu eseja i govora priredili su profesorica Malkica Dugeč i spomenuti profesor Kazimir Katalinić. Božo Dugeč umro je u Njemačkoj samo godinu dana prije konačne uspostave hrvatske države. Hrvatski grobovi nalaze se posvuda u Njemačkoj, posebno u Münchenu. Rodoljubne pjesme Malkice Dugeč mogli bismo bez oklijevanja označiti političkom poezijom. Politička poezija je oružje za oslobođenje domovine, koja stenje pod diktaturom. U pjesmi Hrvatska se u riječ unjedrila, Makica Dugeč svoje rodoljubne osjećaje ovako prenosi čitateljima:
Riječ hrvatska, čak i sanja da je,
U tuđini snagu diva daje,
Riječ hrvatska – od slobode zvona.
Ili:
Bože, čuvaj zemlju mi i rod
Da ostane od Hrvata plod.
Riječ hrvatsku spasi, Bože moj!
Nedaj nikad da nam ime zatre
Plamen mržnje i pohlepe vatre!
Vatru srca riječ ublaži meka.
( Zbirka "U riječ unjedrena", Naklada Krešimir,2007.).
Ovom domoljubnom lirikom Malkica Dugeč ne diže revoluciju, ne diže velike proteste, a ni agitaciju. Ona je nježna duša koja voli svoju domovinu. Stav koji iznosi u svojim stihovima svakako je sugestivan i emotivan, no jasan je i bez mržnje prema onima koji pokušavaju zatrti hrvatsko ime. Ona je u svojim pjesmama uvijek svoja, kako sama za sebe kaže. Stoga se teško može s nekim usporediti, osim možda s Vinkom Nikolićem. Ona je u svakom slučaju u redu znamenitih hrvatskih pjesnika koji su 1945. morali emigrirati i u emigraciji djelovati. Među njima nalazie se posebno i u hrvatskoj vrlo poznat Viktor Vida koji je u svom očaju počinio samoubojsto i poznati pjesnik Antun Bonifačić. Kazimira Klarića smo spomenuli, a takvih je bilo mnogo koji su u Hrvatskoj predstavljeni u knjizi "6o hrvatskih emigrantskih pisaca" autora Šimuna Šite Ćorića, a pod uredništvom Stjepana Šešelja (godina 1995.). Hrvatski književnici i kulturni djelatnici u inozemstvu pojavljuju se i u knjizi "Na izvoru duhovne Hrvatske", koju su objavili Dubravka Vidak i Stjepan Šešelj. Iz pera Stjepana Šešelja čitali smo nedavno i knjigu "Približene daljine duhovne Hrvatske". Kao i drugi pjesnici u inozemstvu, koji su predstavljeni u spomenutim knjigama, tako i Malkica Dugeč uspijeva svoj vlastiti privatni i domoljubni život prenijeti u poetsku riječ, koja izražava osjećaje hrvatskih emigranata i iseljenika i njihovu trajnu povezanost s hrvatskom domovinom. Fabijan Lovrić s pravom je u predgovoru za zbirku "Žigice vjere" naglasio da su pjesme Malkice Dugeč odavno izborile svoje mjesto i svoj prepoznatljivi jezik. Ona u slobodnom stilu podržava tradiciju i modernu.
Mišljenje Fabijana Lovrića davno su na drugi način izrazili i ovi znameniti hrvatski pjesnici, književnici i publicisti prigodom ranijih zbirki pjesama. Citirajmo ih ukratko:
Vinko Nikolić:
"U Malkici Dugeč dobivamo u egzilu prinovu: ona je, naime, na neki način, domovinski pjesnik koji emigrantsku poeziju obogaćuje i domovinskim motivima pa tako jedan domovinski pjesnik danas upotpunuje mozaik naše egzilne panorame".
Dubravko Horvatić:
"Stih je Malkice Dugeč ili posve slobodan ili je ponegdje rimovan... Nedvojbeno postoje u njezinu pjesništvu ritamska raznolikost i obilatost, kao što je prisutna i bogata slikovitost".
Stjepan Šešelj:
"Ove pjesme iskreno bdiju nad hrvatskom sudbinom, zagovaraju njezin dobar ishod... I strahuju, i nadaju se, i ponad svega, ljubeći je podaruju joj nešto od vlastita života".
Božidar Petrač:
"Bezdomnost, i ona doslovna, i ona egzistencijalna, u konačnosti jest čovjekova zadanost od njegova početka do njegova završetka. Na tom se putu Malkica Dugeč otkriva kao suptilna tražiteljica rasvijetljenih oaza u labirintu bezdomnosti i gorkog osjećaja tuđinstva".
Krešimir Šego:
" Malkica Dugeč pjeva jezikom očišćenim od svake natruhe neknjiževnoga; sebi svojstvenim izrazom i stilom. Biti izdvojenim, desetljećima, iz matice svoje književnosti, a pisati knjige koje kao da su sve nastajale u toj matici, mogu samo pjesnici koji su u potpunosti ovladali tajnama stiha. Među takvima je, nedvojbeno, Malkica Dugeč". (Iz pogovora knjige "Žudnja za smijehom")
Mile Maslač:
"Malkica Dugeč iznosi na književno vidjelo sve što nju opterećenu bezdomovinskim životom prosvjetljuje i goni u nove napore koji će uroditi ljubavlju i mukom kojom se stvara biser i pjesma intime..."
Vjekoslav Boban:
"Osnovni ton Dugičinih stihova jest čistoća, blagost i dobrota".
Nevenka Nekić:
"Malkica Dugeč pripada među one pjesnike kojima će odrednica tla i krvi biti toliko bolna da će iz tog vrutka što neprestano teče, nastati stihovi kao vrijedno svjedočenje ne samo njihove alijenacije. Taj jednostavni govorni jezik dignut je na višu pjesničku potenciju samim odnosima riječi, njihovu poretku, osluškivanju njihova zvuka i gotovo opreznom upisivanju koji odaju bojažljivu i obzirnu pjesničku dušu..."
Evo, to je Malkica Dugeč. Prosudbeno povjerenstvo smatra da je Malkica Dugeč zaslužila nagradu "Fra Lucijan Kordić". To je prva književna nagrada koja se danas 6. listopada 2014. dodjeljuje jednoj hrvatskoj ženi iz hrvatske kulturne emigracije. Dopuštam si na kraju kazati da su tim priznanjem od strane Društva hrvatskih književnika i Zajednice izdanja "Ranjeni labud" iz Mostara, ujedno nagrađene i sve žene koje su u domovini i u emigraciji cijeli svoj život od srca darovale službi za bolju Hrvatsku.
Zagreb, 5. listopada 2014.
Stjepan Šulek
popis članova