x. DANI DOBRIŠE CESARIĆA

Društvo hrvatskih književnika Događaji DHK x. DANI DOBRIŠE CESARIĆA

Događaji DHK

09Sij

x. DANI DOBRIŠE CESARIĆA

DHK Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski i Grad Požega od 10. do 13. siječnja 2012. organiziraju X. dane Dobriše Cesarića, na kojima će se dodijeliti Hrvatska pjesnička nagrada "Dobriša Cesarić" za 2012. Ivanu Golubu za rukopis "Suze i zvijezde".

Nagrada Dobriša Cesarića za 2012.
IVANU GOLUBU

Povjerenstvo za dodjelu Nagrade Dobriša Cesarić u ovom je sazivu imalo iznimno tešku i ugodnu zadaću opredijeliti se za nagrađenički naslov u konkurenciji između preko stotinu rukopisa.
Povjerenstvo se odlučilo u najuži izbor uvrstiti posve izuzetne i estetski visokozahtjevne naslove Stari hram Miroslava S. Mađera i Suze i zvijezde, autora Ivana Goluba. Za nagrađenički je rukopis izabran potonji, dakle naslov Suze i zvijezde Ivana Goluba.
Iznimno smo zadovoljni rukopisima profinjene modernosti Tihomira Dunđerovića i Vande Mikšić, a rukopisi Ljerke Car Matutinović i Tomislava Marijana Bilosnića osobitoga su lirskog standarda .
Svi navedeni rukopisi zahtijevali su pozorno iščitavanje i dragocjeno su iskustvo te svojevrsna povlastica povjerenstva pristupiti istraživačkim fazama autorskih interesa.
Naslov za koji se povjerenstvo konačno odlučilo kao onaj koji će preporučiti za nagradu, rukopis akademika Ivana Goluba Suze i zvijezde, opsežniji je zahvat ovoga autora u svojevrsno nadostavljanje na lirska istraživanja velikana hrvatske duhovne lirike Nikole Šopa. Naime, Šop je, kako znamo, duhovno pismo slao čitatelju kao zapis najopuštenije moguće bliskosti svakodnevnog čovjeka i njegova nesvakidašnjeg metafizičkog iskustva i tu se smješta i ovaj Golubov prilog modernoj hrvatskoj lirici.
Rukopis je, opusno gledano, nastavak na poetski znak koji je Golub ispisao u zbirci Oči iz 1994., inače zbirci koja je bila primljena i godišnjom Nagradom Vladimir Nazor.
Ivan Golub, (rođen u Kalinovcu 1930.) u svome novom rukopisu kroz 365 tekstova tka jednu dnevničku cjelogodišnju matricu dijaloga između značenja dvaju naslovno najavljenih motiva. Jedan je od motiva blizak tijelu i tjelesnom iskustvu kao njegov produžetak u trenutcima najosjetljivijih izlazaka u svijet, a drugi je zrcalno senzacijsko blago koje strogo dijalogizira s čovjekovim metafizičkim zaokupljanjima. Fizičko, najfizičkije, iskustvo komentiranja zbilje i svijeta, objavljeno kroz motiv čovjekovih suza i metafizičko iskustvo koje je već duhovni komentar na fizički svijet imenovano kroz motiv zvijezda, daju suvremenom čitatelju neočekivano ludusni užitak. Ta dva motiva se naime igraju i smjenjuju u svojim obvezama, nastoje nadmetnuti i nametnuti jedan drugome a ludusno lirsko biće ih promatra i nastoji biti pravednim i mudrim arbitrom, s jedne strane neupitno zagovarajući strategiju koja se skraćeno i stalno zove ponajprije čovjek, a potom ta ultimativna čovječnost biva istraživana kroz zvrk njegovih mijena gdje se nameće i kao najizdvojeniji njegov lik - sva njegova slabost.
Rukopis je inače komponiran u spomenutome matričnom tijeku cjelogodišnjeg dnevnika, gdje se rubne informacije o dataciji i karakteru pojedinog dana stapaju u cjelinu lirskog zapisa te ga odvajaju u pojedinačne pjesme, kolikogod ga drže i na ukupnom planu zbirkovne kompozicije.
Riječ je o profinjenoj i humanističnoj igri ozbiljnih podpitanja iz ruba svačije svakodnevice, stoga je riječ i o ispitivanju strogih briga koje je tako vedro i kontrasno znao skladao i Dobriša Cesarić, pa premda nagrada nije obvezana tražiti nikakve sljedovatelje dragoga nam požeško-osječko-slavonskog velikana hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća, nije naodmet naći i suglasje našega izbora s onim što nam je dobri Dobriša namrijeo, jer kroz Golubovu liriku čitamo i vidimo i slap koji smo toliko puta recitirali i neodlučno analizirali.
S radošću smo se odlučili kao svoj izbor za ovogodišnju zbirku nagrade Dobriša Cesarić imenovati naslov Ivana Goluba Suze i zvijezde.

Predsjednik Povjerenstva za dodjelu nagrade dr. Goran Rem

Ivan Golub
           Zahvalno slovo za Hrvatsku pjesničku nagradu „Dobriša Cesarić“

   Kako vas je lijepo vidjeti!
   Dana 7. siječnja 2012. u noći od Tri kralja iliti Bogojavljenja sanjao sam da pjevam „Tebe Boga hvalimo.“ Držim do snova. Smatram da se Bog nije javljao u snovima samo biblijskim osobama i u drevnim vremenima. Odčitavam sne. Ali ovaj nikako da odčitam. A neprotumačeni san je, kaže Talmud, kao nepročitano pismo. I tako prolazi dan. U njemu se ništa posebno ne zbiva što bi upućivalo na san, na pjesmu „Tebe Boga hvalimo.“ Osim, dakako, postojanje kao najveći dar koje je kao dlan na koji Bog stavlja svaki dar.   Kad li zazvoni telefon:
„Javljam vam dobru vijest. Dobili ste nagradu Dobriša Cesarić“.
Sad mi je jasan san.
   Draga mi je nagrada s više naslova i drago mi je što ju dobivam u Požegi.
   Upoznao sam Dobrišću Cesarića osobno. Bilo je to u Rastušju. Ako se dobro sjećam, bilo je postavljanje spomen-ploče fra Blažu Tadijanoviću (Rastušje 1728 – Cernik 1797), na mjestu gdje je stajala Blažova rodna   kuća. Duša slavlja bio je Dragutin Tadijanović. Pri kraju iskrao sam se i otišao vidjeti kapelicu sv. Vida u selu. Pred njom se igraju djeca. Na klupi – zapravo daski na dva balvana bez naslona - sjedi pjesnik, akademik Dobriša Cesarić. Motri igru. Djeca ne slute da će o čovjeku s klupe učiti u školi. Čuti će za Dobrišu Cesarića ali ne će znati da su ga vidjeli. Ne će se moći pohvaliti učiteljici: „Ja sam ga vidio.“
   A i ja nisam slutio da ću dobiti nagradu koja nosi ime pjesnika „Dobriše Cesarića“ kojega gledam na klupi i s kojim zapodijevam razgovor. Znao je to Onaj koji stoluje na nebesima. Onog dana vidio je ovaj dan kad mi se u rodnom mjestu Dobriše Cesarića dodjeljuje Hrvatska pjesnička nagrada „Dobriša Cesarić.“ I smijao se. Deus ludens. Deus ridens.
   Drago mi je što mi je dano primiti nagradu baš u Požegi. U mjestu gdje se rodio Dobriša Cesarić. Negdje sam napisao:
   F Knigi piše da je Bog čoveka od zemle napravil.
   Je ali od one zemle na kojoj se čovek rodi. (Ivan Golub, Kalnovečki razgovori, Zagreb 1979, Kalinovac 2007).
   Dobriša Cesarić – ovih dana se ovdje spominje njegov 110. rođendan (10. siječnja 1902) – stvoren je od ove hrvatske, slavonske zemlje, o kojoj pjeva pjesnik (Reljković):
„Slavonijo zemlja plemenita.“
Plemenitost Slavonije je nosio Dobriša Cesarić u sebi. Pronosio je svijetom. Njegova osoba, njegovo pjesništvo odiše plemenitošću.
   S Požegom me zbližuje uspomena na Aleksandra Gahsa, rođena u Požegi – upravo se napunilo 120 godina. Moj učitelj bio je profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu dr. Aleksandar Gahs, čudo od učenjaka, koji nam je govorio vječnu istinu: „Ljudi nisu cigle, povijest nije matematika.“ Sjetim se te njegove riječi u raznim prilikama, još više u neprilikama.
   I još jedna poveznica s Požegom. Antun Kržan (1835-1888), prvi profesor na učiteljskoj stolici/katedri dogmatske teologije Sveučilišta u Zagrebu i prvi rektor Sveučilišta s Katoličkog bogoslovnog fakulteta bio je prepošt sv. Petra Požeškoga. A ja sam bio daleki njegov nasljednik na učiteljskoj stolici/katedri dogmatske teologije.
   Na toj katedri, pod mojim vodstvom izradio je doktorsku disertaciju Vlado Košić, sada biskup sisački, o Franji Pejačeviću, teologu pomirenja s kršćanskim istokom, plodnom dogmatskom piscu, piscu „Povijesti Srbije - Historia Serviae“. Pejačevićeve kosti i prah počivaju u Požegi. Nedavno se je navršilo 230 godina kako je predao dušu Bogu u ovom gradu.
   Požega je biskupija 15 godina, upravo ove godine. Njoj na čelu, njen pastir je prvi biskup požeški preuzvišeni dr. Antun Škvorčević, vrli moj nekoć učenik.
   Danas je 20. godišnjica kako je Sveta stolica kao prva priznala Republiku Hrvatsku. Znakovito je da se na današnji dan dodjeljuje nagrada za zbirku „Suze i zvijezde.“ Kao da se njome oznakovljuje da su nakon suza zlokobnog rata prosjale zvijezde slobode i neovisnosti Hrvatske. Suze su Jakovljeve ljestve do zvijezda.
   Danas je petak, 13. dan. Tko je još praznovjeran. Za mene sretan dan. Dana mi je Hrvatska pjesnička nagrada „Dobriša Cesarić“ za zbirku „Suze i zvijezde“. Zbirka je kao jedna kap uz pjesnički Cesarićev slap.
   U obrazloženju Povjerenstva za dodjelu Hrvatske pjesničke nagrade „Dobriša Cesarić“ što ga je netom izgovorio predsjednik Povjerenstva prof. dr. Goran Rem, čuo sam s radošću spomen Nikole Šopa, i riječi da je zbirka „Suze i zvijezde“ nadostavljanje na njegovu duhovnu liriku. Nikolu Šopa sam znao. On me zvao da čitamo pjesme. Osjetio sam udivljenje čuvši netom u obrazloženju nagrade kako je Povjerenstvo uočilo davnu zbirku „Oči“, i s njom povezalo ovu zbirku „Suze i zvijezde“ i prepoznalo zbirku „Suze i zvijezde“ kao „nastavak na poetski znak“ zbirke „Oči“, koja je 1994. dobila godišnju nagradu „Vladimir Nazor.“ Doista zbirka „Oči“ dobila je nagradu koja nosi ime pjesnika „Vladimira Nazora“. A zbirka „Suze i zvijezde“ dobiva danas nagradu koja nosi ime pjesnika „Dobriše Cesarića.“ Poveznica dvaju zbirki u rasponu od 18 godina su „oči“. Oči toče suze. U prvoj pjesmi zbirke „Oči“ dolaze stihove o očima i zvijezdama:
„Zvijezde su Božje oči
---Oči su Božje zvijezde“ (Ivan Golub, Oči, Zagreb 1994, 1995, str. 9)
Motto pak na početku zbirke „Suze i zvijezde“ jest:
„Suze su
Jakovljeve ljestve
do zvijezda.“
       Hvala Gradu Požegi i Društvu hrvatskih književnika – Ogranku slavonsko-baranjsko-srijemskom za dodjelu Hrvatske pjesničke nagrade „Dobriša Cesarić“ za zbirku pjesama „Suze i zvijezde.“ Hvala Povjerenstvu koje mi je iskazalo povjerenje. Hvala svima vama. Najradije bih sišao i svakome stisnuo ruku, pogledao ga u oči i rekao „Hvala.“.Hvala Dobriši Cesariću. Danas sam služio svetu misu za njegovu velikodušnu pjesničku dušu. Bogu Hvala. Što sam ono bio sanjao? Tebe Boga hvalimo.