Nova knjiga pjesama Slavka Jendrička nastavlja se niz započet knjigom pjesama Podzemni Orfej.
Riječ je o postupnom proširivanju područja poetike, u čijim je okvirima funkcioniralo njegovih desetak knjiga poezije objavljenih od 1969. do kraja 1990-tih. Ta je poetika svojim većim dijelom bila koncipirana na premisama neoavangardističkog istraživanja jezika kao osnovnog medija poetske ekspresije. Jezik je na tragu strukturalističkih i post-strukturalističkih istraživanja bio shvaćen kao sustav znakova kojima se arbitrarno, po određenoj opće usvojenoj konvenciji, pripisuje neko značenje. Zvučne slike riječi, način na koji ih se izgovara u nekom jeziku, teku usporedno s onim slikama koje ukazuju na njihovu semantiku. Odnos između riječi i mentalne slike koja joj daje određeno značenje nije moguće promijeniti, međutim stajalište da jezik kao sustav funkcionira u dva usporedna strujanja otvorio je posve nove izražajne mogućnosti.