Autor problematski strukturira djelo kao kontrapunkt autentičnih citata: polemičkih, proznih, pjesničkih, memorijalističkih, anegdotskih, aforističkih te primjera iz tzv. "sinteznog teatra".
Povod je nastanku teksta stota obljetnica prvog futurističkog manifesta F. T. Marinettia, tiskanog u pariškom dnevniku "Le Figaro" (1909.). Uz nekoliko hrvatskih ulomaka, sve ostale donosi u vlastitom prijevodu s talijanskog, francuskog, španjolskog, portugalskog i ruskog, tretirajući futurizam i njegove odjeke u širokom internacionalnom rasprostiranju. Tekst sadrži i vlastite (osobito uvodne i zaključne) "didaskalije". Idealno uzevši djelo predviđa trostruku recepciju: 1. tihim čitanjem kao živo, protočno, kritičko (i kritično!) svjedočanstvo o prvom avangardnom zaletu prošlog stoljeća, 2. kao eksperimentalni radiofonski collage, uključivši izmjenjivanje solo-"dionica" i višeglasja, snimke recitacija i futurističku glazbu, 3. kao scensku izvedbu u skladu s prethodnim naznakama, prikladnom scenografijom (pozadina i osvjetljenje) i vizualiziranim kretanjem sukladno "uputama" iz samog futurističkog teatra.