Branko Hećimović je u svoj ponuđeni rukopis uvrstio feljtone, dnevne i dnevničke te memoarske zapise, polemike, kritike i epistole, te čak i jednu malu priču od petnaestak redova.
Oblikovna raznovrsnost u skladu je s tematskom jer Hećimović autobiografski bilježi i autorefleksivno reagira, ali istodobno i opservativno, kritički ili polemički komentira brojne društvene, posebice kulturalne pojave i događaje kojima je suvremenik, a i piše o brojnim svojim suvremenicima. Oživljava tako večernji razgovor na Danima hvarskog kazališta, piše o rodnoj četvrti u Zagrebu, prisjeća se susreta u Zagrebu i Moskvi sa Staljinovim vanbračnim sinom, visokim dužnosnikom sovjetske radio-televizije, kritičarski rezonira o Ivančevu romanu o barunu Josipu Jelačiću, raspravlja o Krležinoj oporuci i sudbini njegova stana na Gvozdu, opisuje posjet Matoševu Tovarniku u kojem vlast imaju još međunarodne vojne snage, govori o francusko-hrvatskoj trilogiji Ionesca i Kušana te polemizira u pismu Andrei Zlatar na temu o neobjavljenoj hrvatskoj književnosti. Portretira Frangeša, aludirajući na Vojnovićevu ljeporječivost, kao conte Ivu, i bilježi uspomene na svojega mladenačkog teatrološkog uzora Slavka Batušića, kao i na očeva školskog prijatelja Dobrišu Cesarića, raspreda o Nikoli Šopu, Ivanu Supeku...