Davor Velnić pisac je koga resi izuzetno gust tekstovni slog. Njegovu prozu i esejistiku ponekad je teško formalno žanrovski odijeliti, budući da u fabuliranje zna iznimno vješto ukomponirati esejističke elemente, a u svom esejizmu ne libi se utkati pripovjedne elemente vlastita iskustva kojima nipošto ne nameće intimizam osobnog tona, nego u prvi plan pripušta tragove snažno proživljenja vlastita iskustva čovjeka koji je proputovao mnogo i na tim putovanjima ne samo susretao ljude fitički, poslovno, usputno, nego je te susrete uspostavio kao bitne točke promatranja humanoga fenomena. Makar se iza namjerno nepretenciozna naslova kriju tekstovi ispunjeni oštroumnim zapažanjima, ponekad kirurški preciznim sudovima, njegovi esejistički i putopisni zapisci nisu pretenciozni jer se iza njih krije mudrost opravdana iskustvom. Velnićev tekst mjestimično nas se doimlje kao dnevnik moreplovca koji je obišao mnoge obale, poznaje mnoge kontinente, vidio je i kontaktirao mnoge ljude a da pritom nije ni na trenutak izgubio onu sposobnost čuđenja koja resi djecu i ljude čija mudrost nikada nije dopustila da je napusti ona dječačka kristalna kocka vedrine.