DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.2020 / Mala knjižnica “online”
Knjige iz Male knjižnice po izboru urednika Ivice Matičevića i Antuna Paveškovića čitajte odsad i u "online" izdanju. Započinjemo ulomkom iz romana pok. Kazimira Klarića "Smrt dosadi" ("Tajna Hitlerova faćuka"). Želimo Vam ugodno čitanje!
Prvi je znak da idete prema kvasini, što bi rekli Dalmatinci, kad u društvu mladih junoša otpočnete mljeti kako se prije bolje živjelo. Omakne vam se, pa još želite biti i duhoviti. Kao, za vrijeme Tita bolje se i prdjelo. Jedino se vi nasmijete toj bedastoći. Uguraš se u tramvaj kad je najveće gužva. Vraćaju se nesretnici s posla. Baš umirovljenika kao mene, koji ne zna gdje bi se djeo, čekaju kao ozeblo sunce. Ženi doma svanulo, a ovima u tramvaju se smračilo pred očima. Da mogu, zatukli bi me kao starog žohara. Vama se starom konju, nitko od mlađih nema namjeru dići. Samo smo tebe čekali. Nemilosrđe sijeva sa svih strana. Osjetila mladost da ju je u sve njihove nevolje, uvalila provjerena i mudra starost. Ako se nekom mladcu i omakne te ustane, jer upravo je došla njegova stanica ili spazi kontrolu, munjevito se bacite na slobodno mjesto. Oborite pri tome nešto majki s djecom u naručju i koju babu na krhkim nogama. U guznom džepu držite češalj i invalidsku iskaznicu, iako ste zdrav poput konj. Blaženo sjedeći, diskretno iz kaputa vadite bočicu svog vlastitog proizvoda. Rakiju, koju ste spravili uz velike životne opasnosti u tami podruma. Vrag ti i Europi. Gone nas kao đavo griješnu dušu. Davno prije za kraljevine, bili financi, a danas za vrat puše Europa. Kao da je jednostavno u tami mućkati kerozin i karabit da biste dobili prima piće. Jedan pogrešan korak i ode kuća u zrak. Jednom riječju, što dalje to gore. Odnosno, kad je bilo ranije gore, bilo zapravo bolje. U tim razmišljanjima, dok se vozite, svašta vam pada na um. Čak ste od teškog razmišljanja nabrali čelo. Da vas nitko ništa i ne pita, odmah se vidi, zabrinuti ste. Oko vas surova mladost. Jedan škripi od jada zubima, a vi u prvi tren pomislili, da to cijuče tramvaj jer prebrzo ulazi u zavoj. Vraga! Taj što škrguće, mora napustiti stan. Ovrha. Nije platio banci tri rate duga. Samo što ne grize. Noga! Marš van! Blijed, nikakav. Evo ti Europe. Jedino što nam još nije zabranila jest pravo da možeš slobodno, do mile volje, otpuštati u tramvaju. Tu još nisu uveli dozimetre za određivanje, tko je i koliko puta otpustio u tijeku vožnje. Ali i to će doći na red. I ne samo to. Morat ćete otpuštati po notama. Guzica je dugo bila u nas skrivena u gaćama. Sada i s njom na vidjelo. Moramo prdjeti po europskim notama. Oni koji nauče civilizirano otpuštati, dobit će i poticaje. Može im se u gaće ugraditi specijalna plastična posuda, u koju će se skupljati tako stvorena energija. Tu, ekološki čistu energiju, prenosili bi uvježbani žuti mravi do otkupnog centra. Postupak dosta kompliciran, ali za stoljeće ili dva, kad se sve to uvježba ići će brzo. Jedan prdež, pokreće čuda. Zamjenjuje elektroničko glasovanje u Saboru. Život na ovim našim prostorima je čudesan. Svaki dan nešto suludo mnogima pada na um. Sami niste pametni, kome zahvaliti što ste se rodili na ovim prostorima. Jednom riječju, nikada nije dosadno. Možete izvaliti što god vam prdne na um. Prihvaća se, i što je najvažnije, ostvaruje. Zašto da je zemlja okrugla, kad se može izravnati u ploču. Možemo se izdvojiti i iz Kumove svemirske slame. Kum, slama... Tko to još obavlja u slami ili pljevi.
Htio bih nešto reći o dosadi kao takvoj, kao najvećoj smrtnoj opasnosti čovječanstva. Samo zijevate. Daj bog dan, daj bog noć. A život je jedan. Slušao nedavno jednog našeg mudraca znanstvenika na TV... Vratio se nedavno, no, odande gdje je sve uljuđeno, a blizu polarnog kruga. Gdje vladaju ledeni međuljudski odnosi. Nitko nikoga ne dira i ne gnjavi. Ni ne rukuju se. Ako se s nekim rukujete, ruke vam se zamrznu, da ih više ne možete razdvojiti. Ako se s nekim ljubite, gubice vam se slijepe i zamrznu. Tamo i polarni medvjed mora tražiti dozvolu ako želi udaviti nekog istraživača koji mu se zavuče u brlog. Ako želiš prdnuti, bez odobrenja, neće ići. Sve određeno, sve jasno kao sunce žarko. Vratio se amo i sada, pazi, na TV prosipa mudrosti. Priča li priča. Odgovara voditelju na najbedastija pitanja. Radio tamo par godina i već petlja s padežima. Zaboravlja materinji jezik. O jeziku rode da ti pojem. I ruke mu vlastite smetaju. Ne zna kamo da ih djene. Malo, malo, turi ih u džepove i miješa jaja. Priča kako je tamo sve savršeno. Uvjeti za rad sjajni. Što poželiš, već ti trčeći i donose. Poželiš eksperimentirati s prasetom sa osam nogu, uzorak je već za dva sata na stolu. Jasno, ne pečeno. Otkuda su ga dobavili, mudro šute. I tako, sve ljepše od ljepšega. Ali, odjednom, naš mudrac objesio gubicu. Dobio onaj poznati pogled očajnika. Shvatio kome i što on to priča. Ipak, našao snagu i ruknuo što ga grlo nosi: „Sve je tamo u redu, ali je strašno dosadno“ Teško je živjeti u tako organiziranom i uljudbenom svijetu. Rijetko se tamo tko vozi u tramvaju ili lokalnom busu. Ako se i vozi, sve oko njega sterilno. Ako netko kihne, odmah vadi maramicu i moli ispriku od prisutnih. Veže glavu metar dugačkim ubrusom, kako bi spriječio jadne viruse da mu izlete iz nosa. Nema rukovanja s njim mjesec dana. Nitko nikoga ni da takne, a kamoli u razgovoru pljesne po obrazu. Svatko za se, ko guska i prase. Hvala ti lijepa na takvom životu! Urliče naš znanstvenik u studiju. Voditelj mu dodaje čašu vode. Ništa. Zalijeva ga vrčem vode po glavi. I dalje divlja. Jedva ga spremili tamo kamo spada. I posljednje što je uspio riknuti, prije dolaska hitne, da su mu strašno nedostajale naše reforme. Svih vrsta. Svaki dan isti. Sve radi kao urica. A ovdje je divota živjeti. Radosno svaki dan čekaš iznenađenja. Radiš, ne dobiješ plaću. Ne kažu ti ni hvala. Ostaneš bez mirovine, a nitko, ama baš nitko ti ne može objasniti, što se desilo s njom. Zabunom ju poslali nekom na Kamčatku i to se više ne da popraviti.
Suze su mi potekle na oči od radosti. Kao, svi bi ovdje da se pokopaju. Pa jasno, imat će s nekim svojim pričati i na onom svijetu. Bar do uskrsnuća. A onda, opet sve iz početka. Dosada je u nas kremirana. Nema je. Život je u nas neprekidno gibanje. Iskustva su neprenosiva. Što da priča onaj, koji je trčao noseći štafetu drugu Titu. Nosio transparent iznad glave na glasovitim bakljadama „DOLJE PAPA DOLJE RIM, DOLJE PELA SKUPA S NJIM.“ Da dovuku tuce odgonetača hijeroglifa, ne bi mogli reći što to znači. Tako će biti i s nama. Mi koji smo to znali, u međuvremenu većinom riknuli. Ostali zabilježeni u tajnim dosjeima, UDBE, OZNE, VONS-a... ostalima, još tajnijima, nikad otvorenima. Neke najtajnije, možete kupiti za nešto kuna od Roma na sajmištu Hrelić. Knjigu pod nazivom „Moć Titove riječi“ dobijete besplatno u glavu. Sliku bana Jelačića, Poglavnika i Tita dobijete, ako kupite kineski živin toplomjer, baždaren po kineskim mjerama za temperaturu. Odlazimo u vječnost. Još ti vire noge iz groba, otpočne olajavanje, tko ste i što. Nitko i ništa! Što bi rekao jedan uglednik, tužno je u nas biti pokopan. Zaborave te za tri dana. Drobilica promjena radi danonoćno. Tu ne vrijedi ona Gundulićeva „Tko bi gore, grede gore“ ili tako nekako. Dolje... dolje... To je pravi pravac kretanja. Ali bez reforma, ništa. One su temelj naše propasti. Bile i ostale. Preko noći promjene strane svijeta. Netko stavio sjekiru pored magnetske igle. Ujutro pokazivalo jug, navečer, sjever. Pa jasno, da te strane svijeta nema, ali u nas ima. Nikad dosadno. Dolje dosada. Na prvu granu s njom. Od silnih promjena, svi dobivamo sulud izgled. Dobro se izjutra moram koncentrirati kad se brijem, da nekoga drugoga ne obrijem. Zbog svega pomalo se i gubim.
Zato, pamet u glavu. Njegujmo ovaj naš svinjac. Rokćimo i radujmo se svakom novom danu. Samo nas novine i reforme pomlađuju i čine ushićenim, sretnim. Eto, ja živim u tom neopisivom kliničkom stanju. S blaženim i tupavim osmjehom na licu, napustit ću ovaj svijet. Uz gromoglasni povik “Smrt dosadi.!“
Ali, ali, u meni tinja krupan osobni problem. Prije nego što usnem, nakon otužno provedenog umirovljeničkog dana, san mi ne dolazi na oči. Premećem se i gnijezdim u krevetu. Pokušavam se davljenički uloviti za krhke paučinaste niti sna. Neće ići. Cirkusi. Prošlost maglovita, sadašnjosti upitna. Sve je to spetljano u jedno. Koje svijetle perspektive, kad se pravci ukrštaju. Ispred mene zinuo mračni tunel budućnosti. Sklopljenih očiju pokušavam brojiti ovčice. Doguram negdje do tri, pet tisuća. Ovce bleje. I njima već dodijalo da ih prebrojavam. Tonem u magle zaborava. Povijesne. U nas je sve povijesno. Ako glasno i otpustim na javnom mjestu, a ugledna sam osoba, sve to netko marno bilježi.
Nekad su u Zagrebu, kad sam kao studirao, carevale gadne magluštine. Tramvaj broj 14 cvili očajno ulazeći iz Frankopanske ulice u Ilicu. Ispred tramvaja mašući fenjerom, gadno se dere tramvajac. Magla je tako gusta, da se vrijeme ne može odrediti. Putnici u njemu umorni, zelenkasto sivih lica. Kad, otkud se stvorio, nitko nema pojma, pored smrznute tramvajke što prodaje karte, osvanuo čovo. Dere se. Vrišti. Lupa nogom od bijesa. Pod nosom nakostrušeni podrezani brci. Kosa mu pala na čelo.
‒ Aufstein! Diži se bando radničkoj klasi. Koja se vraća iz tvornica. Oni proizvode topove, avione, podmornice, dok vi ostale bitange češete jaja. Oni su cvijet našeg sustava. Kad je moj tatek bio živ, ih...
Svi se u tramvaju usrali od straha. A nesretnik pored mene, mali zgužvani čovječuljak, tiho propištao... Još je živ. Pak im je pobegel iz Vrapča. Hitlerov faćuk! Jadna njegova mamica, ak je još sirota živa... kad ga spazi... Šlag bu ju strefil. Sisal ju je do svoje pedesete godine...!
Tog trenutka, navodni Hitlerov faćuk zaurlao, da ga se čulo do neba... Od Vardara pa do Triglava.
‒ Mama. Mamica... Daj mi sisu... mamica...
Putnici razvalili vrata. Spašavaj se tko može. Vraga bi netko od njega tražio autogram. Među prvima cvijet radničke klase, samoupravljači. Nestali u povijesnoj zagrebačkoj magli, da se za koje ljeto više nikada ni ne vrate...
A navodni Hitlerov faćuk po svim pravilima, nestao. U tramvaj provalila tri ondašnja milicionara. Tko im samo to dojavio. Duh sveti. Odveli vozača tramvaja i nesretnu ženu što prodaje karte. Dva savjesna umirovljenika sama se ponudila da i njih uhapse. Ondašnja svijest, da treba pomagati organima gonjena, bila daleko na višem nivou nego nažalost danas.
Mene spasio moj bedasti izgled. Na glavi plast kose. Frizura, onda zvana kokotica. Dobio sam samo pendrekom po plećima, da sam se dva semestra češao. Zapamtio Führerovog faćuka dok sam živ.
A što jednom vidite, kao da niste vidjeli.
Na odsluženje ondašnjeg vojnog roka u JNA bacilo me na otok. Otišao sa svima ostalima, s drvenim kovčegom o desno rame. Nakon mjesec dana drveni kovčeg više ne treba. Radosti nema kraja. Poslali mi od kuće moj glasoviti brocak. To je bio platneni uradak, vrlo dobar i koristan. Na vrhu je imao moćnu petlju. Pa kada u njega ugurate i natisnete nogama svu sirotinju koju imate, još na kraju mogu stati i troje posrane gaće. Što u njemu nije svega bilo, dostatno da preživite i opći potop. Svaki je imao i sliku nekog glavnog grada ondašnjih republika. Ja stavio Skopje. Bio tamo na maturalcu, pa ga tamo i kupio. Vraćam se iz vojske na brodu parnjači „Kotor“ i vježbam zalet na palubi. Kad brod pristane u splitsku rivu, neću morati čekati konačno pristajanje. Skočit ću na obalu kao divokoza. Ne samo od radosti koja me guši jer sam se riješio vojske, nego i poradi dva moćna granuloma što ih nosim mjesecima u ustima. Natečen sam. Mumljam. U Splitu me čeka poznati zubar, naš kućni prijatelj. Naime, na otoku gdje sam bio imao zubar važnijeg posla. Vježbao zubarskim kliještima napad na mrskog neprijatelja, ako se slučajno iz Montte Gargana spusti padobranom na otok. Koji zubi i granulomi! Neprijatelj ne miruje. Dok meni doktor čupa trule zube, neprijatelj može napasti. Budan, vječno na oprezu. Vojni liječnik ima pametnijeg posla. Svi smo kao jedan. Otok je debeli ljutiti jež sa tisuću bodlji.
Sad ili nikad. Brod vrši sporo manevar. Preko konopa na palubi odbacio sam se na obalu. Umalo srušio dvije dobro držeće babe bodulke. Ostale na nogama, a u rukama drže prazne demijane. Jedna me s njom oplela po leđima da sam meknuo kao jarac. Trk dalje od broda. Da se netko ne dosjeti... pa drekne –Natrag! Nosača prtljage što ih gura na kolicima oborio na pleća. Ni okrenuo se nisam, osvanuo na zubarskoj stolici. Zubi već izvađeni. Tura mi pod nos šjor dotur, pozamašne busene. Moja dva zuba s granulomima, veličine šećerne repe. Dere se. Da mi je to smeće ostalo u glavi, krepao bih za tri dana. Kao, mozak i granulomi ne idu skupa. Koji mozak? U JNA nema mozga. Moraš slušati, a poslije se žali....
Sjedim kod zubara na stolici. On vidi svu moju bijedu. Na meni tužna zelena vjetrovka. Žaba gatalinka. Samo što ne zazivam kišu. Blago se klatim, lijevo desno. Na nogama tužne iznošene cipele, tipa mokasine. A zubar poznati zavodnik i hohštapler. Ni okrenuo se nisam, a on vadi iz ormara obleku. Sili me da obučem njegovo svileno odijelo. Oko vrata mi stavlja i kravatu s obaveznim ukrasom. Palme. Uz riječi, da ne mogu tako krenuti među svit ka mandrilo. Branim se, otimam. Natrpao mi je u usta kubik vate. Mumljam. Već me gura prema zrcalu. Ogledalo konkavno. Ne mogu se prepoznati. Preda mnom stoji natečena nakaza, obučena kao cirkuski majmun. Odnekud mi i poznat. Namiguje mi. Zaboga, to ja sam sebi namigujem. Okreće me. Lijevo, desno. Jako je zadovoljan. Napravio od mene, kao gospod bog, budalu u sekundi. Evo, sad si postao čovjek, ushićeno mi zbori. Lovi me za ruke. Ima nešto u njemu blago pederskog. Iako svi za njega tvrde da je moćan zavodnik. Ima toga. Tu, kao peder, a svaki tjedan voza u kabrioletu drugu rutavu ljepoticu. Srećom, puna mi je gubica vate, pa me ne može poljubiti u usta. Na odlasku, otrov. Znajući da ne čitam novine, upozorava me da je mudro rukovodstvo sinoć donijelo surovu odluku o privrednoj reformi. Stota po redu. Mene kao činovnika, pravnika savršeno nitko ne treba. Stoga ne bi bilo na odmet da odmah, kad se vratim, upišem neki novi fakultet. Koji fakultet. Jedva sam i ovaj završio. Kokošarski?
U vlaku prema Zagrebu pokušavam zviždukati pjesmicu “Vraćam se Zagrebe tebi“. Ali kako injekcije u gubici popuštaju, a i konci kojim mi je zubar skrpao rupe nakon vađenja zubi stežu, to nije ta melodija. Zviždukam nešto između šopskog kola i linđa. K tome stojim na propuhu u hodniku, blizu zloglasnog zahoda i prozora. Isti se ne mogu zatvoriti pa pomišljam da živ neću doći u ljubljeni grad. Srećom, u jednom oštrom zavoju, vlak prikoči, pa su se vrata šekreta s treskom za vijeke vjekova zatvorila. Oni nesretnici, koji trče prema zahodu pokušavaju u njega provaliti kao u Bastilju. Neće ići. Vrata kao zavarena. Lupaju. Viču. Otvaraj stokooooo... Pokušavam im na mote objasniti, što se desilo. Ne mogu lajati. A sav moj očajan pasji izgled izaziva u njima opravdan bijes. Klasnu pobunu u putničkom vlaku. Pred njima se šepuri klipan u elegantnom odijelu. Tri broja većem nego što treba. I to ih razbješnjuje. Oni su svi estete. Jedan, koji je odavno zaboravio kamo je krenuo, od bijesa me lovi za kravatu s palmama. Pokušava zadaviti. U meni ključa bijes. Vraćam se iz vojske, a u vojničkoj bukvici stoji, da sam omiljen među drugovima. I sad mene neka tu baraba koja je trebala sići u Siveriću, namjerava zatući. Pogodio sam ga cipelom među jaja da je napadač, padajući nauznak, povukao za sobom desetak čekača pred zahodom. A kako su se tada nenadano otvorila rajska vrata šekreta, svi su, ama baš svi, popadali u njega, jedan preko drugoga uz zvjerske povike. Strojovođa vlaka, i da želi, ne može vlak zaustaviti jer su mu u Splitu prdnule kočnice. Tek poslije Karlovca vlak se sam od sebe smirio i nečujno stao na glavnom zagrebačkom kolodvoru. Nakon kraćeg zadržavanja, vagone iz Splita priključili na vlak za Budimpeštu skupa sa posrancima zaglavljenim u šekretu Vlak nastavio hitno dalje. Putnici, ni hvala da mi kažu, što će večeras ugledati Balaton.
Izlazeći elegantno, sa zabačenom tužnom torbicom o desno rame, na Glavnom kolodvoru, nisam očekivao neki velebni doček. Ovako odjeven kao strašilo, postajem odmah lovina za varalice šibicare. Ovdje kugla jeste, ovdje kažem nije, ajd pogodi gdi je!? Sjetim se jadnog mog brace. Koji je odmah, po dolasku na studij u Zagreb, ostao bez sve love zbog tih baraba. Naivac! Spavao poslije toga dva mjeseca na klupama Zrinjevca. Upoznao sve kipove uglednih nam Hrvata. Jednu noć prespavao na granama platane, a tri noći se skrivao pred kišom u svečanoj loži HNK-a. Upoznao sve noćne ljepote velegrada.
Osjećao sam se neopisivo lagodno. Niti me tko treba, niti traži. Sve su mi dame s kojima sam se suludo dopisivao iz vojske, na vrijeme dale nogu. Ispravno. Jer to što sam pisao, bilo je strašno. Mirne duše mogli su me po dolasku u Zagreb odmah sprovesti u neku duševnu bolnicu. A kako sam istovremeno razmjenjivao ljubavna pisma sa više od deset djevojaka, sve uzmiješao. Imena, mjesta sastanaka, obećanja. To se nije moglo desiti velikom Napoleonu. Zato je i završio, kako je završio. Otpočnem pismo, jedina i mila Ljubice, a završim sa do groba sam draga Julijo samo tvoj Kazek! Stid me i sram bilo. Mladost je rijetko bezobrazna. To sam kasnije shvatio. Na prvoj klupi,zauzeo sam poziciju. Prethodnik, koji je na njoj spavao, ostavio nešto kartona i stare novine. Amo s tiskovinom. Tražim što piše o strašnim privrednim reformama. Ali, pozor mi privuče drugi članak. Neka romska porodica bila žrtva bezobzirnog medvjeda kojeg su vodili po vašarima. Osvetio im se. Krvavo. Otrgnuo lanac i pobjegao u šumu da se priključi preživjelom zelenom kadru iz onog prvog rata, a njih nesretnike ostavio bez korice kruha. Čitam i plačem. Tek na kraju, kad sam pročitao tu tužnu priču, shvatim da su novine prastare. Općenito, osjećam da sam postao mlitav i mekan, kako sam postao civil. Tražim, čime da obrišem suze koje mi naviru na oči. Turam ruku u unutrašnji džep, ali je munjevito povlačim van. Kao da sam u njemu napipao bijesnog štakora. Vraga je štakor. Još nešto strašnije. Drhtim. Prut na vodi. Sad polako i krajnje oprezno iznova provjeravam što sam u džepu napipao. Tvrdo. Ušiveno u podstavu kaputa. Oprezno njegovanim dugim noktom na malom prstu, param podstavu. Spazim nešto blještavo žuto. Pločice zlata. Zato me je kaput i naginjao na desnu stranu. A ja bedak mislio, da je to neka nova moda. Ima ga... ima... Okrenuo se, lijevo, desno. Nigdje nikoga. Jedino pored mene na klupi spava blaženo gospodin pijanac. Ljupko se okrenuo na drugi bok i moćno prdnuo. Slatko zijeva. Bezbrižan. Jebe mu se za privrednu reformu i položaj zvijezda na nebu. Riješio planetarne probleme. Sve se vrti oko njega.
Skočio sam s klupe. Problijedio. Ušeprtljao. Stara kvočka, kojoj jastreb odnosi piliće, a ona ne zna što činiti. Ne smijem se uskokodakati. Taman da na kolodvoru dreknem iz sveg glasa: ljudi, vidite što sam našao u džepu. Zlato... Noge su mi se odsjekle. Svalim se na klupu, bez kapi krvi u licu. Jasno, ne blizu spavačeve guzice. Kuda? Kamo? Sve klupe na Zrinjevcu su zauzete. Da idem na policiju, he... ipak toliko nisam lud. Vrag zna koliko to zlato vrijedi. A onda pitanje, gdje sam ga našao. U svom, ovaj tuđem kaputu. Trebam li odmah javiti šjor doturu, da sam ga našao. Da jadan ne brine. Da je u mene apsolutno sigurno. Prvom prilikom i ti štosevi... kad navratim, heee... ljudi smo. Ja sam tako zahvalan na svemu učinjenom, pa to odijelo, kravata... A onda se javila zvjerska bol i vratila me u surovu stvarnost. Prema meni, njišući se na krivim nogama, dolazi milicionar. Na glavi moćna frizura veličine stoga sijena. Na vrhu nasađena kapa s petokrakom. Čudo da mu kapa ne padne. Bit će da je samo strah drži na glavi. Popravlja pendrek i pištolj na remenu.
‒ Gledam ja tebe druškane poduže. Pratim! Jel’ sam ti rekao neđeljicu ti ljubim, ako te još jednoč ovđe nađem da ćeš proći gadno. Sunce ti šibicarsko!
Dobro je. Svrstao me u plemenitu sortu. Sada ja izbacio prsa. Dokaz da se vraćam iz vojske. Evo... tu sve piše... Guram mu pod nos takozvanu vojnu bukvicu. Dokaz, tko sam i što. Učio čitati i pisati branitelje domovine. Dobio i limenu značku odličnog strijelca. Još piše, omiljen među drugovima. U posljednji čas umjesto zamotuljka zubnog zlata, dao mu knjižicu. Milicajac diže ruku na predaju. Vraga da mi se ispriča.
‒ Jeba ga ti, kad te netko vidi, vako obučena, mislit će da si peder. Ko ti to nadrka, da obučeš. Ajd, nestani. Nađi bolje neku žensku, nego da se tu motaš. Ih, kad sam ja... ih... Oteko si brate ko bumbar. Riješi se tog vraga što nosiš u jajima...
Žurno krenem prema glavnom trgu. Tužna lova grije me ispod srca. Javlja se i glad. Prvo samoposluživanje je moje. U njemu se snalazim kao riba u vodi. Vučem se uz zgrade da ne sretnem neku poznatu budalu. Bar dok mi ne splasne natečena gubica... Odjednom, kod bivšeg američkog konzulata, začujem ženski vrisak. Netko trči ravno na mene. A kako i inače ne gledam glavu nego samo noge, zadrhtim. Poznate su mi te tanke nogice. Srećom zauzeo sam boksačku gard poziciju Inače bi me oborila s nogu. Ciči, ljubi. Jednu kokošju nogicu filmski digla u zrak. Sad smo tronožac. Ljubi me gdje stigne, a najviše u gubec. Šavovi u ustima popuštaju. Javlja se zvjerska bol. Ali samo na tren. Vodi me za ruku. Tumaram za njom. Slijepac. Dobio kokošje sljepilo. Silazimo niz neke drvene stepenice u mračne katakombe. Već su onda lukave barabe nanjušile, pa otpočele praviti kafiće u štakorskim izbama. Kafić još nije dovršen. Iznad moje glave protrče tri rasna štakorska komada. Ili mi se to samo učinilo. Vlasnik nas gura trbuhom prema stolu. Naručujemo piće. Ona aerkonjak, a ja pelinkovac. Stiže piće, ali ne ono koje smo naručili. Po svim pravilima, uz obilje kreveljenja vlasnika. Zna on bolje od nas što nam treba. Prvi gutljaj me strese. Dolazim k sebi. Progledao u tami. Vidim njena usta što se ne sklapaju. Melje li melje. Mlin čekićar. Od te njene meljave neće biti kruha. Spominje reformu. Fuj! Nas pravnike nitko ne treba, a u zemlji je svinjac. Krade tko stigne. Priča o svom propalom braku, kao o lošem piću. Mršti se. Prvom, drugom, vrag bi ga znao, s kim se sve nije petljala. Ali, odveć prebirala. Uvijek se namjerila na pravoga. Ja sam bio, tak, tak. Za nuždu. Nužno zlo. Vatrogasni aparat u uredu nikad ispitan da li je valjan. Tek tako da se udovolji propisu. Jel tu, je. Ovaj zadnji, njen mili i dragi, strahota. Divljak. Uvijek birala neke kulturnjake. Evo, Kazek... daj ruku... Stavlja mi obje ruke oko svog vrata. Tak, tak me je gutil. Pokušao me je i remenom za kvaku objesiti kao mačku. Tu je u Zagrebu kod nas završila režiju. Pomiješao mene sirotu sa svojom predstavom. Iz, no, tam, gdje me je odvukao, k svom plemenu, vraćala sam se u Zagreb samo noću. Preko brda i dolina. Kad su čuli da sam pobegla, sve nadigli. I pese... pse... da me sirotu traže... Šarplanince. Da mi sude.
Sad već došla i na mene. Munjevito promijenila temu. Čuj srce, moj tatek, jest senilan, ali može te negdje gurnuti da delaš...Ne da se u mirovinu. Joj, kaj pripovedam. Mamica... mamica ima više moćnih veza. Joj, kak će biti sretna, kad joj kažem da smo se sreli. Ona mi te, a propos, stalno nabija na nos. Samo tebe... Kao, jest da si iz provincije, ali si feš i zgodan. Da te se da isšlifati. Kako ona priča, meni pomalo jaja popuštaju i vise do poda. Tražim njenu kokošju nogicu ispod stola. Tu je... tu... Stišćem je strastveno. Ali, ona i dalje melje li... melje. Priča, kako su renovirali stan. Divota. Njena soba je sva u ružičastom. Okrenula je svoj život naopačke. Ništa mi nije jasno. Pipam je i drpam ispod stola, a ona mrtva hladna. Pa jasno konju, kad milujem nogu od stola, a ne njenu... Nastavljam tražiti. Je, tu sam... Napipam njenu tanku, ali žilavu nogu. Kako je vruće, na sebi nema ni gaćice. Ona ništa... ništa... Žar lajanja je nosi kao vihor. A meni mrak pada na oči. Tu, pred svima bi ju napastovao na stolu. Stiže vlasnik. Donosi nam novu turu pića. Otkuda dolazi, ne znam. Spušta se kao pauk s plafona. Moram u šekret. Pipajući ga nalazim. Prvo sam se olakšao malo kod šanka. Sve je obavijeno tamom, pa sam se mogao i bez odlaska u zahod olakšati. Konačno pronalazim i zahod. Još se uređuje. Na skelama rade dva majstora. Sam bog me je spasio da me majstor na skelama, nije zalio uljanom bojom. Ali zato mi je na glavu pala kanta s mortom. Deru se majstori iz petnih žila na mene. Ljuti! Koga vraga idem u šekret, kad lijepo piše, da isti ne radi. Vrijeđaju. Dovikuju da sam nepismeni vol, koji se dovukao u Zagreb. Jednim kretom noge srušio sam im potporanj na kojem stoje. Bubnuli su s pristojne visine. Izlazeći iz zahoda, dva puta sam okrenuo ključ u vratima. Čekajte tu Badnjak, sunce vam majstorsko bezobrazno.
Žurno prilazim stolu. Već je novo piće na njemu. Ona priča, kao da i nisam otišao u zahod. Sad je razvezla priču o strašnoj poplavi u Zagrebu. Priča i umalo da ne zajeca. Žao joj sirotinje, koja se skupa s pajcekima i dječicom spašavala. Kakvu oni imaju sreću da stanuju u blizini Lenuzzijeve potkove. Ja zinuo. Kojoj potkovi? Prvi puta čujem za toga Lenuzzija i konjušnicu.
‒ Kazek, čitati... čitati i čitati. Pa znaš, da je već Krleža davno rekao... Zagreb je do Botaničkog vrta, kolodvora... Do pruge. Sve drugo, dalje, dalje, je Balkan. Kad doživiš tu poplavu, onda vidiš kak je Krleža bil genijalan. Pojma nismo imali kolko pajcekov i kokoši živi u našoj blizini. Šteta da nisi tu bil. Živi cirkusi.
‒ Tražio kapetana, nije mi dao. Dao jednom, svom doušniku... ćati. Dobio tjedan dana da ide spašavati svoje na Kopaonik. Izmislio na brzinu, da je Kopaonik u Zagrebu.
Pričam joj o otoku Visu. Znamenitoj bitki s Talijanima. Vrti očima. Prvi puta čuje da smo se tukli s njima kod Visa. Otvorila usta, zinula, kad sam joj važno rekao, da je i zvonik crkve ukrašen katarkom talijanskog admiralskog broda.
‒ Jezuš Marija. A kak su admirala gor obesili. Nešto strašno. Ne, ne, sve što je dalje od Lenuzzijeve potkove, to je Balkan.
Motrim je u polumraku. Kako i dalje zbori, postaje mi sve dalja. Bez topline i želje da ju pipam i gnjavim. Iz njenih usta izlaze rečenični sklopovi, puni moljaca. Dosadna do zla boga. Kao i njeni mama i tata. Dosadniiiii. Pa poradi njih i nestao sam netragom od nje. Mlad, glup, poletan. Ali, ipak sam provincijska zvjerka. Nanjušo željeznu stupicu. Hoće me na brzinu umotati u ljepljivu klopku. Paučinastu mrežu obećanja i divota, koje me kao čekaju, samo da joj padnem u naručje. Kao, kad večeras dođem kod NJIH, obavezno moram mamici donijeti pet crvenih ruža. Ona ih obožava. Tati crno vino. Bilo koje. I tko će sve kod njih biti na proslavi njene diplome. Ako mi ONI ne pomognu, neće mi ni CK Jugoslavije. Na čelu s voljenim vođom, drugom Titom. Jasno, to nije rekla. Stisla me značajno nogama ispod stola. Kroz mene prostrujalo nešto zlokobno. Osjetio kako se diže krvnički mač iznad moje ruse glave. Uspravio se. Hoće me na brzinu potkovati Lenuzzijevom potkovom. Spasiti od predgrađa i Trnja. Prekosavskih budućih poplava. Zida oko mene ledene opeke zatvora. Buš ti Kazek plesal, kak to ja kažem... ohohoooooo... Digla se odlučno. Zove kreštavim glasom da SVE plati. Pokušavam se usprotiviti. Pa i ja imam neku tužnu lovu da to platim. Vlasnik lokala je već tu. Uvija se, bere bačenu krupnu novčanicu što se spustila na polituru stola. Čujem grmljavinu iz pravca zahoda. Bubaju nogama i šakama zatvoreni majstori. Hoće moju kožu. Oboje munjevito napuštamo lokal. Dolazeći na danje svjetlo, još mi se jednom baci u naručje. Filmski. Ljubi me. Zavlači jezik u moju ranjenu gubicu. I još ga opako okreće u njoj. Odlazi... Čujem kako vrišti... Budi Kazek točan. Znaš ti moje starce... znaš...
Znam, znam. Osobito njenu brkatu mamicu, tri puta snažnija od njenog jape. Monstrum! Moćna hobotnica. Ta koga zgrabi svojim kracima, ne pušta tek tako. Osobito, ako od njega ima koristi. Sigurno da im gadno gori pod noktima, kad sam i ja već došao na red. Sklapaju se savezi i s crnim vragom. Hm, veliki je cirkus curicu nekom uvaliti, nakon burne mladosti. Što bi rekao brat Cigo: Sina ženi kad hoće, a kćer udaj kad naiđe neka budala. Ali, opet, hm... vražje reforme. Živi brkati s rogatim, jer mora. Kuda? Kamo? Šibicarska balkanska igra još je zlatna. Ovdje kugla jeste, ovdje kažem nije, ajd pogodi gdi je? Kako god izabereš, ispadneš za godinu dana veliki vol. Bio i ostao.
Biografija autora: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=31747
Više o knjizi: http://dhk.hr/mala-knjiznica/detaljnije/kazimir-klaric
popis članova