Pjsnik o svojoj novoj knjizi kaže: "Vremenski period pisanja od 2001. do 2010. bio bi obuhvaćen novom knjigom."
U rasponu, koji sam kao poetiku zacrtao, a proteže se na pojmove: predpoezija, poezija, postpoezija, poezija, dakako zauzima središnje mjesto, i po važnosti izričaja same poezije. Iako ostala dva krila triptiha: predpoezija-poezija-postpoezija bitno određuju sretnu omeđenost poezije. Mala nota o naslovu značila bi zapravo ovo: načelno svi su činovi, praksa etički činovi, ne ispuštajući prigodnost estetike a to znači da je težište izričaja nadasve na svijesti o odgovornosti pisanja, pa makar ona i značila infiltraciju diskursa koji odvlače pažnju od poetskog kao metaforičkog. Zbirka je u ancrtu profilirana kao eksperimentalno situiranje u sam centar volje za pisanjem poezije. Zasnovana je kao programatska, ako se radi o raspoloživoj snazi poetske riječi, kada je ona impregnirana tranzitivnom komponentom (otprilike ovo: čitaj da bi potom nešto učinio iz raspoloživosti kritičke svijesti. Tj. ne – iluzijama (ega), da – hrabrosti u baratanju tranzitivnošću riječi. Zbirka obuhvaća oko sto pjesama, tematski zaokružena rastankom, novorođenjem i susretom sa raritetom srodne duše. Svjedočenje."