Pjesme ove zbirke pisane su jednostavnim stilom poezije u prozi. Pjesnik pišući pjesmu zaista razgovara s Bogom, kao što je to Nikola Šop svojevremeno radio. Pjesma je istovremeno i molitva, ali ova anagoška igra sasvim je izvorna.
Bog je tu inkognito, ne spominju se riječi Bog, Krist ili slično, već je Bog dijete koje se igra zajedno s pjesnikom. Samo pjevanje je medij susreta dvojice zaigranih pjesnika, odnosno pjesnika i Pjesnika. Pjevanje je pustolovina nepredvidljivog dijaloga njih dvojice. Pjevana je monološki, ali uvijek u upravnom govoru drugome. Kroz svoju prisutnost u pjesniku i Pjesnik dolazi do riječi. Monološki dijalog koji se uvijek iznova puni novim zanosom igre udvoje. Ako je bitak kozmosa igra Boga, utoliko se to uvjerljivije vidi u poeziji. Ovdje je duhovnost lišena patetika, svedena na igru dvoje djece, ali ipak bogata mislima i obratima. Duboka duhovnost lišena patetike, svedena na igru dvoje djece, ali ipak bogata mislima i obratima. Duboka duhovnost, približena čitatelju na prividno jednostavan, a književno superioran način, otvara putove tihih spoznaja, ali i iznenadnih misaonih uskličnika.