Objavljena je nova, nažalost i posljednja Roklicerova knjiga pjesama koja pronalazi svoju napetost između početnoga (jezičnoga, ludičkoga) uzvika, poriva za govorom, igrom, ali se istodobno situira i smješta u prostor svakodnevnoga. Razmjena je to između govora, dakle, onoga što nas neposredno okružuje, troši i obespravljuje i jezika kao prostora moći koji institucionalizira naše želje, žudnje, snove. Riječ je o potrebi da se prašini i prolaznosti vlastitog života dadne na pravu i snazi, da se preko pjesničkog teksta stekne pravo glasa. Pjesništvo je, naizgled paradoksalno, u takvom rasporedu figura ulaznica za bolji život. Ambicioznost autorskoga (spisateljskog) projekta je u prisutnosti u realijama političkog i društvenog svijeta, u potrebi da se intervenira, da se nedvosmislenom gestom objave, objavljivanja, vrednuje ono što se događa, što se vidi, što narušava ravnotežu i kronologiju. Od subjekta zaigranog vlastitim jezikom i vizijama do subjekta zapitanog i zagledanog u životni ritam otkrivanja i pokušaja da se riješi životni nemir. Misao na vječnost, vrijeme u dolasku i odlasku, stihovi zarobljeni i otpušteni da traju i svjedoče o autorovoj prisutnosti u nestalnom svijetu.
I. Matičević