Ružica Cindori u pjesničkom rukopisu „Lenta od vjetra“ okupila je pjesme u tri tematska ciklusa naslovljena „Zajedno“, „Zašto si tako sretna“ i „Lenta od vjetra“, ocrtavši tako krugove svojeg poetskog interesa. U prvome se ciklusu uglavnom bavi emotivnim stanjima i raspoloženjima, poetskom percepcijom tih stanja i raspoloženja te analizom osjećajno obilježenih situacija. Pri tome je tijelo prezentirano kao teritorij osobnoga, ali ujedno i mogućnost susreta s Drugim, susreta koji je često načet nerazumijevanjem, podložan razornom utjecaju prolaska vremena i zaborava, kao u pjesmi Ime: „Kakav je danas / okus tvog imena (…) Kako se uopće izgovara / taj zaborav / koji ga je nastanio?“. Osobno vrijeme ujedno je paradigma kozmičkoga vremena u kojemu su i veliki mitološki likovi, poput Afrodite, podložni sličnoj sudbini kao i naše osobne strasti, jer i ona „umire, / zapletena o svjetlovode / u snatrenju / priprostog argonauta“.
Drugi ciklus „Zašto si tako sretna“ otvoren je propitivanju suvremenih fenomena poput putovanja, granica, lažnog optimizma koji nam servira tzv. „kultura zaborava“ (Filmski dijalozi), dok na drugoj strani, ispred ekrana, sjedi razočaran i napušten pojedinac prepušten „osobnim demonima bijesa i ojađenosti“, da citirimo rečenicu / stih iz njezine pjesme „Kao lipsali pas“ (iz prethodne zbirke pjesama u prozi „Zaboravište“, Zagreb, 2013.). Jesu li u tom svijetu uspomene i snovi jedini prostori slobode koji nam preostaje, ili se još uvijek možemo gotovo romantičarski pouzdati u tradiciju koja nas čvrstim vriježama svezuje s minulim epohama, kao u pjesmi“ Maslina“ („Istom me drevnom pjesmom / uspavljuje i tješi“)?.
Vjera u riječ i poeziju, ma kako trošne i iznošene one bile, još tinja na rubovima pjesničkoga svijeta Ružice Cindori, i o tome nam ona kazuje u stihovima posljednjeg ciklusa pjesničke zbirke „Lenta od vjetra“, naslovljenoga kao i zbirka sama. Može li još uvijek poezija biti prostor nade „koja ne vene / cvijet nedodirnut“ („Pjevač“)? Iz putokaza koje nam otvara ova knjiga, pa i njezinim osobnim pjesničkim posvetama, kako onima koje su izrijekom navedene, poput Ujevića, Taufera ili Alencarta, tako i one koje se tek u njezinim stihovima naslućuju, mogli bismo zaključiti da je autoričin odgovor pozitivan.