Autoru ove knjige najbliža je vrsta kritike koju u teoriji književno-novinarskih vrsta nazivaju induktivnom. Od dvadesetak posebnih ili osobnih prosudbenih motrišta u ovom slučaju zanimalo je autora odgojno, odnosno pedagoško prosudbeno morište..
...budući da je većina autorovih kritika, a u ovoj knjizi sve, objavljena u Školskim novinama, strukovnome tjedniku namijenjenu hrvatskim prosvjetarima na svim obrazovnim razinama. Autora ne zanima pripadnost bilo kojem estetskom usmjerenju, pa ni estetici samoj. Međutim, nije tako najlakše; induktivna kritika je moguće najteža: ni na što se ne oslanja unaprijed. Autora zanima samo to je li predstava dobra ili nije, gledljiva ili ne, ima li je razloga preporučiti i drugima i zašto ili baš i nema. U prosudbama želi biti posve samostalan, inokosan.