Neke pjesme su na čudan način snovite, fantazmagorične i vrlo uvjerljivo održavaju taj dojam kroz cijelu knjigu. U nekim stihovima i pjesmama subjekt je katedrala u katedrali, a sve što dopire izvana potvrđuje taj ugođaj otajstva i drevnosti. U Jendričkovoj poeziji već prepoznata ironizacija konkretnih iskustava provodi se kroz izmjenu subjektnih gledišta i gustu metaforizaciju. Gotovo u svakoj pjesmi svaki stih je adresa mašte, cijeli niz malih snovitih slika, gotovo nadrealnih. U nekim pjesmama nailazimo na bajkovite ugođaje, povremeno uznemirujuće, na trenutke nešto zadrhti, ali onda se Mi vrati u sigurni Ja poentira, autoironijom, autorefleksijom, autopoetičnošću.
Urednik knjige: Ivica Matičević