Objavljena je nova zbirka poezije u Maloj knjižnici; Slavko Jendričko: "Žablja perspektiva".
Slavko Jendričko je vrlo misaon pjesnik, pjesnik kojega zanima svijet intuicije, sna, ludila ili simulacije istog, svijet duhovnog ili barem produhovljenog pojedinca u sekularnom dobu, sa svim površnostima koje doba spektakla i senzacije na prvu loptu nudi. Realan je osjećaj izgnanosti ili izolacije, ponekad i mračna stanja, ili „intelektualni crnjaci“ kako Jendričko ironizira vlastito pisanje. Izmučene duše su jedine kojima možemo vjerovati, a patnja je , zaključili bismo nakon čitanja ovih stihova, jamac da smo doživljavali ovaj svijet, a ne samo ga površno prelijetali. Jendričko je majstor za dočarati patnju suvremenog čovjeka, koji ima oslonac samo u nekom privatnom kozmosu, u amalgamu svega znanja kojega je primio u sebe, i pokušaju povezivanja svih znanja i iskustava u cjelinu koju bismo mogli zvati mudrošću. On je, dakle, nepripremljen za površnost i to je njegov jedini problem, pa bira visinu duha.Jendričko također pokušava pjevati cjelovito, ne samo duhom, nego i tijelom, i dušom. Figurativni jezik i metafore vrlo često proigravaju granicu tijela i duha. Tijelo je na neki način slika kozmosa u malom. Ili sve je u nama. Jendričko na nekoliko mjesta poistovjećuje Svemir i ljudsku dušu. Ili ustvrđuje kako pojave u prirodi poput uragana, vulkana ili bubnja korespondiraju s tijelom, dušom, i duhom pojedinca. Povremeno traži analogiju za ljudski psihizam u svijetu kompjutora ili električne energije. Pjesnik je na nekim mjestima i ironičan, pogotovo prema smrti, jer je to tema koju zreli pjesnici teško zaobilaze. Ukratko, riječ je o zahtjevnom, gustom, lucidno misaonom pjesniku koji nam sve dočarava jakim slikama čija je svrha ne toliko uprizoriti koliko upozoriti. Upozoriti da ništa ne znamo, o bitnom, ni o ljubavi, a još manje o tajnama smrti i života.