Novost pjsničke zbirke Dunje Detoni Dujmić, uza sve drugo, svakako je što progovara kroz poziciju suvremenog ljudskog otuđenja od prirode u bitnim pitanjima čovjekova opstanka.
Odnos prema prirodi jednak je odnosu prema sebi i drugom; uloga tehnike i njena moć zatvaraju čovjeka u krletku samodostatnosti i lažne sreće. Pedesetak pjesama komponirane su tako da odražavaju simboliku zatvorenog kruga, čijoj ograničenosti prijeti ekološka katastrofa, svijeta svakodnevice sa tjeskobom i sumnjom urbanog pojedinca. U zbirci se prepleću ograničenost potrošačkog mentaliteta s obzirom na univerzalne vrijednosti ljudskog života, kao i života svake jedinke kroz koju se iskazuje smisao i važnost svijeta uopće. Autorica pravi iskorak od svojih dosadašnjih zbirki, kako tematikom, tako i intenzitetom temeljne vizije o zastrašujućoj, svemogućoj moći tehnološkog razvoja koja mijenja lice zemlje. Na mjestima gdje su bile šume, rijeke, mora, širi se pustoš, cement, željezo. Pjesnikinja je svjesna stalnih i uzajamnih odnosa čovjeka i prirode. Dileme na kojima Dunja Detoni Dujmić zasniva svoj poetski iskaz o svijetu današnjice je prije svega etičke naravi.