Nova zbirka pjesama Ljerke Car Matutinović donosi sedamdesetak još neobjavljenih pjesama kojima je tematika svakodnevni život i težnje da se izbjegne njegovo sivilo.
Što čini neke ljude okrutnijima od drugih? Možemo li se prepustiti Riječi i odmoriti se? Nudi li nam život još neke oblike putovanja? Jeka poetskog izraza u zbirci "Vrijeme punog mjeseca" odzvanja i deklarira se iskrenošću i tragičnim mislima koje su proizašle iz svijeta i vraćaju se u njegove globalne izopačenosti u kojoj individua kadi kad poželi biti kamenom. Trebalo bi iščitavati život unatrag. Vraćati se u prošlost, jer budućnost ne obećava i ljubav postaje teretom, a duša se oblaže hrđom. Usprkos svemu svijet juri bez osvrtanja. Nema opuštanja i odmora duši. Poetski govor postaje glas "vapijućeg u pustinji" a riječi pjesničke su poput spužve natopljene octom. Nesreća je neizmjerna, ali čovjek može puno podnijeti. Jutra ne svići za sve. Možda samo za neke. Kiša je prekrila mjesec koji je bio magičnom formulom za neka pjesnička svitanja. Umjesto toga dominira grubost dana, a duša čovječja koja žeđa život dostojan čovjek nepodobna je za ovaj "beskrajni mutež prognanog neba". Misterij punog mjeseca nadvio se nad pjesnikinjom čiji su pjesmotvori odisali vedrinom i prigušenom ironijom.