Mila Pavićević u svojoj zbirci pjesama na zanimljiv i svjež način iskazuje svoj doživljaj odnosa među ljudima i njihovim sudbinama, doživljaj vlastite tjeskobe i sumnji, upitnosti o smislu egzistencije, otvorenosti prema Stvoritetlju u njegovu odnosu prema bezbožnicima.
Pjesme su vješto prerušene, na trenutke, u arhaičan način iskazivanja, ali je tijek misli i odnos prema stvarnosti natopljen modernim senzibilitetom i izbrušen onom frekvencijom suvremene misaone tenzije, da nema nikakve sumnje kako je riječ o pjesnikinji duboko uronjenoj u ovdje i sada, u aktualni tijek naše svakidašnjice i probleme, a osobito onaj izglobljenosti i otuđenosti, te trajno prisutne i povremeno dramatične, narastajuće samoće.