DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.11Lip
Demetrova nagrada pripa
Demetrova nagrada Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa pripala je Igoru Mrduljašu za životno djelo. Svečano uručenje nagrade bit će održano u četvrtak, 13. lipnja u Maloj dvorani Zagrebačkog kazališta lutaka u 13 sati.
OBRAZLOŽENJE DODJELE DEMETROVE NAGRADE ZA ŽIVOTNO DJELO HDKKT IGORU MRDULJAŠU
Kritičar, teatrolog, publicist, urednik i svestran kazališni čovjek Igor Mrduljaš u našem je kulturnom i javnom životu djelatan više od četiri i pol desetljeća – od godine 1968., kad je objavio prve osvrte na kazališne predstave u studentskom tisku, odnosno od godine 1967., kad je osnovao te do 1969. i vodio Studentsku eksperimentalnu kazališnu scenu u Rijeci.
Rođen 1945. u Splitu, mladost je proveo u Rijeci, gdje se i školovao, potom boravio u Varaždinu, a od 1975. živi i radi u Zagrebu. Bio je, između ostaloga, voditelj promidžbe i urednik kazališnih izdanja današnjegaHrvatskoga narodnog kazališta u Varaždinu, dramaturg i, kraće vrijeme, vršitelj dužnosti ravnatelja Zagrebačkoga kazališta mladih, a od 2001. do umirovljenja 2012. pomoćnik ravnatelja Zagrebačkoga kazališta lutaka. U devedesetim je godinama obnašao razne dužnosti u ministarstvima i uredima Vlade Republike Hrvatske.
Usporedno s tim poslovima neprekidno je pisao kritike, feljtone i eseje za niz hrvatskih dnevnih i tjednih listova, časopisa i drugih publikacija, od kojih je nekima bio i urednikom, te prilozima surađivao i u radijskim emisijama o kazalištu. Objavljivao je tako u "Telegramu", uređivao kazališnu rubriku "Riječke revije" i "Kamova", priređivao izdanja riječkoga i varaždinskog kazališta te Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, a za Međunarodnu slavističku školu priredio je i nekoliko mini-monografija u nizu "Građa za portret glumca". Od 1997. do 2006. bio je glavni urednik revije za lutkarstvo "LuKa", kojoj je nakladnik Zagrebačko kazalište lutaka.
Kao član uredništva kazališnoga časopisa "Prolog" od 1975. i istoimene biblioteke od njezina utemeljenja 1977. godine te od 1984. suurednik, s Vjeranom Zuppom, prvih brojeva "Novoga Prologa" znatno je pridonio podizanju kulture našega pisanja o kazalištu i za kazalište na višu razinu. K tomu je, od 1979. do 1991. bio izvršni urednik Teatrologijske biblioteke Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa, u kojoj je objavljeno više od trideset stručnih i znanstvenih knjiga, a suuređivao je od 1994. do 1998., s Brankom Hećimovićem i Nikolom Batušićem, Glumišnu knjižnicu Prolog, koja je, pri zagrebačkom nakladniku AGM, nastala spajanjem dvaju prijašnjih nizova – biblioteke Prolog i Teatrologijske biblioteke.
Još jedanput se okušao i u kazališnoj praksi te od 1985. do 1988. zajedno s Tahirom Mujičićem vodio Lutkarsko-erotski cabaret (LEC) Mmanipuli, po mnogo čemu izniman na našoj kazališnoj sceni. Pisao je dramske tekstove za djecu i odrasle, televizijske scenarije, a posebno se ističu njegove scenske prilagodbe djela Ivane Brlić-Mažuranić, dijelom tiskane 1994. u knjizi Potjeh, Toporko i Neva Nevičica.
Sudjelovao je na znanstvenim skupovima o drami i kazalištu, između ostalih na Danima hvarskoga kazališta, Krležinim danima u Osijeku, Suvremenoj hrvatskoj drami i Šoljanovim danima, a surađivao je i na teatrografkim, bio-bibliografskim i enciklopedijskim projektima Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta HAZU i Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža.
Tajnikom Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa bio je od 1976. do 1993., a njegovim predsjednikom od 2005. do 2011.
Protekla četiri i pol desetljeća svojega života Igor Mrduljaš proveo je, dakle, u hrvatskom glumištu i uz njega, ponad svega kao njegov kritičar, kroničar i povjesničar, ali i kao postojani zagovornik nacionalnoga dramskog repertoara, o čemu svjedoče dva izdanja njegova "Dramskog vodiča" iz 1984. i 1997. te "Izbor iz hrvatske dramatike XX. stoljeća", objavljen na hrvatskom godine 1978., a na engleskom 1979.
Nastavljajući tradiciju naše povijesne publicistike te pišući na tragu, primjerice, Josipa Horvata i Ive Hergešića, Igor Mrduljaš posvetio je posebnu pažnju inače zapostavljenim temama u našoj teatrologiji. Njegova primjerna, pouzdana i živo pisana monografija o Dubravku Dujšinu, koja je također imala dva izdanja – pod naslovom "Dubravko Dujšin: poslovi i dani" objavljena je, naime, 1988., a dopunjena i pod naslovom "Glumac i njegovo doba. Knjiga o Dubravku Dujšinu" godine 2006. – iznimna je u našoj teatrologiji zbog toga što se, za razliku od većine povijesnih knjiga o kazalištu, doba u njoj prikazano ne sagledava "odozgo" iz očišta nekog autoriteta ili neke moći, intendantske, spisateljske ili redateljske, nego "odozdo", iz očišta glumca. Isto vrijedi i za monografiju "Relja Bašić: 50 godina kazališnog i filmskog stvaralaštva" objavljenu 2004.
Knjigom "Zagrebački kabaret", s rječitim podnaslovom "Slika jednog rubnog glumišta", koja je nastala zahvaljujući koliko istraživanju dijelom sačuvane i rasute građe toliko i razgovorima s još živim sustvarateljima tog žanra, Igor Mrduljaš u posljednji je čas uspio otrgnuti zaboravu jedan itekako važan segment zagrebačkoga kazališta i međuratne gradske kulture. Istodobno s knjigom nastajao je i album "Kaj nam pak moreju" u nakladi Diskotalije s nizom reprodukcija i rekonstrukcija repertoara tih "vedrih pozornica". Sliku hrvatskoga glumišta u XX. stoljeću, i središnjega i rubnog, dopunio je pak monografijama "Sto godina kazališta u Varaždinu" (1973.), "Deset godina druženja" (1984.) i "30 godina putujućega kazališta" (2004.), koje su nastale o obljetnicama Teatra u gostima, te "Ad HOC cabaret: hrvatsko ratno glumište" (1994.).
Kao kritičar, Igor Mrduljaš vrednuje predstave hrvatskoga kazališta od studentskih dana u Rijeci do danas. Objavljivao ih je u nizu već spomenutih listova i časopisa, a posljednjih dvadesetak godina stalni je kazališni kolumnist "Hrvatskoga slova", od njegova prvog broja. Samostalan i dosljedan u svom shvaćanju kazališta kao jednog od najvažnijih segmenata nacionalne kulture i uvjeren da su upravo za opstojnost te kulture presudni supostojanje popularnog i ekskluzivnog, eksperimentalnog i tradicionalnog, domaćeg i stranog, grubog i otmjenog, ne opredjeljuje za jednu vrstu kazališta, nije promicatelj jedne struje ili jednoga trenda u kazalištu, nije izabrao jedno njegovo lice te ga posvuda i od svih traži i hvali samo njega, a sva druga lica odbacuje kao nepoželjna, nego različita lica prihvaća kao ne samo dopustiva nego neophodna. Stoga na predstave o kojima piše ne primjenjuje uvijek ista mjerila, prikladna za neke od njih a posve promašena kad je o drugima riječ, nego svakoj od njih pristupa sa stajališta izvedena iz nje same, uspoređujući ono do čega se u razmjeni između pozornice i gledališta došlo s onim do čega se moglo doći na izabranom putu. Upravo je zbog toga oštar kritičar, ironičan pa i sarkastičan kad god se suoči sa svaštarenjem, s površnošću, s nesuvislim i nedomišljenim potezima, s prozirnim, neiskrenim podilaženjem bilo komu i s drugim iskazima nepoštovanja i sebe i drugih u kazalištu. S druge strane, ne štedi na pohvalama iskrenosti, predanosti, dosljednosti, poštovanju i samopoštovanju te odgovornosti u kazalištu. Te vrline cijeni u drugih, te iste vrline i drugi cijene u njemu.
Boris Senker, predsjednik povjerenstva
Sanja Nikčević, Boris B. Hrovat, članovi povjerenstva.
popis članova