DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.19Lis
Ivan Lovrenović - Nagrada “Gjalski”
Član Društva hrvatskih književnika, Ivan Lovrenović dobitnik je Nagrade "Ksaver Šandor Gjalski" za 2023. godinu za roman U sjeni fantoma (Bodoni, Zagreb 2023). Čestitamo!
Nagrada će biti dodijeljena u subotu, 28. listopada 2023. u okviru manifestacije "Dani Gjalskog" u Zaboku.
Odluka Prosudbenog povjerenstva za dodjelu Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za 2023. godinu
Na svojim sjednicama održanima u Zagrebu 14. rujna i Zaboku 26. rujna 2023., Prosudbeno povjerenstvo za dodjelu Nagrade Ksaver Šandor Gjalski (Ludwig Bauer – predsjednik, Sofija Keča, Ingrid Lončar, Ivica Matičević i Antun Pavešković ) odlučilo je da, od 56 knjiga pristiglih na Natječaj, u uži izbor za Nagradu Gjalski za 2023. uđu sljedeći autori i djela (abecednim redom autora):
Marko Gregur: Šalaporte (Hena com, Zagreb 2023)
Ivan Lovrenović: U sjeni fantoma (Bodoni, Zagreb 2023)
Jurica Pavičić: Mater dolorosa (Stilus knjiga, Zagreb 2022)
Robert Perišić: Brod za Issu (Sandorf, Zagreb 2022)
Sibila Petlevski: Točka poraza (Sandorf, Zagreb 2023)
Ivica Prtenjača: Kino Sloga (VBZ, Zagreb 2022)
Marina Šur Puhlovski: Virus, potres, brak (Zagreb, VBZ 2022)
Većinom glasova Povjerenstvo je odlučilo da Nagradu Ksaver Šandor Gjalski za 2023. dobije
Ivan Lovrenović za roman U sjeni fantoma (Bodoni, Zagreb 2023).
O b r a z l o ž e nj e
Ivan Lovrenović iznosi pred nas emotivnu analizu vlastitog porobljenog srca, svoju privatnu „oštećenu popudbinu“, autobiografski zapis u formi romana koji razbacane obiteljske grane pokušava povezati u čvrst snop sjećanja i odgovora o sudbini njegova oca, ali i o svojoj vlastitoj - pokazat će se - toliko ovisnoj o onome kojeg nikad nije upoznao, a kojeg poznaje tek površno, posredno preko različitih izvora, pa i vlastitih cjeloživotnih noćnih mora u kojima je protagonist upravo on: otac nepoznanica i fantom u čijoj sjeni autor živi cijeli život.
Autor, „baštinik uspomena“, „vlasnik uspomena“, „vlasnik živih slika“, „onaj koji bilježi“, kako sam sebe naziva u predmetnoj prozi, jedan je od onih koji nije mogao ništa određeno misliti o ocu, jer ga nikada nije ni upoznao, jer o njemu posjeduje tek nekoliko posrednih izvora i mnoštvo zamišljenih priča. Svatko ima pravo na vlastitu priču, pa tako i na priču o vlastitome ocu, možda o njemu ponajprije ako je upravo on ona točka sabiranja obiteljske povijesti (historija kao storija) i ako nas ta i takva točka bolno pogađa, prati i stišće cijeli život, ne da nam mirno disati i spavati, ako je trauma bez kraja... Lovrenovićeva se priča-trauma odmotava u kompozicijski vijugavim meandrima, ne predočava se pravocrtno, iako se pokušava održati neki vid kronološke susljednosti. To znači da raspletanje priče ovisi o autorski probranim opisima iz različitih izvora: iz župske kronike lokalnog fratra Anđela Jablanovića o događajima u V. (Varcaru, zapravo Mrkonjić-Gradu u kojem je Lovrenović pod nadzorom djeda i bake pohađao osnovnu školu i odakle su mu bili majka i otac), iz malog broja sačuvanih fotografija i dokumenata o majci, ocu i bratu odnosno iz usmene predaje o ocu, mnoštva usputnih spominjanja događaja iz zajedničkog života oca i majke te naposljetku iz onih slojeva sjećanja na rane dane djetinjstva i mladosti koje autor naziva žive slike, „razderane hrpe pamćenja“ što se povremeno javljaju i nestaju, pa onda opet asocijativno izrone u nekom obliku, bilo na javi, bilo u snu... kao da su stvarne, a onda opet potonu i vrebaju iz nedogleda…
U zapisima je sam Lovrenović imenovan kao Josip Jablanović, otac je Ivan Jablanović (kojemu je ljetopisac fra Anđeo stric), majka M. Jablanović u tekstu se isključivo spominje kao „majka“, a tu je i Josipov rano preminuli stariji brat D. Jablanović. Kao što je zbiljnom autoru Lovrenoviću bilo važno da zapisi dobiju vanjsku ljusku romana, neku vrstu fiktivne distanciranosti spram konkretne građe i vlastitih objektivnih spoznaja - tako je bilo važno u konstrukciji romanesknog svijeta da nam priču kazuje ne sam Lovrenović, nego sveznajući pripovjedač koji na način pseudokroničara bilježi rast i rasap jedne hrvatske obitelji iz Bosne. Taj je pripovjedač dosljedno usvojio formule opisnog sveznalaštva koje podsjećaju na izvještajni slog u kakvom filmskom žurnalu u crno-bijeloj tehnici. To je kroničarski štimung koji čini da opise doživljavamo kao da su oduvijek tu, zabilježeni puno prije u nekom reportažnom slogu, samo ih sada treba posredovati radoznalom oku i uhu.
O svome ocu Lovrenović nije nikada prestao razmišljati, autobiografski zapisi nastajali su dulji niz godina i sada su konačno dobili svoj ukoričeni izgled. Za nas čitatelje to je završena priča i zgotovljen tekst koji ima svoj početak, sredinu i kraj, ali za samoga autora to nikada neće biti završena priča, jer se misli i snovi o zagonetkama i fantomima ne mogu i neće zaustaviti. Pored stalne opterećenosti i trpljenja koju je svome sinu zabaštinio mirni i vlastima odani građanin Ivan Jablanović, ne može se ne primijetiti i Josipova doza čežnje i velike ljubavi spram nestaloga oca. Jer koliko voli majku, koja cijeli život do svoga zadnjega dana, poput svoga sina stoički podnosi teret muževljeve/očeve nepoznate sudbine, autor podjednako ljubi i svoga oca, pa ih tako nekako zajedno i vidi, kao da će nakon majčine smrti konačno pronaći jedno drugo u nekom boljem svijetu. Trpni i blagi lik majke duboko je utisnut u autorov život i njegov emotivni i psihološki habitus. Za majku i preživjelog sina koji ju je pokopao na sarajevskom groblju, nema veće ljubavi od one koju su mogli pružiti jedno drugome nakon teških ratnih i poratnih gubitaka, a još više za nizanja nevolja koje su kao baštinici Ivanove sudbine - trajno označeni za bivšega režima - hrabro podnosili. Ovo je velika i važna knjiga o ranjenim i dobrim ljudima koji su izdržali.
U ime Prosudbenog povjerenstva
dr. sc. Ivica Matičević, član Povjerenstva
Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje
popis članova