DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.31Kol
Ljeki Car-Matutinović “Visoka žuta žita”
Nagrada će joj biti dodijeljena na Pjesničkim susretima u Drenovcima koji će se održati u subotu, 24. rujna 2022.
Više na https://www.facebook.com/profile.php?id=100064898641731 i https://www.facebook.com/Pjesni%C4%8Dki-susreti-u-Drenovcima-108844424595131/.
OBRAZLOŽENJE NAGRADE „VISOKA ŽUTA ŽITA“ – 2022.
Kada je riječ o tako svestranoj književnici kao što je Ljerka Car Matutinović, čiji literarni opus obuhvaća poeziju, prozu, književnost za djecu, esejistiku, književnu kritiku i prevoditeljstvo, pisati obrazloženje nagrade za životno djelo na svega nekoliko kartica, a da ono ne zvuči kao puki inventar, ili tek biografsko-bibliografska zabilješka u kakvu sveznadaru, nije jednostavno. Zahtjevnost i složenost takva zadatka proizlazi i iz činjenice da nije lako reći nešto novo o književnom opusu slavodobitnice, a što književna kritika već nije rekla.
Rođena u Crikvenici, Ljerka Car Matutinović diplomirala je hrvatski i talijanski jezik s pripadnim književnostima na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zarana, ili preciznije rečeno od 1961. godine, počinje objavljivati književne kritike, prikaze i oglede. Prve pjesničke uratke objavljuje tek četiri godine kasnije, a pripovijetke od 1975. u brojnim časopisima i novinama. Do danas, književni opus te suvremene hrvatske spisateljice narastao je na dobrano preko pedeset naslova. Od dvadesetak zbirki poezije, nekolicina je pisana njezinom rodnom čakavštinom („Kanat slaji od meda“, „Čakavske versade“ ili „Meštrija“).
Govoreći o pjesništvu Ljerke Car Matutinović, moglo bi se reći kako je, unutar retoričke matrice, Ljerkina lirika neodvojivo vezana uz evokativnu stranu vremena. Poneki kritičar naglasit će, dapače, ako ne melankoličan, onda barem sjetan aspekt toga diskursa. Ljerka Car Matutinović pjeva ponajprije o mjestima i ljudima, o djetinjstvu i zavičaju. Pjesnikinja je, slobodno se može reći, opčinjena životom, a koja se opčinjenost u svakom njezinom stihu pretače u radost postojanja i pisanja. Osim toga, brojni kritičari uključujući, kako navodi Saša Vereš, i samoga Krležu, izričući svoj sud o pjesništvu Ljerke Car Matutinović isticali su spoj tradicionalnog i modernog gdje ono 'tradicionalno', to valja naglasiti, nema pejorativno značenje. No, moglo bi se prije svega reći kako u lirici Ljerke Car Matutinović, ako i ima elemenata modernizma, sasvim sigurno nema modernističke ambivalentnosti. Poezija pjesnikinje je bez stilskih suvišnosti, u njoj nema otrcane trivijalnosti, besmislene hermetičnosti, izvještačene transcendentnosti, sve obilježja tako prisutna u većem dijelu suvremenog pjesničkog izričaju. Kako je kritika primijetila već i prije, ta tradicionalnost pjesnikinja govorenja istinska je i duboko proživljena. Njezinoj lirici nije potreban nikakav ključ, nikakvo izvanjsko tumačenje, dostupna je i razumljiva i onom manje zahtjevnom čitatelju, a okosnica njezina lirskog glasa u nekoliko zbirki baš je njezina zavičajna čakavština. Ako bismo, pak, sukladno simbolističkom poimanju boje u pjesništvu, Ljerkinoj lirici željeli prispodobiti svojevrsnu kromatiku, onda bi joj nedvojbeno najkarakterističnija paleta bila ona sačinjena od jesenjeg okera, boje meda ili sepije starih svjetlopisa, gdjegdje s primjesom mediteranskog akvamarina. Iz uvjetno rečeno 'zavičajnog pjesništva', iz svakog stiha Ljerke Car Matutinović progovara ponajprije, kako zapisuje kritičar, „sugestivna neponovljivost autoričinog zavičajnog govora, njezina plemenitost, humanost, vraćanje jezičnim i obiteljskim korijenima, i ne samo to, oni su literarni spomenik toplini i ljepoti obiteljskog života, našim majkama, precima…“
Taj dijalektalni raster autoričine zavičajne crikveničke čakavštine istaknut će i Saša Vereš koji će ga nazvati „dijalektalnom feštom“. Nadalje, i tvrdnja da su njezini stihovi osebujna ritma i simbolike, nije nepoznata hrvatskoj kritici. Nećemo biti prvi koji su ustvrdili kako je poezija za Ljerku Car Matutinović svojevrstan modus vivendi.
U zaključku ovih refleksija o pjesništvu Ljerke Car Matutinović ne možemo ne složiti se s Miroslavom Šicelom koji će, u vjerojatno ponajboljem osvrtu na lirski govor slavodobitnice, zapisati kako slijedi: „Uopće, riječ je o poeziji koja se ne može svrstati pod određene recepte poetike poezije: avangardnosti ili tradicionalnosti, svejedno. Ona je prepoznatljiva poezija jednostavno po pjesnikinji samoj, Ljerki Car Matutinović, ispisana jednostavnošću riječi u njezinu osnovnu značenju: nema u njoj ni metaforičnosti preglasne, ni simbolike nametnute. Postoji doista samo riječ, teška u svom korijenskom značenju, neposredna do boli.“
No, književna osobnost Ljerke Car Matutinović sve je samo ne jednoznačna. Premda je u suvremenoj hrvatskoj književnosti s pravom prepoznata ponajprije i ponajčešće kao vrsna pjesnikinja, Ljerka je i prozaist, novelist i to, kako je svojedobno zapisao Saša Vereš, „temperamentan pripovjedač, inteligentni opservator, probirljiv selektor i disciplinirani stilist“.
Autoričin pripovjedni diskurs pravocrtan je. Nema tu neočekivanih rezova, dijakronije. Temeljna obilježja njezina novelističkog prosedea su, kako je već i prije istaknula kritika, ironijski odmak, slojevitost konotacija riječi i znakova kako ih rabi autorica, prisutnost erotske energije pisanja, a ima tu i ponešto od modela usmenog pripovijedanja, toga prapočela svake priče per se. Ljerkina rečenica je jednostavna, a profinjena, bez natruha ikakve artificijelnosti, rečenica koja je sposobna, bez nekog vidljivog napora, vrlo uvjerljivo dozvati pred čitatelja svijet o kojemu pripovijeda suvereno i dojmljivo.
Ljerka Car Matutinović radnju najvećeg djela svojih pripovijesti, ili točnije, onih ponajboljih, smješta u, kako će sama zapisati, „nesigurno i prevrtljivo“ srednjovjekovlje. No, ne treba biti posebice ni maštovit, ni dovitljiv kako bi se dokučilo da autorica svakom svojom pričom, ma koliko ona nalikovala srednjovjekovnim hagiografijama, aludira na sadašnjost koja je počesto, sa svim svojim apsurdima, idiosinkrazijama i paradoksima, mirakuloznija i od srednjovjekovnih prikazanja i legendi. Tako se dade iščitati i sam naslov Ljerkinih izabranih pripovijesti, objavljenih prije nekoliko godina i kojima sam imao čast biti urednikom, a koji glasi „Život bezbrižan i lepršav“. Nakon pročitanih pripovijesti ukoričenih u toj zbirci, ironija naslova posve je razvidna. Štoviše, u jednoj pripovijetci iz toga niza, kao da se želi podsmjehnuti na vlastiti račun, autorica će zapisati: „Eto, osjećaj zahvalnosti zakazao je i u nesigurnom i prevrtljivom srednjem vijeku, uostalom, kao i danas. Neprestano daješ, daješ i daješ, a od uzvratka ni korova. No, kad je riječ o ljubavi, to tako i mora biti, kažu svekoliki mudraci. Jer, kad očekuješ uzdarje i uzvraćanje, znači da si sve radio iz koristoljublja. A ljubav je neprestano davanje i najbolje da ništa ne očekuješ, jer dođe li do tebe koja mrvica zahvalnosti, bit će ti veća radost koju nisi očekivao.“ Naime, premda višestruko nagrađivana autorica, Ljerka Car Matutinović je, čini se, cjenjenija u inozemstvu nego u domovini, gdje su je one najznačajnije književne nagrade uporno zaobilazile. Nadamo se da smo dodjelom nagrade „Visoka žuta žita“ za sveukupan prinos hrvatskoj književnosti baš Ljerki Car Matutinović, tu nepravdu djelomice ispravili.
I na kraju, nije nevažan ni podatak da je Ljerka Car Matutinović u posljednja dva desetljeća, nakon 2002. godine kada je nagradu „Visoka žuta žita“ dobila Vesna Parun, tek peta spisateljica kojoj je dodijeljeno ovo visoko priznanje. Nadamo se da smo ovogodišnjom odlukom barem djelomice i u tome smislu načinili pomak u pravome smjeru.
Nikola Đuretić
popis članova