Nagrade Fonda Miroslav Krleža

Društvo hrvatskih književnika Novosti DHK Nagrade Fonda Miroslav Krleža

Novosti DHK

08Srp

Nagrade Fonda Miroslav Krleža

Obrazloženje Nagrade Fonda Miroslav Krleža za razdoblje 2017-2018.

Na svojoj sjednici od 12. lipnja 2019. Odbor Fonda Miroslav Krleža, na prijedlog Povjerenstva za dodjelu Nagrade Miroslav Krleža, jednoglasno je potvrdio da je Nagradu Fonda Miroslav Krleža za prethodno dvogodišnje razdoblje od 2017. do 2019. zaslužio prof. dr. Cvjetko Milanja, redoviti profesor u miru. Povjerenstvo za dodjelu Nagrade, u sastavu Ivan Bošković, Ivan Božičević, Stipe Čuić, Ivica Matičević i Antun Pavešković, sastalo se više puta od veljače do lipnja ove godine te je između mnoštva objavljenih naslova u različitim žanrovima, od beletrističkih do stručnih i znanstvenih, izdvojilo nekoliko radova: romane Emet Ivane Šojat, Špilberk Hrvoja Hitreca i Blato u dvorištu Ranka Cvetnića te knjigu znanstvenih eseja Hrvatsko pjesništvo 1930-1950. Novostvarnosna stilska paradigma Cvjetka Milanje. Povjerenstvo je jednoglasno odlučilo da se Nagrada Fonda Miroslav Krleža dodijeli prof. dr. Cvjetku Milanji, što je naposljetku prihvatio i sam Odbor Fonda.

OBRAZLOŽENJE

Prof. dr. Cvjetko Milanja rođen je 1943. u Zaglavu na Dugom otoku. Gimnaziju je završio u Zadru, a studij jugoslavistike i talijanistike 1970. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1975. magistrirao a tri godine kasnije doktorirao tezom o romanu Isušena kaljuža Janka Polića Kamova. Na istome je fakultetu radio od 1976. do 2008., na Katedri za noviju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku (od 1997. kao redoviti profesor). Od 2008. do 2013. radio je kao znanstveni savjetnik u zagrebačkom Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar.U više je navrata bio gost-profesor na njemačkom sveučilištu u Kölnu. U svojstvu gostujućeg profesora predavao je godinu dana i na riječkom Filozofskom fakultetu, a kao predavač radio je i u drugim hrvatskim sveučilišnim centrima (Osijek, Zadar) te u inozemstvu (Mađarska, Njemačka, Austrija, Italija). Uz brojna sudjelovanja na domaćim i inozemnim simpozijima, uza suradnju u enciklopedijskim projektima Školske knjige i Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, bio je pokretač i voditelj više stručnih i znanstvenih projekata (O poratnom hrvatskom romanu, Slamnigovi dani u Osijeku, Ekspresionizam u hrvatskoj umjetnosti i književnosti, Modernitet hrvatske književnosti zadnje trećine 20. st., Hrvatsko pjesništvo 20. st.). Milanjin stručni i znanstveni interes usmjeren je prema temama iz teorije književnosti (Alkemija teksta, 1977; Užas jezične moći, 1985; Slijepe pjege postmoderne, 1996) i povijesti hrvatske književnosti, osobito prema temama i problemima modernoga hrvatskog pjesništva (Struktura i vizija Tadijanovićeve poezije, 1976; Doba razlika, 1991). Kapacitet kritičke sposobnosti dokazuju monografije o Jakši Čedomilu (1986), Janku Leskovaru (1987) i Petru Šegedinu (2009), dok je u knjizi Hrvatski roman 1945–1990. (1996) inovativno i uvjerljivo predložio tipologiju hrvatskoga poslijeratnoga romana. Priredio je više znanstvenih zbornika među kojima se izdvajaju knjige Autor, pripovjedač, lik (1999) te Ekspresionizam u hrvatskoj književnosti i umjetnosti (2002). Autorovo je glavno djelo, njegov - rekli bismo - opus magnum ili bolje reći u ovom slučaju opus summum, knjiga-projekt sastavljena od osam dijelova (u devet svezaka, 2000-2017), a posvećena je temi hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća. Nešto slično ne postoji dosad u hrvatskoj znanosti o književnosti i mnogi će s pravom reći, ponešto u šali, ali tako da nisu daleko od istine: Milanja je napravio posao jednog uzornog nacionalnog književnog instituta, složeno i cjelovito djelo koje još više čudi svojom pojavnošću u zemlji koja nerijetko stihijski, neorganizirano i slučajno donira svoje najbolje protagoniste u oblasti humanistike i čuvanja nacionalnog kulturnog identiteta. Knjiga koju danas neposredno častimo ovom uglednom nagradom zapravo je deveta knjiga u nizu autorova samostalnog projekta o motrenju, opisu i usustavljivanju hrvatskoga pjesništva prošloga stoljeća, tako da je ova prigoda, kada je cijeli posao priveden kraju, zapravo kruna višegodišnjega rada i kao takva priznanje cijelom Milanjinom naporu da nam donese popis i opis, a to znači i propis po kojemu djeluje i kojim nas osvaja umjetnička magija hrvatskoga pjesništva. Konačno, sada, s Milanjinom knjižnicom naslova o predmetu obrade možemo reći da nam je hrvatska poezija pokazala svoje istinsko umjetničko lice, svoju dinamičnu Paruničinu “kudjelju plavu” i “dragu duboku jeku” među “krdom riječi”. S Milanjinim knjigama iz njegove autorske znanstvene radionice sada smo u prilici prepoznati kretanje i pripitomljavanje “krda riječi” u kontekstu općedruštvenih, kulturnih i književnih kretanja prošloga stoljeća. To nas, logično, dovodi do Milanjina opisnog algoritma, do onoga što se obično naziva metodologijom. U predmetnoj se knjizi, kao uostalom i cijelom tematskom nizu, uočava karakterističan slijed obrade: uvodni dio u kojem se razmatrani korpus smješta s obzirom na književnopovijesne, teorijske i artističke značajke, a tada se obično određuju i u opisni alat uvode tipološke podjele, zatim slijedi središnji dio obrade: teorijska i kritička analiza pojedinačnih opusa i poetika, da bi se sintetskim zaključnim dijelom zaokružilo i presložilo ono što se dotad ponudilo u općim naznakama i u parcijalnim kritičkim esejima. Pritom, kao akribičan i savjestan znanstvenik, Milanja uzima u obzir spoznaje prethodnika i ekspertize teorijske misli u vrijeme nastanka pojedinog opusa, ali ne čini to zato da bi negirao, nego da bi nadogradio i obogatio motrenje predmetnog razdoblja i/ili pojedinoga pjesničkog opusa. Takvoj arhitekturi, gotovo čvrstoj geometriji svoga pristupa u kojem se slojevi analitičkog promišljanja postupno ljušte i skidaju nepoznanice s pojedinih opusa, pa onda i razdoblja u cjelini, donekle se opire Milanjin ponešto opori metajezik, gomilanje tehničko-opisnih formulacija, ali srećom, nikada nauštrb opće i dohvatljive razumljivosti. I pored složene stilske, napose leksičke i sintaktičke rastrkanosti, Milanjine su misli dostatno precizne i dostupne. U svakom slučaju, njegov opisni slog traži visokoangažirana čitatelja, takvoga koji niti ne očekuje da je duboko analitičko gonetanje poezije posao za lakovjerne i neupućene. Pred nama je knjiga, kao što su uostalom i sve prethodne knjige iz spomenuta niza, kojoj je cilj opisati i duhovnopovijesno i analitički ocrtati i osmisliti cjelinu hrvatskoga pjesništva protekloga stoljeća. Misao, opseg i doseg takve teške i složene zadaće Milanja pokušava dosegnuti uvijek iz aspekta cjeline kojem su dijelovi sastavnice konačnoga smisla. I ova knjiga ne odstupa od toga, pače i ona je, kao i razdoblje koje obrađuje, dio jedinstvene slike nacionalne poezije 20. stoljeća. Povjerenstvo Nagrade Fonda Miroslav Krleža smatra kako je predmetna knjiga Hrvatsko pjesništvo 1930-1950. Novostvarnosna stilska paradigma važan prinos hrvatskoj kroatistici, a da je ukupni Milanjin autorski projekt u devet svezaka zaseban i vrijedan događaj u povijesti hrvatske filologije kojemu će ova ugledna nagrada primjereno odati priznanje i zahvalu.

U ime Povjerenstva Nagrade Fonda Miroslav Krleža:

dr. sc. Ivica Matičević, predsjednik Povjerenstva

Obrazloženje Spomen priznanja

Na svojoj sjednici od 12. lipnja 2019. Odbor Fonda Miroslav Krleža, na prijedlog Povjerenstva za dodjelu Nagrade Miroslav Krleža, jednoglasno je potvrdio da se Spomen priznanje Fonda Miroslav Krleža za razdoblje od 2017. do 2018. godine dodijeli kazališnom autoru Reneu Medvešeku. Povjerenstvo za dodjelu Nagrade, u sastavu Ivan Bošković, Ivan Božičević, Stipe Čuić, Ivica Matičević i Antun Pavešković, sastalo se više puta od veljače do lipnja ove godine te je između nekoliko istaknutih stvaralaca na različitim područjima umjetničkoga, znanstvenog i kulturnog djelovanja izdvojilo kazališnog autora Renea Medvešeka te jednoglasno odlučilo da mu se Spomen priznanje Fonda Miroslav Krleža dodijeli za predstave Tko pjeva zlo ne misli u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu i Huddersfield u Zagrebačkom kazalištu mladih, što je na spomenutoj sjednici prihvatio i Odbor Fonda.

OBRAZLOŽENJE

Rene Medvešek, glumac, redatelj i autor niza kazališnih projekata, rođen je u Velikoj Gorici 21. lipnja 1963. Glumu je diplomirao 1989. godine na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te postao članom Zagrebačkoga kazališta mladih gdje su mu najvažnija glumačka ostvarenja bila Kamilo Emerički u Krležinim Zastavama, Philipp Ernst u Sternheimovoj Naciji, Alt u Magic & Loss Ferdinanda Brucknera, Lisandar u Shakespeareovu Snu ivanjske noći) te Settembrini u adaptaciji Mannova romana Čarobni brijeg. Tumačeći te likove, kao i Leonea Glembaja u Gospodi Glembajevima na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, izgradio je glumački tip senzibilna, neurotična i neprilagođena urbanog intelektualca. Kao redatelj debitirao je godine 1992. predstavama Zimska bajka te Mrvek i Crvek s umjetničkom skupinom Mig oka, koju je suutemeljio. Najviše pozornosti privukao je autorskim predstavama Hamper i Brat Magarac te režijom Krležine legende Kristofor Kolumbo, Pollakova filmskog scenarija Kao na nebu, adaptacija romana za djecu i mladež Čudnovate zgode šegrta Hlapića Ivane Brlić Mažuranić i Oliver Twist Charlesa Dickensa kao i poetskim interpretacijama hrvatske baštine U lugu onomuj prema Nalješkovićevim pastoralama i Glasi iz planina prema Zoranićevim Planinama i Držićevoj Tireni. Režirajući već gotovo puna tri deetljeća, Rene Medvešek postojano i predano stvara kazališne predstave za gledatelje svih uzrasta – i za djecu, i za mladež, i za odrasle. Ostao je tijekom cijeloga tog razdoblja dosljedan uvjerenju da je ponajvažnija zadaća kazališta duhovno obogaćivanje, oplemenjivanje svih sudionika predstave. Oplemenjuje se, i na pokusima i na izvedbama, ponajprije cijeli autorsko-izvođački tim, koji u Medvešekovu radu s različitim dramskim ansamblima i glumačkim družinama i na različitim vrstama dramskih, pjesničkih i proznih predložaka svagda radi kao kreativna zajednica ravnopravnih članova, gdje je redatelj zaista „prvi među jednakima“, umjetnik koji potiče i ohrabruje ostale sustvaratelje predstave, a ne ograničava ih u vlastitim istraživanjima i propitivanjima, ne nameće im svoje viđenje i svoja rješenja svakog segmenta predstave. Oplemenjuje se, na izvedbama, i publika svih životnih dobi, različita podrijetla i obrazovanja, kojoj se izvođači obraćaju kao skupnom partneru u igri, s punim povjerenjem u nju i iskrenim poštovanjem za nju. Došle su te odlike do punog izražaja i u dvama projektima što ih je Rene Medvešek ostvario s ansamblima Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagtebu i Zagrebačkog kazališta mladih. Tko pjeva zlo ne misli, autorska je predstava koja se temelji na kratkoj priči Vjekoslava Majera Dnevnika malog Perice iz 1942. i kultnom filmu Kreše Golika iz 1970. Medvešekova predstava, realizirana u suradnji s homogenim ansamblom koji su predvodili Zrinka Cvitešić, Dušan Bućan, Krešimir Mikić i Ivana Boban, višestruko je nostalgična. U svim sudionicima, i onima na velikoj pozornici, i onima iza nje, i onima njoj nasuprot, ona budi sjećanja na sjajan film, koji je u mnogim anketama proglašen najbolje snimljenim hrvatskim filmom, oživljuje, pije svega diskretnom skupnom igrom cijeloga ansambla, predratni Zagreb s njegovim specifičnim mjestima društvenoga života, s njegovim svakodnevnim „ritualima“, s njegovom nesavršenom ljudskošću. Podsjeća Tko pjeva zlo ne misli u Hrvatskom narodnom kazalištu i na vrijeme kad je riječ, otisnuta u novinama ili izgovorena na tek populariziranom radiju, bila jedino vrelo informacija, a glasno čitanje novina i slušanje radijskih emisija također bilo društveni a ne usamljenički čin. Hudersfield, drama Uglješe Šajtinca iz 2005. godine, koju je preradio i lokalizirao Tomislav Zajec, obraća se prvenstveno mladoj publici i govori joj o drukčijem svijetu, o svijetu u kojem žive, snažno potresenom, gotovo razorenom ratom i tranzicijom, govori o svijetu u kojemu su stari nesretni zbog toga što su njihovi ideali nepovratno nestali, a mladi nesretni zbog toga što se njihovi ideali nisu ostvarili i ne nazire se vrijeme u kojemu bi se mogli ostvariti. U Medvešekovoj interpretaciji ni takav svijet ne tone u mrak, a na razne načine ranjeni ljudi u njemu, unatoč tome što se povremeno muče, ponižavaju, vrijeđaju i izdaju, ne gube nadu nego se okreću jedni drugima i pružaju si utjehu, podršku, sućut. Oba ostvarenja za koja se Reneu Medvešeku i dodjeljuje ova Posebna svečana povelja duboko prožima izrazito humanistički svjetonazor s idejom dobra i solidarnosti, jednostavnosti životne radosti, osobne i umjetničke slobode, pomirbe i prihvaćanja različitosti.