DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.21Tra
ODGOĐENA PROSLAVA 120. OBLJETNICE DHK
Društvo hrvatskih književnika trebalo je 22. travnja 2020. na svečan način obilježiti 120 godina svoga postojanja. Zbog epidemije korona virusa koji nas je zadesio u ožujku i neizvjesno je koliko će još dugo trajati, ova je svečanost morala biti odgođena za jesen, u nadi kako će do tada bolest biti savladana.
ODGOĐENA PROSLAVA 120. OBLJETNICE DHK
Društvo hrvatskih književnika trebalo je 22. travnja 2020. na svečan način obilježiti 120 godina svoga postojanja. Zbog epidemije korona virusa koji nas je zadesio u ožujku i neizvjesno je koliko će još dugo trajati, ova je svečanost morala biti odgođena za jesen, u nadi kako će do tada bolest biti savladana.
Zbog naših članova, ali i šire javnosti, potrebno je upozoriti na ovu veliku obljetnicu. Tim više što se mnogi narodi ne mogu pohvaliti organiziranim djelovanjem svojih književnika kroz tako dugo vrijeme. Ako uzmemo u obzir i povijesne okolnosti odnosno činjenicu kako Hrvatska u vrijeme osnivanja DHK nije bila suverena država te da je proživjela dva svjetska rata i velike političke, društvene, kulturne i demokratske turbulencije, ova obljetnica dobiva na sjaju. Usprkos svim tim nedaćama Društvo hrvatskih književnika nije prestajalo s radom, dijelilo je sa svojim narodom zlo i dobro, njegove uspone i padove. Bilo je slavljeno i proganjano, uvažavano i manipulirano, desetkovano i pokušavano biti upregnuto u ideološke okvire… ali je opstalo. Zbog toga je 12.0 obljetnica DHK događaj od velike nacionalne važnosti, istovjetan osnivanju Matice hrvatske i HAZU. U DHK– u okupljali su se najznačajniji književnici našeg vremena. Ono je bilo čuvar materinskog jezika i hrvatske nacionalne samobitnosti. Pa i onda kada su mu komunisti 1965. promijenili ime u Društvo književnika Hrvatske, kako bi mu oduzeli etničku narodnosnu oznaku, ono je djelovalo kao hrvatsko i uvijek na braniku temeljnih vrijednosti nacionalnog opstanka.
Dozvolite mi da se ukratko osvrnem na povijest Društva hrvatskih književnika, imajući u vidu spomenicu koju je DHK objavilo 2010. godine.
Kao i većina hrvatskih kulturnih ustanova i udruga i Društvo hrvatskih književnika poteklo je iz Matice hrvatske. Naime, krajem 19. stoljeća u okviru Matice hrvatske djelovala je udruga pod nazivom Društvo hrvatskih umjetnika s čuvenim slikarem Vlahom Bukovcem na čelu. Na inicijativu mlađih književnika unutar ovog društva utemeljen je Klub hrvatskih književnika i ovu udrugu možemo smatrati pretečom DHK. Navedeni Klub utemeljen je s nakanom izdvajanja u samostalnu udrugu – Društvo hrvatskih književnika. S tom nakanom klub je poduzeo i konkretne akcije prema tadašnjim vlastima. Kralj Franjo Josip I. i Zemaljska vlada odobrili su rad Kluba i njegovu inicijativu. Moramo spomenuti osobu koja je bila glavni pokretač u Klubu hrvatskih književnika – dr. Milivoja Dežmana. Uz njega javit će se niz drugih uglednika među kojima će u operativnom smislu biti najagilniji književnik i gradski senator Đuro Deželić.
Dne 25. lipnja 1898. u dvorani tadašnjeg hotela „Imperijal“ održan je sastanak Kluba na kojem je postignut i formalni dogovor o tome da se ide na osnivanje Društva hrvatskih književnika kao samostalne udruge. Klub je tada uputio poziv svim hrvatskim književnicima toga vremena da podrže ovaj prijedlog. Poneseni dobrim raspoloženjem neki članovi Kluba pripremili su i nacrt Pravila o radu budućega društva. S ovim pravilima složili su se već 27. lipnja, dakle za dva dana, Ivan vitez Trnski, Ljubo Babić Gjalski i Josip Šilović. Oni su izabrani da budu opunomoćenici s navedenog skupa i dat im je zadatak podnijeti prijedlog o osnivanju DHK zagrebačkom Gradskom poglavarstvu. Već 21. srpnja navedeni opunomoćenici proslijedili su dopis Zemaljskoj vladi na potpis pravila budućega društva. No, nije išlo sve kako se očekivalo. Nastupilo je vrijeme čekanja.
Iduće godine, tj. 29. lipnja 1899. održana je Glavna skupština Matice hrvatske. Na skupštini je predsjednik Tadija Smičiklas obznanio kako Matica hrvatska gradi svoj dom i u njemu predviđa prostor u kojem će se smjestiti sva stručna i književna društva. Vodstvo Matice hrvatske, vidjevši kako vlasti odugovlače prihvaćanje Pravila budućega DHK, počinje od 1. listopada iste godine organizirati sastanke svojih odbornika o interesima hrvatske književnosti i potrebi utemeljenja DHK. Matica hrvatska je tada utemeljila „Zakladu za podporu hrvatskih književnika i njihovih sirota“ sa svotom od 10 000 forinti. Književnicima je predloženo da toj glavnici dadu „životnu snagu i trajni razvitak“.
Vodstvo Matice hrvatske sastaje se ponovno 6. listopada 1899. i oformljuje odbor Kluba hrvatskih književnika u sastavu dr. Nikola Andrić, dr. Milivoj Dežman, dr. Stjepan Miletić, Mihovil Nikolić i Srđan Tucić, uz podršku Vlahe Bukovca kao predsjednika Društva hrvatskih umjetnika, Tadije Smičiklasa, predsjednika Matice hrvatske, i Ivana Kostrenčića, tajnika MH. Između ostaloga odlučeno je da se formira izaslanstvo u sastavu Đuro Deželić i dr. Luka Marijanović sa zadatkom da se kod gradskih vlasti raspitaju za sudbinu podnesenih pravila budućega DHK. Nakon ove intervencije već 16. listopada navedeni književnici posjetili su odjelnog predstojnika za unutranje poslove Zemaljske vlade, Ota pl. Krajcsovicsa Iločkoga i u neposrednom razgovoru zamolili ga za rješenje o potvrdi podnesenih Pravila.
Vlada je odgovorila vrlo hitro i već sutradan tj. 17. listopada 1899. službenim dopisom je uskratila potvrdu podnesenih pravila. Nakon toga 27. listopada i Gradsko poglavarstvo vraća prijedlog pravila kao „neprikladna za oblastno odobrenje“. Time je Matica hrvatska odnosno odbor za osnivanje budućeg DHK bilo prinuđeno napisati nova pravila, ali tako da ih Vlada ne odbije. U tome su vrlo vješto i uspješno surađivali Ivan Trnski, Tade Smičiklas i Ivan Kostrenčić. Na prijedlog dr. Dežmana odlučeno je izmijeniti zaključak s prethodnog sastanka po kojem su i hrvatski likovni umjetnici mogli biti izabrani u prave članove DHK. Zaključeno je da osim likovnih umjetnika, svi oni ukoliko su i književnici mogu biti članovi DHK.
Dne 24. listopada 1899. razaslana je okružnica svim književnicima s pozivom na sastanak. Taj je sastanak održan 7. prosinca 1899. u 18 sati u dvorani zagrebačke Streljane. Nazočilo mu je 46 književnika dok je 7 opravdalo izostanak uz izjavu kako unaprijed pristaju na zaključke koji će biti doneseni. Skupština je prihvatila nacrt pravila u obliku koji je bio predložen.
Nakon ove važne skupštine izabran je „odbor desetorice“ koji je 24. prosinca 1899. potpisao nacrt pravila i uputilo ih poglavarstvu u Zagrebu. Ono je, premda je bila riječ o božićnim blagdanima povoljno ocijenilo 28. prosinca 1899. predloženi nacrt Pravilnika i već 3. siječnja 1900. podnijelo ga Vladi na potvrdu. I sada slijedi ono što se dugo očekivalo, ban Dragutin Khuen – Hederváryi je 17. ožujka potpisao Pravila Društva hrvatskih književnika čime je njihov rada mogao početi.
Za deset dana ova je odluka uručena „odboru desetorice“.
U Pravilniku je predviđeno da DHK ima četiri kategorije članova: pravi članovi, zakladnici, utemeljitelji i izvanredni članovi. „Pravim članom može biti svaki hrvatski književnik koji je izdao djelo koje književne struke, ili je barem dvije godine suradnik jednog ili više povremenih časopisa. Plaćat će upisninu i mjesečni prinos, što je odredi glavna Skupština. Zakladnikom društva postaje onaj, koji na jednom ili u deset obroka tečajem dviju godina uplati 1000 kruna. Juristička osoba plaća dvostruko. Utemeljiteljem društva postaje onaj koji najednom ili u deset obroka tečajem dviju godina uplati 400 kruna. Juristička osoba plaća dvostruko. Izvanrednim članom može biti svaki, koji je spreman da potpomaže tu istaknutu svrhu, a plaća upisninu i mjesečni prinos, što ih određuje glavna Skupština. Svi članovi imaju pravo polaziti društvene prostorije, prisustvovati svim sastancima i zabavama; članovi zakladnici i utemeljitelji imaju k tome i pravo da budu birani u nadzorno vijeće; a pravi članovi osim svega, imaju još aktivno i pasivno pravo izbora u sve odbore, pravo da na sastancima drže predavanja i da u skupštinama predlažu, interpeliraju i glasuju, te pravo da traže potporu u smislu pravilnika“. Primivši potvrđena pravila potvrdni odbor je sazvao Skupštinu DHK u nedjelju, 22. travnja 1900. u 11 sati prije podne u Domu Matice hrvatske. Iskazujući širinu i stavljajući estetske razloge u prvi plan Pripremni odbor je „pozvao na pristup u Družtvo sve hrvatske književnike bez razlike političkih i književnih stranaka i bez razlike struka, koji su mu bili poznati i stanovali gdje mu drago“. Do utvrđenog dana, 15. travnja 1900. podnijelo je pristupnice 135 pravnih članova iz Zagreba i 81 izvan Zagreba. (Tko želi saznati točan popis svih članova neka se koristi navedenom Spomenicom DHK objavljenom 2000.)
Za prvog predsjednika DHK izabran je časni starina, ugledni književnik, političar i rodoljub, Ivan Vitez Trnski. Uz njega, da spomenemo i te naše prve časne utemeljitelje nalazili su se, danas već pomalo zaboravljeni: dr. Nikola Andrić, Ljubomir Babić Gjalski, Oton Bošnjak, Pero Budmani, dr. Milivoj Dežman, Milan Grlović, Tomislav Ivkanec, dr. Luka Marijanović, Vladimir Mažuranić, dr. Stjepan pl. Miletić, dr. Feliks Suk, dr. Josip Šilović. Nadzorno vijeće činili su Milan Krešić, Evgenij Kumičić, dr. Fran Vrbanić, a časni sud činili su Đuro Deželić, dr. Andrija Jagatić, dr. Franjo pl. Marković, Tadija Smičiklas i Josip Eugen Tomić.
Svi ovi muževi i heroji hrvatskog pera zaslužuju da ih ne zaboravimo, a to možemo ako u život vratimo njihovo djelo, obilježavamo njihove obljetnice i cijenimo njihovu povijesnu ulogu.
Društvo hrvatskih književnika djeluje i tijekom Prvoga svjetskoga rata. Međutim, kada je propala Austro – Ugarska i formirana nova jugoslavenska država vodstvo DHK prihvaća ovu činjenicu. Dne 14. prosinca 1918. održana je sjednica Upravnog odbora pod predsjedavanjem dr. Nikole Andrića s jednom točkom dnevnog reda: pozdrav Regentu Prijestolonasljedniku Aleksandru kojemu je upućen brzojav: „Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu zanosno pozdravlja po Vašem Visočanstvu Njegovo Veličanstvo kralja Petra, prvoga kralja države Srba, Hrvata i Slovenaca, iza vijekova prvoga svoga vladara, koji govori jezikom našega Gundulića, Mažuranića, Preradovića, Zmaja i Branka, znajući da će Vaše Visočanstvo poduprijeti knjigu, koja je služila i dosad idejama narodnog ujedinjenja i slobode“. Iz navedenog telegrama uočljiv je optimizam i naivno očekivanje velikih promjena, ali i opasan unitarizam o jedinstvu srpskog i hrvatskog jezika. Nekoliko istaknutih književnika ići će toliko daleko da će početi pisati na srpskom književnom jeziku. U tom duhu 7. lipnja 1919. predsjednik DHK dr. Nikola Andrić pročitao je referat na glavnoj skupštini, davši mu naslov „Jedan narod treba i jednu književnost da ima“ u kome se založio za jedinstvo jezika i pisma, kako je izjavio: „Od Subotice do Cetinja, od Beograda do Varaždina, od Skoplja do Splita“. Tom je prilikom donesen i jezično unitaristički i za Hrvate nepovoljan zaključak: „Zaključak cijeloga razlaganja bio bi dakle ovaj: Srbi ostaju kod ekavskog dijalekta u građanskom i književnom životu, a kod ćirilice ostaju u Crkvi. Hrvati naprotiv primaju ekavštinu u jeziku, a ćirilicu u Crkvu – dok bi se latinica, kao predstavnica svjetske kulture, prihvatila na cijelom području državnog i kulturnog života. …Sve drugo imalo bi se prepustiti budućnosti“. Tada je ustanovljeno da DHK ima 271 pravog člana, 16 izvanrednih, 16 zakladnika, 146 utemeljitelja i 33 dobrotvora.
Očito impresioniran zaključkom o jeziku upravni odbor DHK, na prijedlog Joze Ivakića izdao je posebnu izjavu 6. lipnja 1919. koja glasi:
„U ovo doba, kada treba na novim temeljima da se izgradi naša nova jugoslavenska kultura, u doba kad se preobraća socijalni poredak u nas i u svijetu, potrebna je više no ikada potpuna sloboda Riječi.
Riječ je nepovredivi 'narodni poslanik', pa treba da se slobodne oglašuje u vascijelom našem životu, u svim institucijama i edicijama, na svim govornicama čineći tako uz narodno predstavništvo ekumenski društveni sabor, veliku osnovicu onome.
Riječ treba da je slobodna i da ima slobodan prolaz među redove protivnika kao i onaj parlamentarne, koji nosi sporazum, objašnjenje, ujedinjenje, ali i kao agitator borbe, koja izaziva, uskomešava; potresa i prevraća učmalost, zastoj, mlaki pomirbeni nehaj, filistarsko i buržuoasko samozadovoljstvo.
Riječ neka bude sveta i nepovrediva, jer služi onome suverenu, koji joj je jedini sudija: duhu čovječjemu. Ali prezrena neka bude riječ kao sredstvo protiv Duha, kao predvodnica mača i nasilja, kao maska za tiraniju, jer o tome treba da smo svi na čistu. Danas se tirani služe apelom na slobodnu Riječ, ali ju, domogavši se vlasti, sramotno izdadu i pogaze. Danas je zavladao u ime slobodne Riječi njezin najveći tiranin: diktator u ime crne neparlamentarne mase.
Ta je diktatura narasla samo i jedino pod okriljem i uz apelaciju na slobodnu riječ. Zažarivši se zbacila je krinku i proglasila svaku riječ, uperenu protiv sebe, a izrečenu u ime slobodne Riječi i parlamentarizma – zaplijenjenom. Prosvjedujemo protiv diktature i tiranije odozgo i odozdo! Iznad svakoga načela neka bude neograničena slobodna Riječ, jedina i najveća preobraziteljica i voditeljica života, kruna i ljepota, najsavršenije djelo čovjekovo.
Neka živi slobodna riječ!
Dolje sa svakim fanatizmom, koji gazi Riječ! Dolje s fanatizmom crkvenim, državnim, narodnim i socijalnim!
Neka živi slobodna Riječ! Neka caruje Duh nad materijom, Čovjek nad zvijeri!“
Nakon ovih izjava zaključeno je kako DHK treba poraditi oko sjedinjenja ili saveza svih jugoslavenskih književnih društava. Ubrzo su date smjernice koje će slijediti izaslanstvo DHK prilikom stvaranja jugoslavenske književne udruge. U izaslanstvu DHK naći će se dr. Nikola Andrić, Ferdo Livadić i Julije Benešić.
DHK je u to vrijeme izdavao vrlo cijenjeno glasilo „Savremenik“.
Godine 1926., 23. rujna održana je redovita glavna godišnja skupština DHK u nazočnosti 23 člana. Tada je odlučeno da se pristupi internacionalnom PEN – klubu, a Milan Begović je zadužen za komunikaciju s ovom udrugom. Na toj sjednici je Slavko Batušić najavio istupanje iz odbora DHK, pročitavši prethodnu izjavu Društva jugoslovenskih književnika u kojem je javljeno kako je društvo utemeljeno te da traži od DHK da se raziđe i novom društvu ustupi sve svoje prostorije i svoj cjelokupni inventar. U tom pismu između ostaloga stoji: „Pošto su članovi društva velik dio hrvatskih i srpskih književnika, a naše društvo ima u programu da organizira i slovenske i tako, po mogućnosti, sve jugoslovenske književnike, i to na jedino mogućoj sindikalnoj bazi: smatramo da su sva druga književnička društva nepotrebna i suvišna. Pogotovo, kad nas ne vežu nikakvi zajednički ideološki principi i programi osim jedinog programa: zaštita i obrana književničkog zvanja i zanimanja. Jer DHK nije u deset zadnjih godina pokazalo nikakva stvarnog rezultata rada, a jer ozbiljno sumnjamo u mogućnost takva rada u okviru i na bazi, na kojoj stoji DHK, a mi smo se organizirali s najozbiljnijom nakanom i najjačom voljom da učinimo ono što nije moglo DHK; tražimo da se DHK razvrgne, a prostorije i inventar ustupi DJK. Svi članovi DHK, koji su književnici bez obzira na njihove ideološke biljege i shvatanja, mogu pristupiti u DJK, a Privremeni Odbor uredit će sve, da se što prije sazove književnički kongres na kome će se izbrisati redoviti Upravni Odbor. Dajući vam to na znanje, pozivamo vas, da nam određeno i jasno izvolite odgovoriti, da li ste voljni da se suglasite s ovim našim odlukama. U slučaju da se ne suglasite, bit ćemo prisiljeni da povedemo svoju akciju i mimo, a prema potrebama i protiv DHK. U Zagrebu, 15. septembra 1926. Privremeni Upravni Odbor DJK; Predsjednik: Stanko Tomašić v. r. I. potpredsjednik: Dr. Ivan Nevistić v. r. II. potpredsjednik Josip Kulundžić v. r.“
Nakon što je pročitan ovaj tekst predsjedavajući dr. Ivo Politeo je obrazložio kako je ovaj zahtjev suprotan Pravilniku DHK. I zbog toga „nema smisla raspravljati o nečemu, o čemu se ne može ujedno zaključivati“.
Nakon što je Skupština izabrala za predsjednika DHK Ljubu Babića – Gjalskog, povedena je rasprava o osnutku Društva jugoslavenskih književnika. Privremenom upravnom odboru DJK upućen je 1. listopada 1926. dopis:
„… Upravni odbor DHK nema ni namjere ni volje, a niti smatra korisnim za književnike i književnost, da se razvrgne i da svoje prostorije i imovinu ustupi Vašem novoosnovanom društvu. Sve to zato ne, jer ni u bazi Vašega društva ni u njegovom sastavu ni u njegovoj organizatornoj konstrukciji ne vidi jamstva, da bi ono bolje poslužilo svrsi književnika i književnosti, nego li je dosad naše društvo služilo.
Vi predlažete sindikalnu bazu kao jedino moguću organizatornu za hrvatske, srpske i slovenske književnike. Mi držimo, da je ta baza preuska, a napose u svojoj ekskluzivnosti nemoguća ili nedostatna. Broj profesionalnih književnika je u našoj državi tako malen u razmjeru prema ostalim neprofesionalnim književnicima, te bi izvan novog sindikalnog udruženja morao ostati pretežni broj književnika, koji bi se opet našli ponukanim osnovati svoju nesindikalnu organizaciju. Radi spomenutog brojčanog razmjera i u današnjim prilikama ne smatramo korisnijim po obje vrsti književnika, a pogotovu po samu književnost, da se rad njihove zajedničke organizacije nastavi na dosadanjoj bazi tim više, jer udio, što ga neprofesionalni književnici dopriniješe književnosti, ne zaostaje ni po kvalitetu ni po kvantitetu za udjelom profesionalnih književnika.
Vi predlažete jedinstvenu organizaciju jugoslovenskih književnika. Mi, hrvatski književnici, nijesmo nipošto protiv saradnje sa srpskim i slovenskim književnicima, naše je društvo bilo pače ono, koje je u svoje vrijeme iniciralo akciju za tu saradnju, pa možemo mirne duše ustvrditi, da nije naša krivnja, što ta akcija nije dozorila pozitivnim plodom. Međutim, glavno je suradnja, a organizatorna forma te suradnje jest sporedno, i to sporedno ima se podrediti, prilagoditi toj svrsi suradnje. Po Vama predložena forma jedinstvenog udruženja ne vodi, po našem mišljenju, toj svrsi – štoviše udaljuje od nje. Insistiranje na toj formi dovelo bi do jednakog rascjepa i suvišnih protivnosti, do kojih i insistiranje na sindikalnoj bazi. Organizatorna forma saveza autonomnih udruženja, na koju u načelu mi rado pristajemo, jer po iskustvu, stečenom i kod ostalih udruženja, za sada najpodesnija. Činjenica, da se pojedina udruženja zovu hrvatskim, srpskim ili slovenskim, ne bi smjela sama po sebi smetati nijednog jugoslavenskog književnika, koji bar u jugoslavenstvu ne vidi negaciju hrvatstva, srpstva ili slovenstva. Ime nije glavno, ili bar nije sve; glavno je ono, što će književnici pod bilo kojim imenom dati svome narodu. A njihovo davanje, njihova produkcija, rad i saradnja bili bi ometeni sporovima o imenu i formi organizacije, koje Vi izazivljete. Tko ima ljubavi za književnost i njezinu svrhu nastojat će svim silama, da po mogućnosti spriječi, da i na književno – kulturnom polju budu prenesene one borbe koje bijesne na političkom području.
Premda je daleko pretjerana Vaša tvrdnja, da DHK u desetak zadnjih godina nije pokazalo nikakva stvarnog rezultata rada, ipak priznajemo, da rezultati nijesu onakvi kakvi bi trebali da budu“.
Borba s unitarističkim programima se nastavila. Unatoč snažnim zagovornicima, ova protuhrvatska politička koncepcija nije prevlada i nije odvela DHK na anacionalnu stranputicu.
Drugi veliki potres DHK doživljava početkom Drugog svjetskog rata i uspostavom Nezavisne Države Hrvatske.
Nažalost, cjelovitu povijest Društva hrvatskih književnika nije moguće napisati zbog toga što je uništena dobrim dijelom arhivska građa koja se odnosi na njegov rad 1941. – 1945. godine. U tom razdoblju predsjednik DHK bio je istaknuti književnik dr. Mile Budak. Na žalost, Društvo se jednim dijelom polariziralo na one koji su prihvatili Hrvatsku državu i na skupinu koja to nije učinila i čiji su se predstavnici priključili partizanskom pokretu. Među njima je bio i najznačajniji književnik toga vremena Vladimir Nazor, dok je najznačajniji književnik lijeve orijentacije Miroslav Krleža živio u Zagrebu, ali nije objavljivao. Usprkos ratnim nedaćama književni život i književno stvaralaštvo nisu gubili na snazi.
Nakon što su 1945. pobijedili komunisti, a Hrvatska postala dio Titove nove Jugoslavije, žestoko se obračunavaju sa staležom hrvatske inteligencije koji u većem dijelu nije otišao u partizane. Naročito su stradali novinari koji su gotovo svi ili ubijeni ili protjerani u inozemstvo, ili izbačeni s radnih mjesta bez prava na objavljivanje, a naročito su stradali svećenici, redovnice i redovnici kojih je preko 600 ubijeno. Slična sudbina zadesila je i članove Društva hrvatskih književnika. Ukida se „stari“ DHK , a već 15. lipnja 1945. održana je u Zagrebu Osnivačka skupština „novoga“ Društva književnika Hrvatske (DKH). Dne 19. studenoga iste godine Ministarstvo unutrašnjih poslova DF Hrvatske službeno je odobrilo novo Društvo. Osnivačku skupštinu vodio je Petar Lasta, a kao glasnogovornik književnika koji su stradali od strane ustaša govorio je Joža Horvat. Oni koji su stradali od partizana proglašeni su zločincima i neprijateljima. Za počasnog predsjednika novoga Društva izabran je Vladimir Nazor, a za predsjednika Luka Perković, književnik socijalne orijentacije, bez naglašenog političkog profila koji u je tom trenutku pokrivao svojom političkom „neutralnošću“ progone koji su uslijedili. Njegovi podpredsjednici bili su Ivo Frol i Novak Simić, a tajnici Vjekoslav Kaleb i Marin Franičević. U upravni odbor imenovani su Miroslav Krleža, Joža Horvat, Ivo Čaće, Ilija Jakovljević, Božena Begović, B. Sučević i Mato Lovrak. Vrlo je značajnu ulogu dobio Časni sud u sastavu Zdenko Štambuk, Stanislav Šimić i J. Pavičić. Časni sud je preuzeo strašnu političku funkciju utvrđivanja krivnje članova bivšega Društva hrvatskih književnika zbog „kolaboracije književnika s okupatorom u II. svjetskom ratu“. Brojni članovi DHK bili su izvedeni na stup srama i osuđeni na kraće ili duže kazne zabrane objavljivanja i javnog nastupanja, a neki od njih su i ubijeni, odnosno nestali. Manji dio uspio je otići u emigraciju, a neki su osuđeni kao ratni zločinci. Arhivska građa časnog suda je negdje „zagubljena“, a postupci njegovi spadaju u tame stranice povijesti DHK.
Novo Društvo književnika Hrvatske pristupilo je 17. – 18. studenoga 1946. Savezu književnika Jugoslavije kojemu je na čelo postavljen srpski i jugoslavenski književnik, podrijetlom Hrvat iz BiH, kasnije proslavljeni nobelovac dr. Ivo Andrić.
Dne 23. veljače 1947. održana je glavna skupština DKH. Tada je nazočne u ime predsjedništva Saveza književnika Jugoslavije pozdravio osobno Ivo Andrić, a u ime hrvatskog komunističkog državnog vodstva, Vladimir Nazor. U tajnika DKH unaprijeđen je Zdenko Štambuk. On je na skupu pročitao referat pod naslovom „O našoj književnosti i književnim prilikama“. Govoreći o zadacima DKH on je između ostaloga kazao:
„Zadatke naše književnosti u općim crtama fiksirao je svom referatu na I. kongresu književnika Jugoslavije drug Radovan Zogović. … Svojom jasnoćom i dokumentiranosti taj referat bacio je puno svjetlo na naše književne prilike, odredio položaj naše literature u vremenu u kojem živimo i za svakog je književnika je neiscrpivo vrelo misli i pogleda koji omogućuju orijentaciju i snalaženje, otvaraju perspektivu, sintetiziraju iskustava, određuju stav i zasijecaju odlučno i smjelo našu razvoju liniju. Nemoguće je govoriti o zadacima hrvatske književnosti bez obzira na ono što je u općim crtama rekao drug Zogović. U našim prilikama i uvjetima nameće se kao jedan od prvih zadataka osloboditi niz književnika od nuzgrednog zanimanja, omogućiti im da postanu profesionalni književnici… Zatim mi moramo aktivirati pisce koji su još uvijek po strani, ali ne zato, što ne bi htjeli da surađuju, nego zato što im nije jasno kako bi mogli da sarađuju književno“…
Na kraju poslani su pozdravni brzojavi maršalu Titu i predsjedniku vlade NR Hrvatske dr. Vladimiru Bakariću:
Vrlo je znakovit tekst brzojava koji je upućen Josipu Brozu, poglavito ako ga usporedimo s onim koji poslan regentu Aleksandru Karađorđeviću:
„Književnici Hrvatske šalju vam sa svoje prve godišnje skupštine nakon stvaranja Saveza književnika Jugoslavije svoj plameni pozdrav. U novoj Jugoslaviji, zahvaljujući herojskoj i dosljednoj borbi najboljih ljudi naše domovine pod Vašim vodstvom, umjetnosti i književnosti, nauka i kultura postale su dio narodnog života i moćno oružje u izgradnji naše nove društvene zajednice. Time smo i mi književnici primili na sebe častan i odgovoran zadatak graditelja velike i sjajne budućnosti našega naroda. Obećajemo vam, druže Maršale, da ćemo u ovoj godini našega rada učiniti sve da budemo dostojni časti i odgovornosti narodnih književnika.“
Godine 1948. KPJ prekinula je bratsku suradnju sa Sovjetskim Savezom. To se osjetilo i u radu DHK. Njegov broj tada je sveden na 68 članova.
Ponovno su se 26. studenoga hrvatski književnici morali zaklinjati Maršalu Titu na vjernost. Na plenarnom sastanku koji je vodio cijenjeni pisac za djecu i sljedbenik nekadašnjeg političara Svetozara Pribičevića, Slavko Kolar, književnici su donijeli slijedeću „prosvjednu rezoluciju“:
„Književnici Hrvatske na svom plenarnom sastanku s prezirom odbijaju sve klevete i laži koje na našu Partiju i na našu zemlju besramno bacaju rukovodioci SKP (b) i rukovodioci ostalih komunističkih parija u svijetu. Ne mogavši se odreći tekovina naše Revolucije za čije je ideale palo 1,700.000 žrtava, drug Tito na čelu našega Centralnog komiteta pošao je putem kojim ga jednodušno slijedi sav narod, pošao je putem koji će socijalističke zemlje dovesti do bratskih i jednakopravnih odnosa o kojima nas je učio veliki Lenjin.
Vidjevši da je pred naprednim snagama svijeta raskrinkan sovjetski uskogrudni šovinizam, neki rukovodioci SSSR – a, zajedno sa svojim poslušnim trabantima iz drugih zemalja, prosuli su na našu zemlju, i na naše revolucionarne tekovine niz najbestidnijih kleveta nastojeći u tom općem potopu laži sakriti svoje revizionističke postupke i izdaju interesa demokratskih snaga svijeta. (…)
U takvoj situaciji, stojeći u redovima trudbenika izgradnje socijalizma, mi književnici Hrvatske izražavamo svoje nepokolebljivo povjerenje našem partijskom i državnom rukovodstvu na čelu s drugom Titom, odajući mu ujedno bezgraničnu zahvalnost što je imao toliko snage da povede ovu tešku borbu za čistoću marksističke nauke i bolju budućnost svih naroda svijeta“.
Nakon raskida sa staljinizmom i boljševičkim oblikom soc-realizma, književnicima je kao ideološki okvir nametnuta Titova varijanta socijalističkog realizma. To nije donijelo unutarnju koheziju i stabilnost. Nakon Krležinog referata u Ljubljani raskid sa Sovjetskim Savezom na ideološkoj razini bio je definitivan.
Međutim partijska nomenklatura budno je pratila što književnici pišu i kako djeluju. One koji nisu slušali ili „osjetili“ što Partija od njih traži državni represivni aparat je žestoko progonio. Podsjećam na nekoliko istaknutih književnika koji su robijali u Staroj Gradiški, ili n na Golom otoku, odnosno Svetom Grguru: Dubravko Jelčič (kao petnaestogodišnji dječak) Stojan Vučićević, Joja Ricov, Andrija Vučemil, Ante Stamać, Zvonimir Bartolić, Zvane Črnja, Ante Zemljar, Ivo Balentović...
Zbog tobožnjeg hrvatskog nacionalizma također su progonjeni istaknuti hrvatski književnici. Prije Hrvatskog proljeća najpoznatiji među njima bio je veliki pjesnik Zlatko Tomičić. Nakon Hrvatskog proljeća uslijedio je progon književnika koji su prihvatili mogućnost ustavnog preustrojstva Jugoslavije u Federaciju ravnopravnih državnopravnih subjekata. Na dugotrajna tamnovanja osuđeni su: Vlado Gotovac, Marko Veselica, Juraj Lončarević, Ante Sekulić, Vlatko Pavletić, Franjo Tuđman, Anđelko Mijatović, Vjenceslav Čižek, Mirko Vaupotić, Vladimir Rem… Mnogi su ušutkivani na različite načine.
Kroz to titoističko vrijeme, poglavito nakon raskida sa Staljinom središnja ličnost hrvatskog književnog života postao je veliki književnik lijeve ideološke usmjeridbe, Miroslav Krleža. Cjelokupno stvaralaštvo bilo je podređeno njegovoj estetici, etici i političkim stavovima. To je trajalo sve do demokratskih promjena 1990. godine Pri tome, potrebno je naglasiti kako je Miroslav Krleža 1968. potpisujući Deklaraciju o položaju hrvatskog jezika, na određeni način olabavio antihrvatski, odnosno kako su tada nazivali, unitaristički pritisak na hrvatske književnike.
Nakon pada berlinskog zida u DKH dolazi do demokratskog previranja. Pokazalo se kako su hrvatski književnici i pored svih čistki i ograničavanja ostali duhovna kralježnica svoga naroda. Možemo slobodno i s ponosom kazati kako demokratske promjene u Hrvatskoj počinju u DHK. Prva u tome je bila jedina žena predsjednica ove udruge Marija Peakić Mikuljan. Početkom 1985. godine izabrana je za predsjednicu DKH kao prva žena u povijesti toga Društva. Na toj je dužnosti, u dramatičnim političkim okolnostima (u Beogradu se suprotstavila velikosrpskim snagama oko SANU i Udruženja književnika Srbije, a u Zagrebu komunističkom moćniku Stipi Šuvaru i njegovim satelitima u kulturnim institucijama, poglavito Goranu Babići i Peri Kvesiću.) Njezini mandati ostat će upamćeni, ali i zabilježeni u medijima i dokumentima DHK kako vrijeme borbe hrvatskih književnika i intelektualaca protiv „crnih lista“ i verbalnog delikta, protiv staljinističkih kadrova u kulturi i politici u Hrvatskoj i konačno protiv velikosrpskog zveckanja oružjem iz Beograda krajem 80-ih godina prošlog stoljeća.
Već 1989. DKH organizira susret s književnicima iz dijaspore. To je bio veliki demokratski događaj za ne samo za književnike jer je pokazao da hrvatski kulturni prostor postoji a da je floskula o tzv. neprijateljskoj emigraciji i emigrantskoj književnosti potrošena. Godine 1989. održan je čuveni sastanak u prostorijama DHK kojim je predsjedavao Stjepan Čujić gdje je glavni govornik bio dr. Franjo Tuđman. Na tom sastanku udareni su temelji političkih demokratskih procesa. Bio je to veliki povijesni događaj.
Nakon demokratskih promjena 1990. u strukturama nove parlamentarne i izvršne vlasti sudjeluju i članovi DKH. Navodim neke od njih: Franjo Tuđman, Vlatko Pavletić, Neven Jurica, Milivoj Slaviček, Marija Peakić Mikuljan, Živko Kustić, Dubravko Jelčić, Dalibor Brozović, Ivan Tolj, Božidar Petrač, Ivo Sanader, Ivan Aralica, Nedjeljko Mihanović, Stjepan Babić, Slobodan Prosperov Novak, Ante Matić, Zvonimir Bartolić, Đuro Vidmarović…
Veliku ulogu u to vrijeme imao je predsjednik DHK, akademik Nedjeljko Fabrio. Pod njegovim vodstvom Društvo vraća svoj izvorni naziv Društvo hrvatskih književnika. U svoje članstvo prima kolege iz Bosne i Hercegovine koji su se nakon rata u toj zemlji našli u nezavidnoj situaciji.
S ponosom naglašavam, suprotno nekim tezama kako su dragovoljci Domovinskog rata bili pretežito neškolovani i priprosti ljudi, kako je znatan dio članova DHK aktivno sudjelovao – kao dragovoljci - u redovima Hrvatske vojske. Štoviše, oformljena je posebna vojna jedinica od hrvatskih književnika i umjetnika, na razini bojene, kojom je rukovodio književnik Josip Palada. (O njima bi trebalo napisati knjigu!). Slično tome u Zadru koji se nalazio u višemjesečnoj blokadi književnike je djelatno vodio Tomislav Marijan Bilosnić. Od hrvatskih književnika Ivan Tolj je stekao čin generala, Veljko Barbijeri, pukovnika, a dr. Franjo Tuđman i akademik Vlatko Pavletić bili su državni Poglavari. Ivo Sanader je obnašao dužnost predsjednika Vlade Republike Hrvatske.
Nažalost, prije dvanaest godina došlo je do raskola u DHK. Politika se ponovno umiješala u rad Društva i dio kolega na umjetno izazvanoj crti razdvajanja: nacionalisti, odnosno suverenisti – jugofili – titoisti izdvaja se u posebnu književnu udrugu.
U ovom trenutku DHK broji 529 članova. Kontinuirano izdaje vrlo cijenjeni časopis Republika, te časopis Most u kojem se hrvatska literatura prevodi na strane jezike. DHK objavljuje u svojoj „Maloj biblioteci DHK“ djela istaknutih hrvatskih književnika, kako živih tako i onih koji nisu živi. Sva djela objavljena u ovoj biblioteci pripadaju vrhovima hrvatske književnosti i dio su hrvatske kulturne baštine.
DHK svake godine organizira „zagrebačke književne razgovore“ na kojima se okupljaju oko aktualnih tema istaknuti književnici i književni teoretičari iz zemlje i inozemstva. Potrebno je naglasiti kako DHK organizira svake godine natječaje za najbolju knjigu pjesama kojoj se dodjeljuje nagrada „Tin Ujević“, a svečana dodjela se vrši u Tinovom rodnom mjestu Vrgorcu. U čast Ksavera Šandora Gjalskog DHK svake godine održava zajedno s gradom Zabokom njegove dane na kojima se dodjeljuje nagrada za najbolje prozno djelo na hrvatskom jeziku, objavljeno dotične godine.
DHK je nezamislivo bez svojih ogranaka to su: Slavonsko – baranjski, Istarski, Riječki, Zadarski, Splitski, Koprivničko – križevački, Južno – hrvatski i Ogranak Sisačko – moslavačke županije. Ogranci imaju vlastitu izdavačku djelatnost i snažno djeluju u svojim lokalnim sredinama. Npr. Istarski ogranak izdaje jedan od najboljih književnih časopisa „Nova Istra“, a organizira svake godine susret književnika u mjestu Badavca, zatim književne susrete posvećene Antunu Šoljanu u Rovinju, te dane eseja u Puli. Slavonsko – baranjski ogranak organizira vrijedne književne manifestacije kao što su dani književnosti u Drenovcima: „Drenovački književni susreti“, književno natjecanje za djecu Anto Gardaš, te izbor najboljeg djela iz žanra književne kritike. Koprivničko – križevački ogranak organizira svake godina „Galovićeve književne susrete“ kada se dodjeljuje i književna nagrada za najbolje djelo sa zavičajnom tematikom. Južnohrvatski ogranak organizira „Neretvanske književne susrete“ u Opuzenu, Metkoviću i Pločama, na kojima se nagrađuje najbolje djelo sa ekološkom tematikom. Riječki ogranak već više desetljeća izdaje vrlo dobru „Književnu Rijeku“.
Društvo hrvatskih književnika je gotovo svakodnevno prisutno u hrvatskoj kulturi. U Zagrebu kultni status stekli su Književna tribina srijedom koji trenutno vodi književnica Lada Žigo. Isto tako treba naglasiti kako DHK kontinuirano organizira književne tribine za mlade čitatelje koje vodi književnik Hrvoje Kovačević te književne posjete bolnicama i radnim organizacijama. U ograncima takav je broj susreta vrlo velik.
DHK ima razvijene i međunarodne književne veze i susrete. Ono je član europskog udruženja književnika koje se zove „European Writer's Council“ koja okuplja oko 60 000 književnika, članova 58 udruženja iz 30 država.
Na kraju bio bi grijeh ne spomenuti ljude koji su vodili DHK u svim njegovim povijesnim mijenama. Prvi među njima je Ivan vitez Trnski, slijede Stjepan Miletić, Natko Nodilo, Ksaver Šandor Djalski, Nikola Andrić, Branimir Livadić, Milutin Cihlar Nehajev, Mihovil Nikolić, Milivoj Dežman, Stjepko Trontl, Franjo Fancev, Ilija Jakovljević, Pero Budak, Luka Perković, Ivo Dončević, Slavko Kolar, Petar Šegedin, Marin Franišević, Mirko Božić, Miroslav Feldman, Vjekoslav Kaleb, Marijan Matković, Jure Kaštelan, Dobriša Cesarić, Dragutin Tadijanović, Gustav Krklec, Vlatko Pavletić, Ivo Frangeš, Jure Franičević – Pločar, Josip Barković, Šime Vučetić, Pero Budak, Milivoj Slaviček, Marija Peakić Mikuljan, Nedjeljko Fabrio, Ante Stamać, Slavko Mihalić, Stjepan Čujić, Borben Vladović, Božidar Petrač i aktualni predsjednik Đuro Vidmarović.
Nažalost, ponavljam, epidemija i velik potres, onemogućili su Društvo hrvatskih književnika da na predviđeni način obilježi ovu veliku obljetnicu svoga postojanja. Ali, nadamo se da će to biti moguće kada prođu ove nedaće. Želim kao posljednje kazati kako hrvatski narod može biti ponosan na Društvo hrvatskih književnika, te kako je činjenica da su hrvatska kultura, hrvatski književni jezik i hrvatska duhovnost nezamislive bez uloge Društva hrvatskih književnika.
Đuro Vidmarović, predsjednik DHK
popis članova