DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.05Pro
Predstavljamo nagrađene članove: Josip Novaković
Josip Novaković: Truplo puno meda
(ulomak)
Ivan Medvedić pojeo je krišku crnoga kruha s medom i oprao nakon toga svoje srebrnkaste brkove, kada je zrakom iznenada zafijuknulo. Visoki pisak brzo je postajao sve dublji pa završio eksplozijom koja je zatresla kuću tako da je sapun s police ispod ogledala pao u slivnik.
“Dragi Bože”, reče njegova žena Estera. “Što je to bilo?”
“Četnici, tko drugi?” Ubrzo nakon toga začula se još jedna eksplozija.
“Brzo u sklonište!”, viknu Estera.
“Koje sklonište? Ovo je najsigurnije mjesto u cijeloj kući.” Ivan je sam sagradio svoju kuću – istina, malo mu je pomogao i njegov najstariji, beskorisni sin, no taj je više prigovarao nego radio. Ivanu je trebalo dvadeset godina da zgotovi kuću, ali jednu stvar nije napravio, podrum. Možda je to bilo zato što je pamtio zmije koje su se gnijezdile u podrumu kuće u kojoj je odrastao i vodu koju je znala tamo prodirati. Bog je moja tvrđava i moj spas – to je bio njegov moto. No, sada, uz Boga, pomogao bi mu i podrum. Pogasio je svjetla i pomolio se. Nakon što je rekao svoj posljednji amen, više ni jedna granata te noći nije pala.
Rano ujutro Estera je otišla pješke do pekare, jer bi već poslije šest sati nestalo crnoga kruha, pa se mogao kupiti samo onaj bijeli, mek poput kolača, koji je bio skup kao vrag. Pekareva žena nije joj se obratila ni riječju dok joj je, kao i obično, dodavala štrucu od dvije kile. Kad je Estera izašla, čula je kako je zalajao pas i onda je začula piskutav zvižduk. Granata je pala ni deset metara od nje i snažno eksplodirala. Geleri su joj letjeli oko glave, polupali tavanske prozore pekare i izbušili pročelja obližnjih kuća koja su odjednom postala nalik na čela gubavaca. Brzo je krenula kući.
Da granata nije pala u jarak, geleri bi se razletjeli niže i sigurno je pogodili. Ivan i ona zaključili su da ju je samo Bog spasio. Ipak, dok je kasnije, tog dana, gulila luk, vrat joj se kočio i glava trzala na stranu. Estera je rodila Ivanu pet sinova. Najmlađi, kojega je rodila sa četrdeset i šest godina, umro je od puknuća stijenke među srčanim klijetkama. Od njegove smrti u njezinoj kosi počele su se množiti srebrne vlasi.
Ivan je zasvirao violinu, dok je ona rezala luk. Oči su joj se zacaklile i suze su joj krenule niz obraze, poput krupnih kišnih kapi u kojima su se zrcalili sićušni noževi i violine. Ivan je otišao do gajbi u kojima su zečevi velikom brzinom uvlačili travke u svoje njuškice. Izvukao je jednog velikog bijelog zeca za uši i visoko ga podigao. Često je znao milovati zečeve, pa se zec nije uplašio, čak ni kad ga je Ivanova ruka velikom brzinom lupila po vratu. Zec se trznuo nekoliko puta i onda sasvim opustio. Ivan je nakratko zadrhtao, ušao u kuću i položio zeca na stol da se ohladi. “Danas ga ti oderi”, reče.
Tog dana, po prvi put u životu, nije mogao okusiti zečje meso, iako mu je bilo najdraže. Pojeo je samo krišku kruha s medom, odstajalim medom koji se već ušećerio, u sitna, bijela zrnca.
U suton je opet počelo zviždati, desetak granata, koje su sve pale u njihovoj blizini. Tako se nastavilo cijeli tjedan – granatiranja u zoru i u suton. U njihovoj ulici napravio se veliki krater između dviju dobro uzdrmanih kuća.
Ivan je upozorio Esteru da ne ide rano ujutro kupovati kruh, no ona je samo rekla, “Već sam se navikla na te granate.”
Nije joj ništa na to odgovorio, nego nastavio mumljati neku pjesmicu, kao da je oponašao zujanje pčela, možda i zato što je baš mislio na njih. Odvezao se starim kamionetom do košnica, dvadesetak kilometara dalje, do cvjetnih polja, nadomak nasada bagremova. Stavio je zaštitni šešir s mrežom, navukao rukavice i otvorio košnice. Pčele su bile toliko marljive da su saće pravila i izvan okvira. Ivan je sastrugao te viškove saća i spremio ih da ih ponese zajedno s medom. Okvire sa saćama stavio je u bačvu u kojoj je odvajao med. Dok je vrcao, slušao je kako med pada iz šesterokutnih saća i lupa o metalnu stijenku. Ubodi pčela nisu ga smetali – ubolo ga je tog dana desetak – jer je vjerovao da je to dobro za srce.
S engleskog preveo Saša Drach
Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje
popis članova