DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.12Kol
Preminuo Tonko Maroević
U utorak 11. kolovoza 2020. u Starom Gradu na Hvaru u 79. godini života umro je akademik Tonko Maroević, istaknuti hrvatski književnik, povjesničar umjetnosti, likovni i književni kritičar i prevoditelj, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Rodio se 22. listopada 1941. u Splitu gdje je završio Klasičnu gimnaziju. Studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti završio je 1963. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je 1976. doktorirao temom "Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas" (objavljeno kao knjiga 2007. pod naslovom "Napisane slike"), a od 1965. do 1970. bio je asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti. Od 1970. do umirovljenja 2011. radio je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu, a predavao je i na Akademiji dramske umjetnosti. Za redovitog člana HAZU, u Razredu za književnost, izabran je 2002., a od 1990. bio je član suradnik. Kao pjesnik, javio se zbirkama pjesama u prozi "Primjeri" (1965.) i "Slijepo oko" (1969.) u okviru generacije okupljene oko časopisa "Razlog". U kasnijoj fazi njegovo pjesništvo obiluje intertekstualnim i metatekstualnim referencijama, a odlikuje ga i povratak vezanomu stihu i tradicionalnim oblicima ("Motiv Genoveve", 1986.; "Trag roga, ne bez vraga", 1987.; "Četveroručno", 1992.; "Sonetna struka", 1992.; "Black & Light: versi od prigode", 1995.; "Redak mulja, redak pjene", 2013.). Svoje izabrane pjesme objavio je 2009. u zbirci "Drvlje i kamenje". Kao književni kritičar sustavno je pratio suvremeno hrvatsko pjesništvo, a bavio se i starijom hrvatskom književnošću te talijanističkom problematikom. Svoje eseje, kritike i prikaze skupio je u više knjiga ("Dike ter hvaljenja", 1986.; "Zrcalo adrijansko: obilježja hrvatsko-talijanskog jezičnog dijaloga", 1989.; "Klik!: trenutačni snimci hrvatskog pjesništva", 1998.; "Pohvala pokudi", 1998; "Družba da mi je: domaći književni portreti", 2008.; "Skladište mješte sklada", 2010.). Sastavio je antologije suvremenog hrvatskog pjesništva od 1971. do 1995. ("Uskličnici", 1996.) i od 1996. do 2019. ("Svjetlaci", 2019.), kao i antologije katalonskoga pjesništva "Bikova koža" (1987.) i "Riječi za jedan lapidarij" (2018.). Istraživao je i suvremenu hrvatsku likovnu umjetnost te objavljivao likovne kritike i rasprave u stručnim časopisima i novinama. Bio je autor predgovora katalozima i grafičkim mapama (Z. Bourek, J. Bratanić, R. Goldoni, Z. Keser, A. Kuduz, V. Kuliš, Ž. Lapuh, I. Lovrenčić, E. Murtić, Š. Perić, H. Šercar, I. Šiško, M. Šutej i dr.), od kojih je mnoge probrao u knjizi "Slikanje i slikama predgovaranje: pisani portreti" (2006.). Vrlo često bio je govornik na otvaranjima izložbi u Zagrebu i drugim hrvatskim mjestima, kao i na predstavljanjima knjiga. Objavio je i monografije Nives Kavurić-Kurtović, 1986.; Zlatko Kauzlarić Atač, 1996.; Vojin Bakić, 1998.; Antun Zuppa, 2000.; Antun Babić, 2002.). Članke o naivnoj umjetnosti, pisane od 1968. do 2012., skupio je u knjizi "O naivi i autsajderskoj umjetnosti" (2013.). Prevodio je s nekoliko jezika (G. Cavalcanti, Dante, F. García Lorca, G. Mascioni, G. Papini, F. Petrarca, R. Queneau, L. Sciascia i dr.), a o iskustvu prevođenja Jorgea Luisa Borgesa napisao je traduktološko-esejističku knjigu Borgesov čitatelj (2005). Akademik Tonko Maroević nagrađen je 2014. Nagradom „Vladimir Nazor“ za životno djelo u području književnosti, a 2018. i Goranovim vijencem za svoj pjesnički opus. Od 2011. bio je dopisni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, a od 2015. i Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. *Izvor: Ured za odnose s javnošću i medije HAZU
Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje
popis članova