DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.28Lis
PROGLAŠENI DOBITNICI NAGRADE “FRAN GALOVIĆ”
Boris Domagoj Biletić dobitnik je nagrade "Fran Galović" za knjigu zavičajne tematike Istarski pisci i obzori a Silvija Šesto dobitnica je nagrade za kratku priču Mjesto na kojem me okrznuo čovjek. Dobitnici su proglašeni na završnoj večeri 20. Galovićevih jeseni u Koprivnici.
Završila je 20. Galovićeva jesen, festival književnosti koji je ove godine trajao 9 dana i ugostio mnoge književnike iz Hrvatske i inozemstva. Nagrada Fran Galović koju prati novčani iznos od 10 tisuća kuna jednoglasnom odlukom ocjenjivačkog povjerenstva pripala je Borisu Domagoju Biletiću za književnu esejistiku Istarski pisci i obzori. Prva nagrada za kratku priču pripala je Silviji Šesto za priču Mjesto na kojem me okrznuo čovjek, drugu nagradu dobio je Matija Ivačić za priču Znam, ne znam dok je treću nagradu dobila Marica Behtan Cecelja za priču Virtualni krug. Dobitnice nagrade Mali Galović koja se dodjeljuje u kategoriji poezije i proze su Dorotea Buhanec za pjesmu Mesečina i Robert Mehun za priču Priprema, pozor, sad. Predsjednica Organizacijskog odbora prof. Enerika Bijač upoznala je goste i publiku s Antologijom 20 Galovićevih jeseni, knjige koja je pripremljena i koja je „čekala“ ovogodišnjeg dobitnika kako bi mogla biti otisnuta. U Antologiji će biti zastupljeni pjesnici koji su gostovali na festivalu, a dodatnu vrijednost knjizi daje dokumentarni materijal koji omogućuje uvid u pokretanje i razvoj festivala koji je u 20 godina izrastao u priznatu međunarodnu književnu manifestaciju.
ZASTAVA LJUBAVI ZA ZAVIČAJ
OBRAZLOŽENJE NAGRADE „FRAN GALOVIĆ“ 2013.
Prosudbeno povjerenstvo Književne nagrade „Fran Galović“ svake se godine nađe pred vrlo bogatom i izazovnom književnom žetvom, koja je ove godine brojila 25 naslova, što je gotovo statistički prosjek posljednjih godina. Pri tome bi se moglo reći i da se radilo o 25 dobrih i zanimljivih knjiga. Naime, već izabrati 7 finalista nije bilo lako, a da svatko od nas troje ne doživi neku vrstu osjećaja nepravde prema nekom djelu koje nije ušlo u taj najuži izbor. Slično je i s izborom onog jednog, nagrađenika; na sve ostale na neki način pada sjena zaborava pa je tu nepravda još veća. Kao prosuditelj sam već više puta zaželio da dijelimo bar tri nagrade pa da isticanje bude pravednije.
Spomenimo zato finaliste. Dvije su autorice. Mlada Mihaela Gašpar javila nam se čak dvjema knjigama, a u uži izbor ušla je snažnim romanom „Mitohondrijska Eva“ u kojemu se spajaju frustracije ženske intime i okvir malog provincijskog grada. Doajenka Mirjana Buljan u svome je memoarističkom romanu „Zamračenje“ opisala potragu za smislom i identitetom mlade junakinje u Zagrebu u vrijeme Drugog svjetskog rata. Ratom, ali Domovinskim, bavi se i roman Antuna Jozinga „Mrtvi se ne vraćaju“, koji nam je ponudio neposrednost ratničke priče. „Posljednji korak“, roman Dražena Ilinčića, nalazi se na suprotnoj strani priče – njegov je junak nesiguran u svoj identitet, tako da će pripadnost naći tek u završnoj, ironičnoj rečenici romana. Zbirka priča „Braća u poniženju“ Mirka Ćurića pripovijeda o zanimljivim povijesnim osobama rođenim ili vezanim za Đakovo, što naglašava činjenicu da zavičaj nije samo pejzaž i tradicija, nego i ljudi koji oblikuju život nekog kraja svojim djelovanjem. Delimir Rešicki, u zbirci proznih zapisa „Dronjci na hrpi“ koju je podnaslovno nazvao „malom emocionalnom svaštaricom“, govoreći o Baranji daje nekoliko pravih zavičajno-lirskih stranica. U tekstu „Misterij božjega, zelenoga ulja“ pita (sebe i nas): „I nije li, konačno, zavičaj ono mjesto na kojemu nikada ne možemo odrasti?“ , a tekst završava sa „spustim prozor šinobusa i duboko udahnem taj živi zeleni misterij i u snu, koji sat poslije, otpuhnem prašinu sa sitnoga lista na kojemu posve jasno piše tko sam, odakle dolazim i kamo to idem.“
Mislim da su i izvan izbora od sedam finalista ostala djela koja zaslužuju preporuku za čitanje, pogotovo glede fenomena dijalektalnoga (kajkavštine i čakavštine), koji su u mnoštvu djela prisutni na različite načine. Od ornamentalne, simboličke i stilogene uporabe dijalektizama, preko realističke inkorporacije dijalektalnih dijaloga u standardnojezični pripovjedni tok, do djela u potpunosti napisanih lokalnim idiomom, čega je ove godine bilo zapravo malo. Inkorporacija dijaloga i stilogena uporaba dijalektizama svjedoče o jednoj drugoj namjeri autora: isticanju suživota standardnoga jezika i kajkavskih i čakavskih idioma u hrvatskoj jezičnoj stvarnosti, odnosno pokazivanju svijesti o višenarječnom bogatstvu jezika hrvatske književnosti.
Naravno, dijalektalno se kao odrednica u hrvatskom kulturnom prostoru prije svega vezuje uz označnicu regionalna, odnosno zavičajna književnost. Upravo se tom temom bavi ovogodišnji dobitnik Galovićeve nagrade Boris Domagoj Biletić u svojoj književnoj studiji „Istarski pisci i obzori“, s podnaslovom „Regionalizam, identitet i hrvatska književnost Istre pod fašizmom“. Za našu su temu najzanimljiviji esejistički dijelovi u kojima se autor trudi odrediti značenje pojmova regionalizma i regionalnog identiteta kao okvira u kojemu će se u nastavku knjige prikazati reprezentativne pisce i djela istarske književnosti u povijesnom okviru omeđenom 1918. i 1945. godinom, odnosno u vremenu talijanske fašističke vladavine Istrom. Bez obzira što je djelo u cjelini književnopovijesna studija koja detaljno i upućeno prikazuje književne pojave dobrim dijelom određene povijesno-političkim okvirom, u kojemu su istarski pisci većinom zapravo nekovrsni apatridi, koji rodnu Istru uglavnom promatraju iz Zagreba ili preko žice sa Sušaka, što cijeloj „priči“ daje posebnu težinu, Biletić, pozivajući se na mnoštvo radova prethodnika, ističe da istarski kulturni (književni) identitet čine glagoljica i čakavština, a ovo drugo, dijalektalno određenje, dakle bavljenje dijalektalnim regionalnim autorima, na neki način i polemizira sa suvremenim stanjem. Naime, bez obzira na činjenicu da je regionalizam ili višeregionalnost jedna od bitnih sastavnica hrvatskoga kulturnoga identiteta, navodeći različita, često i u samima sebi kontradiktorna stajališta niza autora, Biletić ima potrebu naglasiti da je hrvatska književnost i danas odviše centralizirana: „ u mnogome je smislu književna scena i danas takva, a u medijskome smislu promicanja i prezentacije poglavito.“
Biletić u svojoj implicitnoj polemici s hrvatskom književnom praksom kaže i sljedeće: „ Odnos podozrenja i nepovjerenja, zapravo isključivosti – spram jednog ili drugog hrvatskog „nestandardnog“ fenomena – aktualan je i danas kao praksa nekih među istaknutijim promišljateljima, zapravo „arbitrima“ domaće književne situacije (…) a poglavito među (..) “antologičarima“ hrvatskoga pjesništva. (…) redovito u biranim izborima preskakati čitave hrvatske regije, odnosno autore koji ne dolaze iz tzv. metropole (…) , ne čini se tek pukom slučajnosti. Riječ je ili o neinformiranosti (nečitanju, dakle neznanju) ili pak o neshvatljivome tvrdokornome centralističkom (…) ekskluzivističkom stavu.“ Biletićevo djelo, isticanje i istraživanje najčešće nedovoljno priznatih i na svehrvatskom prostoru nepoznatih autora na taj se način uklapa u namjere naše književne manifestacije, koja slavi regionalnog dijalektalnog pjesnika Galovića kao svoju zastavu ljubavi za zavičajno, zavičajnom tematikom natječaja naglašavajući upravo značaj regionalnog, odnosno zavičajnog identiteta kao kulturne vrednote.
Zdravko Seleš predsjednik Povjerenstva
Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje
popis članova