U povodu smrti Viktora Žmegača

Društvo hrvatskih književnika Novosti DHK U povodu smrti Viktora Žmegača

Novosti DHK

26Srp

U povodu smrti Viktora Žmegača

Davno minuli dani

U mom djetinjstvu i prvim gimnazijskim danima postojao je izraz „po potrebi službe“. Po takvoj je potrebi moj otac, liječnik, godine 1945. premješten u industrijsko mjesto Đurđenovac. Ondje se mnogošto nezaboravno urezalo u moju svijest. Ne pretjerujem ako ustvrdim da bi moj život potekao drugim, možda srodnim, ali ipak drukčijim putem da nisam proživio četiri đurđenovačke godine. S Đurđenovcem je nerazdvojivo povezano osječko gimnazijsko doba. Ljeta sam do odlaska na studij u Zagreb i Njemačku provodio u okružju tvornica. Premda već dugo nisam bio ondje, sjećanje je neizbrisivo. Prvi naš stan bio je u zgradi stare industrijske ambulante velike tvrtke koja je više od stotinu godina proizvodila parket, tanin i pojedine vrste namještaja. Nadaleko se vidi velika pilana. Blizu ambulante prolazili su mali vlakovi koji su u pogone dovozili drvenu građu. Nakon dvije godine preselili smo u vilu koja je u međuratnom razdoblju sagrađena za glavnog upravitelja firme, koja je do 1941. bila inozemno, mahom švicarsko dioničko poduzeće. Iz prve godine u Đurđenovcu još mi je uvijek u osjetilnom pamćenju miris tanina, skladišta balvana i zvuk šumskog vlaka. Najvažnije duhovno iskustvo bila je činovnička knjižnica. Kako su svi činovnici, pretežno Židovi, potjecali s njemačkoga jezičnog područja Austro-Ugarske Monarhije, knjige su uglavnom bile na tom jeziku, a obuhvaćale su austrijske i njemačke pisce, djela Thomasa i Heinricha Manna, Rilkea, Kafke, Schnitzlera, Karla Krausa, Hofmannsthala, Musila, Josepha Rotha, Doblina, Werfela i njemačkih ekspresionista. U njemačkom je prijevodu bilo Balzaca, Prousta, Dostojevskoga, Hamsuna.
Na visokim policama, na kojima su knjige najviših redova bile dokučive samo uz pomoć ljestava, nalazila su se djela s područja moderne likovne umjetnosti. Prvi put sam vidio zbirke reprodukcija slika Matissea, Kandinskoga, Marca, Kleea, Noldea i Chagala. Pišući u Vijencu (9. travnja 2020.) o osječkim gimnazijskim danima s dragim prijateljem Zlatkom Bourekom, spomenuo sam da sam posuđivao te knjige o slikarstvu da ih pokažem Zlatku. U kasnijim godinama potvrdio mi je da mu je vizualni susreta sa Chagalom, čarobnjakom iz Vitebska u Bjelorusiji, bio jedan od bitnih umjetničkih doživljaja.
Ovu ću priliku iskoristiti da ispričam neka životna iskustva koja sam stekao davno prije nego što je Julijana Matanović upoznala Đurđenovac. Većina mojih knjiga popraćena je podacima o piscu. Ni u jednoj, međutim, nema spomena o činjenicama koje su stoga javnosti posve nepoznate. Uvod u đurđenovačke i osječke godine jedan je događaj koji se zbio za ratnih godina. Pošao sam iz Slatine vlakom u Viroviticu, gdje sam pohađao niže razrede gimnazije. Da ne bude nesporazuma: tada još nije bilo današnje sheme, nego je vrijedio drukčiji raspored – četiri razreda osnovne škole, a zatim osam godina gimnazije. Tridesetih godina učenici su još nosili kape na kojima je limenim znakom bio označen razred. Imao sam kapu, donekle nalik na vojničku, s brojkama I. i II.
Ljeti 1943. uputio sam se nakon završene školske godine vlakom u Viroviticu da podignem svjedodžbu o položenom četvrtom razredu. U tome me je spriječio događaj koji mi je danas isto tako prisutan u svijesti kao i tada, jer je najstrašniji doživljaj mojih prvih petnaest godina života. Vlak se nalazio otprilike na pola puta do Virovitice kad smo najednom u odjeljenju našeg vagona, koji se nalazio u sredini kompozicije vlaka, začuli gromki tresak eksplozije i osjetili naglo usporavanje vožnje. Mina koju su partizani postavili na prugu srušila je lokomotivu i prva dva vagona niz nasip tračnica. Ali i ono što smo osjetili bilo je stravično. Osjetili smo da vagon iskače iz tračnica i da kotači krešu po kamenju koje učvršćuje prugu. Poslije nekoliko trenutaka (koji su bili vječnost) vagon se zaustavio nagnut strmo u stranu. Hodnik je bio kosina, a skok iz njega dio strave. Morali smo se seljačkim kolima vratiti u Slatinu.
Gdje je završila moja svjedodžba, nikad se neće saznati. U Virovitici su se do kraja rata vodile žestoke borbe, a gimnazijska zgrada služila je neko vrijeme kao vojarna. Rekao sam da je sve povezano. Nakon dolaska u Đurđenovac, niži maturant se našao bez školskih dokumenata, pa se odmah morao upisati u četvrti razred. Ja sam vjerojatno jedan od rijetkih gimnazijalaca koji su unatoč dobrim ocjenama postali ponavljači. Tek sam iduće godine mogao poći u osječku gimnaziju. Provizorne đurđenovačke školske godine ipak se rado sjećam. Zgrada u kojoj je prije rata bila smještena takozvana Građanska škola udomila je nakon 1945. niže razrede gimnazije.
Moj razred bio je na prvom katu, slučajno kao prije u Virovitici. Nastavnici su bili kvalificirani, nastava solidna. Postojala je i školska knjižnica, neovisna i činovničkoj biblioteci. Neobično jaka spoznajna iskustva stekao sam upravo iz knjige koja se nalazila u školi. Bio je to skraćeni hrvatski prijevod što ga je priredio Ivo Hergešić, utemeljitelj naše komparatistike, zapravo izbor važnih poglavlja iz vrlo opsežne Kulturne povijesti novog vijeka (1927. – 1931.) bečkog publicista Egona Friedella. Blještavo duhovita i vrlo osebujna tumačenja europske kulture od renesanse do Prvoga svjetskog rata odmah su me očarala. Sjećanja imaju dakako širok raspon, ali ako je riječ o Đurđenovcu prve godine, bitno mjesto pripada večernjim satima provedenim uz Friedella.
U Osijeku će se, mnogo kasnije, naći Julijana. O gimnazijskim godinama pisao sam u dva navrata u Vijencu. Spomenuo sam da ću izložiti nepoznate epizode iz mog života. Prilika je da se osvrnem na njih. Nitko se više ne može sjećati toga da sam u sve četiri godine bio strastven igrač stolnog tenisa (govorilo se ping-pong). Neko se vrijeme svaki dan tresla mreža, odnosno odjekivala ploča stola. Da bih se domogao loptica i riješio brige da oštećene lijepim acetonom, učlanio sam se u stolnotenisku sekciju osječkoga športskog društva „Grafičar“. Kako očito nisam bio posve nevješt, stekao sam kvalifikaciju za javne nastupe. No, nisam nastupao, jer mi je ipak mnogo više bilo stalo do čitanja i sviranja. Ipak, u godini velike mature, igrali smo tako reći privatno u stanu dragog prijatelja Ive Bokatića. Imao je kod kuće normalan teniski stol, a za loptice je već bilo lakše. Bijelo blago mogao sam kupiti uz predočenje članske iskaznice „Grafičara“. Za odmor od učenja matematike za maturalni ispit (na kojemu sam srećom izvukao cedulju s teoremima koje sam znao) igrali smo gotovo svaki dan. Tko igra ping-pong, zna kakav je užitak kad ti uspije „drajv“ ili kad loptica zastane na vrhu mreže i zatim padne na suprotnu stranu. Bod za tebe.
O kazalištu i glazbenom životu već sam pisao. Najavio sam druge nepoznate zgode. Evo ih. Među njima su dvije strasti igrača, za cijelo osječko doba: kartanje i šah. Imali smo stalan sastav za partije preferansa, francuske igre za tri osobe. Imali smo stalan sastav iz razreda, a pikantna je okolnost da smo se često sastajali u stanu našeg profesora zemljopisa. I sin je igrao, pa nam je javljao kad tata nije kod kuće.
A šah smo igrali svagdje, pa i u kavani, što učenicima nije bilo zabranjeno. I za domino su se uvijek našli partneri. Ivina šahovska ploča bila nam je uvijek pri ruci. Nismo, razumije se, bili kvalificirani za Gradski šahovski klub (zvali smo ga Grašak), ali smo pratili kako je poznati hrvatski šahist Braslav Rabar, kasnije velemajstor, na gostovanju u Osijeku na pločama komentirao paradigmatske partije što su ih u prošlosti odigrali svjetski velemajstori poput Laskera, Aljehina, Capablance i Botvinika. Bilo je komplicirano, ali nije bilo dosadno. Poslije smo se, igrajući šah, zafrkavali i govorili da sad slijedimo slavno Aljehinovo otvaranje, dakle prve poteze.
Vraćam se davnim danima preferansa. Bilo je to šezdesetih godina. Supruga Cvijeta, prijatelj iz djetinjstva Boris Kelemen, povjesničar umjetnosti, i ja, bili smo potrebna trojka. Bilo je to prije više od pedeset godina.

Viktor Žmegač