DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.Preminuo Hrvoje Čulić
Hrvoje Čulić, pjesnik, esejist, kritičar i slikar, rođen 24. listopada 1934. u Splitu, gdje je završio Višu pedagošku školu, grupa matematika – fizika (1957.). Predavao je matematiku. Od 1960. živi u Zagrebu, adresa i telefon: Tavankutska 2, 10110 Zagreb, 3882960, 0918941873. Prvu kritiku objavio je 1955., a prvu pjesmu 1956. Surađivao je u raznim književnim listovima i časopisima te na Radio Zagrebu. Njegove najznačajnije pjesme nastale su za služenja u JNA, na maršu, po kiši, u polumraku spavaonice. Da bi stihove zapamtio, morali su biti kratki i jasni odnosno semantički prozirni (Huserlov termin). Te pjesme, složene u zbirku Pustili su me da govorim (1969.) nisu mogle računati na uočljivu dobrodošlicu, budući da je prostor pjesničke riječi prisvojila tzv. filozofska lirika, a Čulićeva , nazovimo je tako, „vojnička“ pjesnička roba nije od te vrste. Nakon trideset godina (2001) zbirka Popis udaraca, sastavljena od izabranih pjesama prve zbirke, i druge Monolog jednog fauna, te novog ciklusa pjesama Hrli Haron vrli i Pjesničkog dnevnika, dočekana je sasvim drukčije. Ukratko: 6 vodećih kritičara – 6 pozitivnih recenzija. Lapidarnost i dobro izabrani elastični okvir pjesme u prozi – složili su se – odlike su Popisa udaraca. Kratki zapisi koje je vodio od 1951. do 2010. godine postajali su sve opsežniji, tematski raznolikiji pa su na kraju ukoričeni u knjigu Mrači se, a tek je svanulo. Zapisi osamljenika (2011.). Umjesto pogovora u knjigu su uvrštene dvije priče. Priče Ribožder i Mačka svjedoče o nemogućnosti sudjelovanja u (Kafkinom) „izokrenutom“ svijetu. Čulić je prikazivao knjige naših i stranih pjesnika, prozaika, psihologa i psihoanalitičara. Znatiželjno je pratio prijevode knjiga prožete mudrošću Istoka. O ozračju koje karakterizira njegovo stvaralaštvo svjedoče naslovi: Govor i šutnja, Eros u sjeni Thanatosa, Biti i pisati… Predstavljen je u četiri antologije i jedan je od urednika književnog časopisa Mogućnosti od 1990. Priredio je deset izložbi pastela. Da se još od srednješkolskih dana nije družio s grupom mladih umjetnika preokupiranih traganjem za smislom postojanja i odnosno ostvarenjem tzv. autentične egzistencije, njegov popis udaraca bio bi mnogo duži, a ožiljci na duši dublji. Gotovo svi članovi te neformalne grupe, nažalost, već su pokojni. Kako bi im se odužio za sve što su mu značili, objavio je , između ostaloga, o svakom od njih opširan esej, ne zaboravši ih predočiti i kao osobe. Također se potrudio da se objavi njihova korespodencija. Pisma koja je izmjenjivao sa srpskim prevoditeljem Petrom Vujičićem objavljena su u knjizi Dopisivanje iz dvaju gradova (2012.). Zaključimo. Čulić je stvorio svoj mikrouniverzum utemeljen na strasnom negiranju koje se može očitovati i kao afirmacija stvaralačkog principa! Govori o šutnji, ali – govori, očajava, nadajući se…U jednoj Čulićevoj pjesmi možete pročitati: …nikad me neće posjetiti sunce / i sam ću od sunca bježati da nad sobom tugujem. Posljednji stih posljednje pjesme svjedoči drukčije: pomiren, umrijet ću sretan / ako bude / sunca.
popis članova