DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.Preminuo Zlatko Crnec
Naš član Zlatko Crnec preminuo je u utorak, 27. listopada 2020. Sprovod će se održati u četvrtak, 29. listopada 2020. u 14.30 sati na groblju u Svetom Ivanu Zelini.
ZLATKO CRNEC rođen je 24. svibnja 1936. godine u Donjoj Zelini (Bukovec). Osnovno školovanje završio je u Donjoj Zelini, gimnazijsko u Virovitici i Zagrebu, a studirao je u Zagrebu i Varaždinu. Pjesme na štokavskom standardu piše i objavljuje od 1960. godine (u "Telegramu"), a kajkavsku poeziju objavljuje od 1968. (u časopisu "Kaj" i u edicijama sa zelinskih, zlatarskih i krapinskih smotri suvremenoga kajkavskog pjesništva). Svojim je pjesmama zastupljen u Antologiji novije kajkavske lirike Mladena Kuzmanovića (Zagreb, 1975.), Antologiji hrvatskoga kajkavskog pjesništva 'Ogenj rieči' Jože Skoka (Zagreb, 1986.), Antologiji 'Hrvatski Pariz' Saše Vereša (Zagreb, 1989.), Suvremeno hrvatsko pjesništvo 'Skupljena baština' Stijepe Mijovića Kočana (Zagreb, 1993.) i Antologiji moderne kajkavske lirike 20. stoljeća 'Rieči sa zviranjka' Jože Skoka (Zagreb, 1999.).
Dobitnik je brojnih nagrada za svoje pjesničko stvaralaštvo, a više od stotinu njegovih pjesama i šansona uglazbili su poznati hrvatski skladatelji (Z. Špišić, J. Njikoš, K. Herceg, A. Dedić, M. Bogliuni, R. Bosner, T. Glowatzky, A. Marković, V. Crnek i drugi). Uz pjesništvo aktivno se bavi i slikarstvom, učeći kod nekoliko akademskih slikara, a usavršavao se u atelieru istaknutog slikara Zlatka Price. Do sada je izlagao na dvadesetak samostalnih izložbi i više skupnih izlaganja, u domovini i inozemstvu.
Desetak godina Crnec je radio kao profesionalni novinar-urednik "Sesvetskih novina", te surađivao u više listova i časopisa. Do sada je objavio četiri samostalne pjesničke zbirke: Veter zgorec, žmahen griz (Čakovec, 1976.), Zagrebečke španciracije (Sv. Ivan Zelina,1994.), Nakrivljeni krajolik (Sv. Ivan Zelina, 2007.) i prošle godine kajkavsko-štokavsku zbirku Agramerski valcertango (Varaždin, 2019.). Živio je, pisao i slikao u Sv. Ivanu Zelini (Pretoki 31/D). Posljednji ispraćaj uvaženoga kolege Zlatka Crneca bit će u četvrtak, 29. listopada, na mjesnom groblju u Sv. Ivanu Zelini.
ODLAZAK KAJKAVSKOG PJESNIČKOG BARDA
(Zlatko Crnec, Donja Zelina /Bukovec, 24.05.1936. – Zagreb, 27.10.2020.)
Antologijski pjesnik Zlatko Crnec - prije svega, pripadnik vršne hrvatskokajkavske postmoderne - vokacijom i poeta i slikar, glazbeni tekstopisac, novinar-urednik... , svoju prepoznatljivu estetsku konstantu kvalitativno je održavao šest desetljeća.
Identitetsku osebujnost njegove izrazito (neo)ekspresionističke poetike možemo pratiti od prve mu objavljene pjesme Želja u ''Telegramu'' 1960., do kajkavskog pjesničkog neomodernizma u časopisu „Kaj“ već od 1971., zatim nagrađivane recitalne lirike naglašeno urbanog izraza (sa zelinskih, zlatarskih, varaždinskih... smotri i recitala suvremenoga kajkavskoga pjesništva), sve do međašnih pjesničkih zbirki: cjelovite kajkavske Veter zgorec, žmahen griz (1976.), te štokavsko-kajkavskih Zagrebečke španciracije (1994.), Nakrivljeni krajolik (2007.) i najnovije Agramerski valcer-tango (2019.).
Komunikacijskom, intelektualno-egzistencijalističkom razinom svog umjetničkog kajkavskog jezika Crnec je kajkavštini osigurao takoreći njen urbani status /„građanski status“ vrijedan svakog izgrađenog jezičnog sustava, u kojem jeziku nema ni komunikoloških, ni duhovnih, ni tematskih zapreka (bilo da je riječ o „Trijumfalnoj lesi“, „središču Agramercityja“, ili „mojemu dvorišču“).
Reprezentativna mjesta individualnoga koncepta pisanja Zlatka Crneca – već u povodu dviju njegovih zbirki Veter zgorec, žmahen griz (1976.) i Zagrebečke španciracije (1994.) – sintezno su, i precizno, istaknuta u suvremenoj kritičkoj i čitalačkoj recepciji, npr. prof. dr. Jože Skoka i mr. Ernesta Fišera, i to kao: radikalna deruralizacija kajkavske poetske motivike, a s tim u vezi i osobni pjesnički metajezik čija su leksička izvorišta zagrebačko-podravsko-prigorska kajkavština; takav model pisanja – koji dijalektolozi zovu sintetskom kajkavštinom - prati i asocijativno obilje vers libre poetike (E. Fišer, Dekantacija kajkaviana, 1981.).
Zlatko Crnec, kao „bilingvalni“ autor potvrđuje visoki afirmacijski put najboljih suvremenih hrvatskih književnika čija su djela istim uspjehom estetski ovjerena u oba jezična izbora (štokavskom i kajkavskom, najčešće najprije u štokavskom) – slijedeći liniju sve od A. G. Matoša, D. Domjanića, F. Galovića, I. G. Kovačića, M. Krleže, I. Kalinskoga, S. Petrovića, Z. Kovača, E. Fišera, B. Jelušić, I. Kutnjaka, E. Kovač… i dr.
Nije usputno napomenuti kako Crnec pripada rijetkim autorima (poput D. Britvića, A. Dedića, J. Fiamenga, T. Bilopavlovića, D. Načinovića...) čiji uglazbljeni stihovi estradnim, ili šansonijerskim prezentacijskim modelom ne gube ni najmanje od svoje književne umjetnine. (Prisjetimo se opće poznate: „Pismo gosponu Jacquesu Prévertu v Paris“, „Zagreb vu meni i ja ž njim vu njemu“, ili „Tak je otpisal Jacques Prévert...“). Dapače, lucidno u povodu zbirke Zagrebečke španciracije, Joža Skok ističe Crnecov „znatan osobni prilog zagrebačkoj šansoni, obvezujući je zahtjevnošću svojih originalnih kajkavskih stihova“ (J. Skok, Dar Zagrebu, Večernji list, 5.01.1995.).Vrijednosno je u Crnecovim zbirkama prepoznat njegov odaziv 'temi Zagreba' kao dijelu i središtu vlastita subjektivizma i veličine pjesničkog identiteta (Skok: 1995). – ujedno i ''velikoj temi'' značajnih hrvatskih književnika.
(B. Pažur)
popis članova