Tekstove čita Joško Ševo, a tribinu vodi Lada Žigo Španić.
ENERIKA BIJAČ (1940., Zavala, Dubrovačko-neretvanska županija), književnica je i slikarica – piše poeziju i prozu, književnu i likovnu kritiku, eseje i oglede. Slika akvarele na svili i ulja na platnu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Hrvatski ili srpski jezik i jugoslavenske književnosti. Studirala je i francuski jezik. Živi u Koprivnici.
Bila je prva spikerica na Radio-Koprivnici (1967.), radila je u prosvjeti u koprivničkim srednjim školama, u novinarstvu, u knjižničarstvu (u Knjižnici „Fran Galović“ Koprivnica) te je bila i predsjednicom Društva bibliotekara Bjelovarsko-bilogorske regije. Dulji niz godina bila je predsjednica Skupštine koprivničke Udruge za kulturu i umjetnost „Nagnuća“, recenzentica i predstavljačica mnogih knjiga izdanih u Biblioteci „Nagnuća“. Deset godina (2003.-2013.) bila je predsjednica Upravnog vijeća Muzeja grada Koprivnice (u sastavu kojega je Stari magistrat, Galerija Koprivnica, Galerija naivne umjetnosti Hlebine, Spomen-područje „Danica“ i historijska kuća „Malančec“). Obnašala je i brojne druge funkcije.
Utemeljiteljica i predsjednica Neretvanskih pjesničkih susreta „Maslini u lice“, Dana Ivana viteza Trnskog, utemeljiteljica Koprivničke Maruliane, predsjednica Organizacijskog odbora Međunarodnog festivala književnosti „Galovićeva jesen“ te urednica biblioteke „Rukopis“ i „Galovichiana“ DHK Podravsko-prigorskog ogranka.
Članicom je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, redovni i počasni član Slavenske akademije književnosti i umjetnosti te glavna koordinatorica Akademije za Hrvatsku (sjedište Akademije je u Bugarskoj). Redovni je član ruske Akademije literarne dokumentaristike (ALD).
Sudjelovala je na više pjesničkih festivala u zemlji i inozemstvu. Organizirala je više književnih manifestacija između DHK i Slavenske akademije u Hrvatskoj. Zastupljena je u književnim i likovnim enciklopedijama. Pjesme su joj prevedene na talijanski, engleski, bugarski, slovački, španjolski, ukrajinski, ruski, crnogorski, poljski i rumunjski.
Objavila je knjige: Tragovi, (pjesme, 1989.) Obnavljanje, (pjesme, 1994.) Put, (pjesme, 1998.) Neka sve ostane, (pjesme, 1999.) Samo je beskraj kraj, (pjesme u prozi, 2001.) Školjka, (pjesme, 2003.) U mogućem krajoliku, (pjesme i slike, 2006.) Riječ do riječi, (pjesme, 2010.) Samo ljubav ostaje, (autobiografska proza, roman, 2004.) Odjek Neretve, (monografsko djelo, 2008.) Obala/La sponda, (dvojezična pjesničko-slikarska mapa s talijanskim slikarom Ugom Maffiem, 2010.) Književne refleksije, (književna i likovna kritika, eseji i prikazi, 2012.) Antologija 20 Galovićevih jeseni, (sastavila i priredila, 2013.) Antologija suvremene hrvatske poezije, sastavila i priredila, (Slavenska akademija književnosti i umjetnosti, Varna, 2014. – na bugarskom jeziku), Svijet širokog dlana, (izabrane pjesme i kratke proze, 2015.) Zelena suza svemira, (izabrane pjesme, Slavenska književna i umjetnička akademija, Varna 2015. – na bugarskom jeziku), Za križem (Molitve za Luku), 2015., Zelena suza svemira, izabrane pjesme, dvojezično na poljskom i hrvatskom jeziku (Slowianska Brosza, umjetnička organizacija, Varšava, 2021.) i druge.
Imala je četrdesetak samostalnih izložbi slika (popraćenih katalogom).
Nagrade:
2008. Plaketa Grada Opuzena za izniman doprinos kulturnom životu grada Opuzena i njegovanju tradicijskih vrijednosti neretvanskog kraja svojim umjetničkim radom;
2009. Plaketa Općine Slivno za značajan doprinos u kulturi i promicanju ugleda općine Slivno svojim književnim i slikarskim radom;
2010. Medalja Grada Koprivnice za izniman doprinos u kulturnom i umjetničkom djelovanju i promociji grada Koprivnice u zemlji i inozemstvu;
2011. Zbirka pjesama Riječ do riječi bila je nominirana za Nagradu „Tin Ujević“;
2013. međunarodna Velika nagrada „Leteće pero“ za sveukupno, i ukupno pjesničko djelo. 2013, „Neretvanska maslina“ za knjigu Odjek Neretve – za postignute visoke estetske i umjetničke domete u tematiziranju ekoloških pitanja te tradicijskih i baštintinskih vrijednosti. 2013, „Vrelo nadahnuća“ za pjesmu Zrno slano na Književnom natječaju duhovne poezije koji provodi Radio Ludbreg;
2015. Zbirka pjesama Za križem bila je nominirana za Nagradu „Tin Ujević“;
2016. Zlatna medalja Andreja Beloga za majstorstvo nasljedovanja tradicije klasične književnosti. Nagradu je dodijelila Moskovska organizacija Saveza pisaca Rusije.
*Tribina je dostupna na poveznici: www.youtube.com/watch?v=_mP6htqSzLk
Maslina kao počelo
Nova knjiga stihova Enerike Bijač Okoliš naš – svagdanji (Mala knjižnica DHK, knj. 239) vrlo je jasna u svome zahtjevu, poruci i pouci: u prirodi je tajna svijeta! Zeleni svijet izvor je utjehe u svakodnevnici koju živimo između strepnje i nade. Motivski dodirujući aktualnu zbilju koju obilježavaju političke drame, pandemija i tvarni, zemaljski potresi, autorica nije uplašena i uplakana nad sudbinom čovječanstva, iako je mnogima postalo jasno da ona biblijska dolina suza nije samo metonimijski sklop ljudskog života na zemlji: svijetom doista u zadnje vrijeme teku suze, ali ne suze radosnice. Između stvari koje smo poznavali i stvari koje nam se događaju nalazi se priroda, svijet koliko zelen toliko i astralan, koliko poznat toliko i otajstven. Odlazak u zeleni svijet nije potraga za romantičarskom osamom gdje bi se kontempliralo i snatrilo, plakalo i patilo. Priroda je raster unutarnje obrane od zvijeri svakodnevnice, način da se čovjek pošteno, stvaralački pripremi za nastavak borbe… Priroda nije bijeg, priroda je saveznica u borbi protiv bjesomučne gomile piksela, vijesti, virusa, merkalija, rihtera, cjepiva…ali ponajviše: protiv prazne ljudske duše koja se zagubila i koja traži svoju ljudskost, da je ponovo osvoji i usvoji, za sebe i ljude oko sebe.
Mjera svih stvari u prirodi je maslina – hraniteljica, tješiteljica, kraljica. Zavičajne, slivanjske masline što u sebi upijaju zrake mediteranskog sunca i blagu prašinu kontinenta božice su utjehe, mirotvorke sreće i ljubavnice kozmičkih velesila. Maslina je postojano biće što stoji i hodi na čvornatim nogama, s toplim srcem zelenog carstva čistoće i vjekovne snage. Pa kako onda da pjesnikinja, odrasla na zavičajnim granama masline, ne prisvoji njezin ozdravljujući, moćni uljni svod. Pod svodom masline nestaje jedan i rađa se novi svijet! Baštineći romantičarski procédé prema kojem je priroda ozdraviteljica prohlađenog i ranjenog ljudskog srca i izvor snage za tvarni napredak u ljudskom kolektivu, autorica se formalno i smisaono „prisjeća“ Ujevića, Tadijanovića, skriveno i Šopa. Bliski su joj Neruda i Lorca, ti vitezovi srca i nature, poetski ljubavnici izgubljenih duša, svećenici ljubavi. Enerika Bijač voli svoje uzore, gleda u njih zaljubljeno, ponosna što može viknuti svijetu i svoje ime pored njihovih. Ukupno 56 pjesama ove zbirke svjedoči kako su pjesnici valjda još jedini koji nam mogu pružiti utjehu i podsjetiti nas kamo bismo se trebali uputiti.
Religija prirode zrcali pjesmu svoga Stvoritelja. Valja nama među masline, u zeleno srce svijeta gdje se nalazi snaga za dublje i dalje.
Iz osvrta Ivice Matičevića na tribini DHK posvećenoj novoj zbirci pjesama Enerike Bijač
