(ili Hrvatske književne perjanice?)
Naslov izabran za ovaj tekst o, kako nas žele uvjeriti tiskani i elektronički mediji, „novovjekim hrvatskim književnim perjanicama“, od kojih su mnogi tek polupismeni bivši ili sadašnji novinarčići, a kojima bi prijatelji učinili veliku uslugu kada bi im preporučili da se prestanu baviti pisanjem, posuđen je od naslova pjesme koju danas nećete čuti u programima hrvatskih radiopostaja, unatoč činjenici da je riječ o tradicionalnoj pjesmi (romanci). A to znači da je njezin izvorni autor teksta nepoznat, odnosno da je s vremenom postala dio narodne, usmene predaje. Rečenu pjesmu izvodili su mnogi popularni pjevači, među kojima su najpoznatije inačice one Ive Robića i Zvonka Bogdana. Unatoč tome, taj se napjev, pretpostavljam, danas drži „politički nepoćudnim“ pa ga se, sukladno tome, jednostavno ne pušta u eter (javnost), ili drukčije rečeno: prešućuje i prepušta zaboravu.
Nešto slično događa se i s nizom hrvatskih književnika koji su, čini se, u razmišljanjima nekih ljudi, poglavito u našemu Ministarstvu kulture i medija, postali personae non gratae. Riječ je, dakako, o autorima koje se percipira (ma koliko ta percepcija bila posve proizvoljna, a počesto i sasvim netočna) kao književnike pretežito desno-konzervativnog i kršćanskog svjetonazora. No, sukladno vremenima u kojima živimo, politika, ili drukčije rečeno – vladajući – taj problem, hvala Bogu, ne rješavaju više metkom u potiljak pod okriljem noći, metodom koja je obilježila sredinu prošloga stoljeća. „Nepoželjne“ se danas u slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj naprosto eutanazira tako što im se uskraćuje pristup sredstvima obavješćivanja javnosti (elektroničkim i tiskanim medijima koji su uglavnom u većinskom stranom vlasništvu), ili im se usteže one proverbijalne mrvice sa stola Velikog mecene. Počesto i jedno i drugo. Njihova se djela iz godine u godinu stavlja na ozloglašene popise knjiga, kojima ministarstvo sugerira knjižnicama diljem zemlje da su djela na njima bezvrijedna pa ih se ne treba otkupljivati. A da se Vlasi ne bi dosjetili, uz popise A i B, na kojima su naslovi djela koje knjižnice moraju otkupiti, ili pak onih koja im Veliki mecena preporučuje za otkup, taj je još donedavna C popis, sada preimenovan u „Popis djela koje knjižnice mogu kupovati vlastitim sredstvima“! Kao da narodne knjižnice diljem zemlje, naročito one manje u ruralnim sredinama, imaju novca s kojim ne znaju što činiti! Premda je novac o kojem je riječ, in ultima linea, novac iz državnog proračuna, dakle poreznih obveznika.
Ne moram posebice naglašavati da se moja djela, točnije ona koja potpisujem kao autor, ali i ona koja sam potpisivao kao urednik i nakladnik, već godinama tretira na taj način, ili preciznije, sve od prije nekoliko godina, kada mi je Veliki mecena jednostavno uskratio potpore za nakladničku djelatnost, na koju sam temeljem statusa samostalnog umjetnika imao zakonsko pravo. Štoviše, do nastanka ovoga teksta potkraj 2025. godine, i moja se djela, odnosno ona koja potpisujem kao autor, stavlja na rečeni C popis, a meni osobno uskraćuju se potpore za književno stvaralaštvo – posljednji put u prosincu 2025. godine, i to za zbirku haibuna, rijetke književne vrste koju je u povijesti hrvatske književnosti ukoričio u samo jednoj knjizi Vladimir Devidé, i to prije gotovo pola stoljeća.[1]
No bilo bi krivo pomisliti kako sve ovo pišem zbog osobne, povrijeđene taštine. Meni je, unatoč svim šikaniranjima, svake godine uspijevalo objavljivati, katkada i po nekoliko djela za koja sam nerijetko dobivao nagrade i priznanja – doduše uglavnom u inozemstvu! Sve ovo pišem ponajprije stoga što ne bi bilo dobro prešutjeti činjenicu da se hrvatska suvremena književnost već neko vrijeme sastoji od, da parafraziram Roberta Frosta, spisatelja koji imaju što reći, ali ih se u tome sustavno sprječava i onih koji nemaju baš ništa pametna reći, ali ih se u tome potiče!
Prije nekoliko dana slučajno sam, odgledavši na HRT-u, inače vrlo rijedak, prilog o mladom, darovitom i uspješnom haiku pjesniku Goranu Gatalici, nastavio gledati program „Dobro jutro, Hrvatska“ u kojem je nastupila i gospođa Jagna Pogačnik, čini se redovita suradnica toga programa „hrvatske katedrale duha“, u kojem gospođa (sudeći barem prema viđenom razgovoru), relativno redovito, preporučuje gledateljima knjige koje vrijedi pročitati. Gospođa je, inače, stalna književna kritičarka Jutarnjeg lista, jednog od onih glasila u većinskom stranom vlasništvu. Ne znajući gotovo ništa o ukusima i književnim kriterijima rečene gospođe, odlučih provesti malo istraživanje temeljeno uglavnom na dostupnim napisima o njoj, ali i njezinim vlastitim tekstovima. Među inim naišao sam i na intervju koji je gospođa dala časopisu Novosti, glasilu Srpskog narodnog vijeća. Evo što u tom intervjuu, objavljenom 12. kolovoza 2024. godine, kaže naša Jagna:
„Na književnost uistinu gledam kao na nešto živo i životno. S obzirom na to da sam od sredine devedesetih pročitala valjda sve što je itko napisao na ovim prostorima koje danas nazivamo regijom, shvatila sam da ću u novom antologijskom prikazu morati proširiti književno polje da bih intimno bila zadovoljna knjigom, ali i jer je praksa pokazala kako živi regionalna književnost. Paralelno, to govore i brojne suvremene književne teorije, temom se primjerice bave autorice Gisèle Sapiro i Pascale Casanova, pa sam došla i do famoznog pojma transnacionalne književnosti. Već smo u Nagradi Jutarnjeg lista 2000. godine u propozicije stavili da biramo među knjigama čije je prvo izdanje objavljeno kod hrvatskog nakladnika i koje su pisane na jezicima kojima ne treba prijevod. Ta se praksa nastavila i kod nagrada Fric, V.B.Z., Meša Selimović… Tim sam se vodila i u ovom mapiranju.
Srećom, danas postoje kolege iz mlađe generacije koji na književnost gledaju na isti način i propituju nacionalne uzuse, od Nebojše Lujanovića u knjizi ‘Prostor za otpadnike’, preko Selme Raljević koju sam već spomenula, do Borisa Postnikova i knjige ‘Postjugoslavenska književnost?’ te mnogih drugih. Paralelno, Ministarstvo kulture i akademija su svih ovih godina pokušavali zadržati taj jedan potpuno zastarjeli, rigidni, tradicionalni kanon u kojem ako radiš neki antologijski prikaz, valjda bi morao piscima provjeravati domovnice i putovnice.“
Budući da „domovnice“ i „putovnice“, kako nas uvjerava gospođa Pogačnik, nisu kriteriji po kojima ona bira književnike i djela koja će promicati i preporučivati gledateljstvu Hrvatske televizije i čitateljstvu Jutarnjeg lista, za pretpostaviti je da svoje prosudbe temelji na estetskim, književnim vrijednostima djela. U programu koji sam maločas spomenuo gospođa Pogačnik preporučila je dvije knjige – novi roman indijske spisateljice Arundhati Roy te, kako je naglasila, dugo očekivani novi romančić Sunčanik Damira Karakaša, jednoga od perjanica hrvatske suvremene književnosti, kako ih nazvah u podnaslovu ovoga napisa.
Malo je onih koji prate hrvatsku književnost, a koji nisu čuli za Damira Karakaša, nekadašnjeg novinara kojega su njegovi prijatelji uvjerili da je književnik, i koji dobiva izdašne potpore trenutne ministrice kulture, autora prema čijim djelima se danas snimaju i filmovi, kojega se šalje na razne svjetski poznate sajmove knjiga da predstavlja Hrvatsku u skupini spisatelja koje je netko odlučio nazvati balkanskim piscima!
Pa, pogledajmo malo podrobnije o kakvom je to genijalnom proznom uratku riječ, a kojega se, kako nas uvjerava Jagna, s nestrpljenjem očekivalo. Doduše, i gospođa Pogačnik je, čini se, pomalo zbunjena… Na samom početku predstavljanja knjige Jagna je naziva romanom – kratkim, ali ipak romanom – da bi na kraju ustvrdila kako je ipak riječ o poetskoj prozi u kojoj se gotovo ništa ne događa, a radnja koje bi se mogla svesti na samo jednu rečenicu: djed i unuk odlaze u šumu u potrazi za vragom! Jagnine riječi – ne moje!
Prije nego što nastavim, pogledajmo malo neke definicije „romana“. One su, dakako, brojne i mijenjale su se tijekom godina, da ne reknem stoljeća. Ali za potrebe ovoga teksta ograničit ću se na one kraće i suvremenije. Cijenjeni američki rječnik Merriam Webster Dictionary ovako definira žanr romana: „…izmišljeni prozni narativ, obično poduži i složen, koji se posebice bavi ljudskim iskustvom kroz obično povezan niz događaja“. Hrvatski pak jezični portal nudi ovu definiciju: „Veće pripovjedno prozno književno djelo u kojem se prikazuju složeni procesi života (ljubavni roman; pustolovni roman; kriminalistički roman; povijesni roman)“.
Iz obiju ovih definicija vidljivo je da je roman poduže i složeno prozno djelo. Što ‘poduže’ znači, prilično je jasno, a jasno je i to da ako je nešto ‘prozno’, onda nije ‘poetsko’. No vratimo se djelu koje nam je, na temelju njegove literarne vrijednosti, preporučila gospođa Pogačnik.
Glavni su likovi „romana“, pogađate, djed i unuk. Ali, upozorit će nas Jagna, njima se može pridodati kao trećeg glavnog junaka i šumu. Nije to ništa čudno, niti novo. Imali smo već i prije prigodu čitati „romane“ u kojima su važni likovi bili zgrade ili nerođena djeca, pa što onda ulogu jednoga od triju glavnih junaka ne bi mogla preuzeti i šuma!?
Spomenuta kritičarka istaknula je još jednu iznimnu kvalitetu rečenoga djelca. Ono je, kako veli Jagna, prepuno velikih mudrosti!
Evo jedne od tih „velikih mudrosti“ našega pisca: „Nakratko smo zastali u tišini i, ako se tada išta čulo, bilo je to obrtanje Zemljine osi…“ mudruje Karakaš.[2] Koliko je meni poznato, os je zamišljeni pravac oko kojega se okreće neko tijelo (Zemljina os). Sama os ne okreće se, a kada bi se i okretala, ne znam kako bi itko to mogao čuti! Osim ako pisac nije htio reći kako je vladala apsolutna tišina. No to je onda mogao tako i napisati.
Ima toga još! Veliki pisac zapisuje i ovo: „Lagana koraka išli smo preko mosta koji se sve više zatezao od naših radoznalih pogleda…“ Nemojte me pitati kako se to radoznalim pogledima zateže mostove! Ili, zaboga, zašto!
Ono što kritičarka Pogačnik naziva poetskom prozom, vidljivo je, pretpostavljam, i iz ovoga ulomka: „…u daljini su se upravo čula i tri uznjihana zvona, odjekivala su udarajući jedno o drugo: prvi zvuk bio je gust, blago razvučen, drugi opirući i brz, treći najzvonkiji, kao dah koji se lako preobrazi u san…“
Bože mili, koliko gluposti u samo jednoj rečenici! Zvona koja udaraju jedno o drugo, zvuci gusti i blago razvučeni, pa opirući i brzi! A tek onaj zvuk koji je najzvonkiji, kao dah koji se lako preobrazi u san! Ma koliko se trudio, ja uistinu ne mogu dokučiti što bi sve to trebalo značiti, jer, da citiram jednog mladog kritičara, koji, doduše, piše o „grijesima“ suvremenog hrvatskog pjesništva, ali čije su misli sasvim primjenjive i na našega prozaika, „nije moguće analizirati i značenjski raščlaniti, a time i razumjeti“ ove notorne bedastoće, ili drukčije rečeno: ovu patološku sklonost pretjeranoj brbljavosti koju će neki nazvati primjerenijim imenom: logoreja.
Ali, nije tu kraj! Ima toga još u tom djelcu prepunom, kako nas uvjerava gospođa Pogačnik, „velike mudrosti“ pa tako zrakoplovi imaju „bijela blizanačka krila kao leptiri“, a guraju ih „bezimeni oblaci“, stabla bukava imaju „široka leđa“, a jedan od likova svaki put kad bi pokraj njih prolazio, pokušavao bi „pogledom preuzeti njihov žilavi karakter“. Isti će lik (djed) pak svoj štap „ulaštiti dlanom da mu više ne klizi“, a riječi će „pretočiti u nove, punije korake“.
Tu želju za lingvističkim egzibicionizmom primijetio sam već i u ranijim djelcima gospodina Karakaša. Na samom početku njegova također hvaljena teksta naslovljenog Proslava zapisat će kako junak toga narativa „jednim okom gleda, drugim osluškuje“.
Ali vratimo se tekstu, namjerno izbjegavam termin „roman“, naslovljenom Sunčanik. Čitatelj koji izdrži prvih nekoliko stranica ove „poetske“ splačine moći će pročitati i sljedeći ulomak: „Zagledan u dječaka, starac odjednom stisne šaku i reče: ‘Vidi ča lipo imam unutra.’ ‘Šta imaš?’ priđe mu dječak, zamišljajući djedovu šaku mračnom tamnicom iz koje još nikad nitko nije uspio umaknuti. ‘Otvori, pa ćeš znat’, zagleda mu se starac sa zagonetnim smiješkom duboko u oči; dječak mu pokuša otvoriti šaku najprije jednom, onda objema rukama, trseći se prst po prst; već je skoro i uspio kad mu je ovaj naglo iščupa iz ruku. ‘E, ne može tako!’ vikne dječak, preplavljen naglim bijesom, ‘pokaži mi šta imaš unutra.’ ‘Može’, vrati mu starac pomirljivo šaku: sad dječak još srčanije navali. Ponovno mu poče otvarati prste, no starac opet otme šaku i pokaza mu pred nosom prazan dlan. ‘Nema ništa’, reče smeteno dječak, ‘prevario si me!“
„Nema ništa, prevario si me!“ – navedeni ulomak prispodoba je primjenjiva ne samo na Karakaševo djelce, nego i na najveći dio suvremene hrvatske književne produkcije. I dok će neki kritičari za ovo Karakaševo mudrovanje pronalaziti kakva-takva opravdanja, a gospođa Pogačnik nas uvjeravati kako je riječ o „dugo očekivanom“ djelu prepunom „velikih mudrosti“, a sam spisatelj ustvrditi kako mu je to do sada najbolje djelo, autor ovih redaka ne misli tako. Prispodoba ili ne – Ništa je uvijek Ništa![3]
Svojedobno je vrsni književni kritičar Antun Pavešković za drugog našega, također hvaljenog pisca, zapisao da će u hrvatskoj književnosti biti više zapamćen po svojim čizmama nego po tekstovima. Zanemarit ću na trenutak pristojnost i ustvrditi kako će i gospodin Karakaš, po svoj prilici, biti zapamćen u hrvatskoj književnosti više po svojim raznovrsnim pokrivalima za glavu, koja unatoč temeljnim propisima o dobru i prikladnu ponašanju u društvu, poznatom kao bonton, ne skida ni pred TV kamerama, nego po literarnim uradcima, ma koliko gospođa Pogačnik tvrdila da su poetski i puni „velike mudrosti“.
No nemojte misliti da je Damir Karakaš jedinstven slučaj i usamljeni egzemplar onih koje sam, priznajem pomalo ironično, nazvao „perjanicama suvremene hrvatske književnosti“. Za razliku od Karakaša, koji se više ne bavi novinarstvom, aktivni novinar, pače kolumnist Jutarnjeg lista (gle čuda, istog lista u kojem je književna kritičarka gospođa Pogačnik) jest Jurica Pavičić, koji se svojedobno „proslavio“ time što je u jednoj svojoj kolumni doajena i gorostasa hrvatske književnosti, Slobodana Novaka, proglasio „kretenom“.
Jurica je još u svojim literarnim ranim radovima (Ovce od gipsa) kunu kao platežno sredstvo smjestio u razdoblje kada ona još nije bila ni uvedena. No dobro! Takve omaške može se pripisati neiskustvu i brzopletosti mladosti, tada literarnog početnika. Ali u jednom od svojih kasnijih uradaka, romanu Mater Dolorosa, također silno hvaljenom pa čak i nominiranom za neke ugledne književne nagrade, a koji nakladnik na naslovnici reklamira kao „Mediteranski noir-roman jednog od najnagrađivanijih i najčitanijih domaćih pisaca“, Pavičić rabi i sintagmu „čopor prljavih golubova“! Priznajem da, pročitavši ovu bedastoću, nisam mogao vjerovati vlastitim očima i da mi je prva pomisao bila da je cijelo djelo generirao neki program umjetne inteligencije, jer samo bi se takvu programu mogla omaknuti ovako besmislena sintagma.[4]
Već na drugoj stranici spomenutog djelca čitamo i ovu rečenicu: „Dok je jela, niz bradu joj se cijedila hladna mast, a kora od jaja i mrvica ljuštila joj se niz obraz.“ Mast se, koliko je meni poznato, cijedi samo kad je rastopljena, dakle vruća, a kad je hladna onda je u krutom agregatnom stanju pa se ne može cijediti. A zaista nisam u stanju protumačiti što bi trebalo značiti, niti kako izgleda ljuštenje kore od jaja i mrvica niz nečiji obraz.
Dalje čitam: „Tek kad je čula riječ policija, Ines je shvatila koliko je ozbiljno. Ta je riječ pala među njih troje kao ledeni, okovani oblak.“ Ledeni, okovani oblak! Čini se da ova polupismena piskarala imaju najviše problema s pridjevcima i prispodobama, a bogami ni značenja nekih riječi nisu im baš znana pa tako u Jurice čitamo i da „centrifuga rominja“, Mario „zagrize ugriz sendviča“, a Katji crkva godi „kao tiha škatulja“.
Evo još jednog primjera genijalnosti našeg književnika: „U rasadniku je vladao neobičan, tih mir.“, piše gospodin Pavičić. Valjda za razliku od uobičajenog, bučnog mira!
A što tek reći za sljedeći opis spolnoga čina osim da je to nešto najlošije što sam u životu pročitao: „Davor je obujmi oko struka, a ona mu uzvraća zagrljaj. Ljube se. On poseže rukom otraga, prelazi joj dlanom preko guzice i stisne je prema sebi. Spušta joj se niz obraz i ljubi je u vrat. Širi joj dekolte i poljupcima spušta niz prsa. Zadiže joj suknju.“
Nekoliko redaka dalje veliki pisac nastavlja: „…Uvodi ga u kupatilo. On ulazi, a Ines priprema gnijezdo. Uklanja sve što se može zaprljati, miče na stranu ručnike i bočice s pomadama. Kad je gotovo, svlači se od pojasa dolje. Zagrli Davora i nasloni se o lavandin. Davor je pritisne. Nagne se naprijed, tako da je glavom blizu tipke za poziv u pomoć. – Pazi, kaže mu ona. – Pazi da ne pritisneš čelom. – Davor raskopčava hlače i odgovara: – Ne brini se. – Ali Ines se brine. Jer dok se Davoru glava klati u ritmu seksa, čelom se približava tipki i udaljava od nje.“
Bože, moj! Ili možda primjerenije Juričinom diskursu: WTF!
Nije mi poznato je li naš veliki pisac čuo za nagradu koju se dodjeljuje za najlošiji opis snošaja, a koju je davne 1993. utemeljio britanski časopis Literary Review. Ne znam niti dodjeljuje li se tu nagradu i danas. No, ako nije čuo, a nagrada još uvijek postoji, savjetujem mu da se raspita. Jer s ovakvim opisom seksualnog čina jamačno bi bio jak kandidat, a moguće je da bi i donio hrvatskoj književnosti još jedno međunarodno priznanje.
Ali evo još nekoliko primjera vrhunske književnosti iz pera našega Jurice. U romanu naslovljenom Minuta 88 jedan od junaka „žicu vrati kako je stajala“ pa potom pretrči „praznu betonsku širinu“. Čitamo dalje: „Žele se sruči niz stube.“
Koliko je meni poznato riječ „sručiti“ ima više značenja, ali ni jedan nije „spustiti se“!
Malo dalje naići ćemo na sljedeću rečenicu: „Pape je sjedio samo u košulji…“
Ma koliko se trudio domisliti kako se to sjedi u košulji, priznajem – ne uspijeva mi! A što tek reći za ovu rečenicu: „More je sad bilo modro i prpošno od maestrala, nebo vedro, a marjanska borova šuma crnozelena i kričava.“
Ovakvu glupost može napisati samo netko tko ne zna značenje riječi „kričav“. A Jurica, čini se, ne zna značenja mnogih riječi pa će tako napisati: „Želi je buknula krv u glavu“. Svi rječnici koje sam konzultirao, premda to nije bilo potrebno, navode da je značenje riječi „buknuti“ naglo se razgorjeti (vatra) ili naglo izbiti (rat). I tako dalje!
I Jurica je eklatantan primjer onoga što će Davor Velnić nazvati „novinarskom književnošću“ za koju drži da sve tamo negdje od početka ovoga milenija i pojave takozvanih „fakovaca“ uporno nastoji „hrvatsku književnost privesti novim neoboljševičkim standardima kontrakulture“[5]. Štoviše, razmišljajući o autorima i medijima u kojima se mnogi od njih redovito javljaju, a koji su, kao što sam već prije istaknuo, uglavnom u stranom većinskom vlasništvu, Velnić će napisati kako slijedi: „Antihrvatski mediji agitpropovskog i šoroševskog predznaka bili su vrlo agresivni prema svima onima koji nisu dio lijeve falange i onima što pokušavaju hrvatsku književnost osloboditi nametnutog južnoslavenskog kanona. Takve autore spomenuti mediji i dalje sustavno prešućuju i svoj prostor daju negdašnjoj angažiranoj, a danas tzv. novinarskoj književnosti.“[6]
Zanemarimo li ideološki aspekt Velnićeve teze, ostaje tvrdnja kako je riječ o novinarskoj književnosti. Ja neću biti tako blagonaklon… za mene su to jednostavno tekstovi bez ikakvih umjetničkih i moralnih vrijednosti koji svoju publiku traže među onima najskromnijih estetskih zahtjeva i izravno utječu na kvarenje ponajprije ukusa. Riječju, „šund“! I još k tome nepismen.
Bilo bi nepravedno iz ovoga niza ispustiti „ljepši spol“.
Kritičarku Jagnu Pogačnik već sam prije spomenuo. Ovdje ću pak posvetiti nekoliko misli jednoj spisateljici i njezinu djelu. Riječ je o Maši Kolanović, doktorici znanosti, izvanrednoj profesorici na Odsjeku za kroatistiku (Katedra za noviju hrvatsku književnost) Filozofskog fakulteta u Zagrebu te odnedavna i članici suradnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Sve ove titule i počasti gospođa Kolanović zavrijedila je, pretpostaviti je, svojim akademskim i književnim radom, premda moram priznati kako mi je teško shvatljivo da osoba koja drži da hrvatski jezik ustvari ne postoji može biti uposlena na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu! Naime, gospođa Kolanović jedna je od potpisnika famozne Deklaracije o zajedničkom jeziku Srba, Crnogoraca, Bošnjaka i Hrvata, dakle deklaracije u kojoj se tvrdi da svi rečeni narodi govore jednim policentričnim jezikom. Još mi je manje shvatljivo da takva osoba može biti primljena u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti!
No posvetimo se književnim djelima rečene dame, ili preciznije, jednom njezinom djelu, kojim je i stekla veliku popularnost, ne samo u domovini, nego, uvjeravaju nas, i u inozemstvu. Djelo je, naime, prevedeno na njemački jezik. Riječ je o prozi naslovljenoj Sloboština Barbie.
U svojih više od pola stoljeća književnog stvaralaštva bio bih, s vremena na vrijeme, u ponekom prosudbenom povjerenstvu za dodjelu književne nagrade. Na neke od tih natječaja stiže golem broj naslova koje članovi spomenutih povjerenstava ne bi uspijevali pročitati čak i da imaju takozvano eidetsko pamćenje. Stoga mnogi, uključujući i autora ovoga teksta, primjenjuju razne metode kako bi si olakšali posao. Neki će pročitati prvih nekoliko stranica djela, drugi će čitati „na preskokce“, po nekoliko stranica s početka, iz sredine i s kraja djela. Ja pripadam onima koji već nakon nekoliko prvih stranica mogu prosuditi je li djelo vrijedno pomnijeg čitanja ili je odmah za škart. Da sam kojim slučajem bio u nekom od povjerenstava natječaja na koji je bila prijavljena i knjiga Sloboština Barbie gospođe Kolanović, bojim se da bih je istočasno škartirao i to na temelju samo nekoliko pročitanih stranica.
Knjiga je ilustrirana brojnim crtežima same autorice u stilu djetinjih crteža. Velim „u stilu“ jer ih nije crtalo dijete, nego odrasla gospođa Kolanović. Crtež na prvim dvjema stranicama knjige prikazuje niz zgrada iznad kojih lete dva zrakoplova JNA s jasno vidljivim zvijezdama petokrakama na krilima. No prvo što mi je privuklo pozornost bila je činjenica da zrakoplovi ne pucaju ni ne bacaju bombe. Slijedi crtež momka u mornarskoj majici s tetovažom JNA, sidrom i godinom 1981., premda bi naša autorica, da je bolje informirana, znala da su mornari bivše države ponajčešće uz sidra tetovirali kraticu JRM (Jugoslavenska ratna mornarica), a ne JNA! Nakon prve stranice teksta slijede još dva crteža. Na prvom je skupina pionira s pionirskim kapama ispod slike nekoga tko također ima na glavi kapu sa zvijezdom petokrakom, a na drugom skupina djece bez kapa ispod slike nekoga, također bez kape, ali s naočalama debelih, tamnih okvira, i tko bi valjda trebao biti prvi hrvatskih predsjednik Tuđman.
Crtežima ću se vratiti na kraju ovoga osvrta. Posvetimo se sada tekstu knjige za koju će autor pogovora Miljenko Jergović napisati da je „jedna od onih knjiga s kraja djetinjstva“, a za koju vrstu drži da je „dragocjena i rijetka“.
Već u petome ulomku knjige Maša piše kako slijedi: „Mama i tata su bili ozbiljni i nemirni, ne onako uobičajeno kao kada bi se svađali ili vikali na nas zbog nečega. U stanu su istovremeno bili upaljeni radio i televizija na kojima su bile vijesti. I dok su se na televiziji vidjeli neki neobrijani ljudi na barikadama i neki manje neobrijani ljudi ispod šahovnice s doktorom Franjom Tuđmanom na čelu, oglasila se sirena za zračnu uzbunu.“[7] Naglasio sam „upaljeni radio i televizija“. I svaki poluobrazovani čitatelj, da ne spominjemo nekoga tko bi htio biti ozbiljan spisatelj, a pri tome je i član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, trebao bi znati razliku između „televizije“ i „televizora“. Radio i televizija, dakle ustanova ili zgrada u kojoj je smještena, može biti upaljena samo ako bi ju potpalio neki piroman, ili pogodila neka bomba zrakoplova JNA koji su vodili rat protiv Hrvatske. Ali Mašini JNA zrakoplovi ne pucaju i ne bacaju bombe!
A što tek reći o rečenici: „neki manje neobrijani ljudi ispod šahovnice s doktorom Franjom Tuđmanom na čelu“!? Za takve nepismene žvrljotine već u osnovnoj školi dobivalo se jedinicu.
Već spomenuti autor pogovora Mašinoj knjizi, gospodin Jergović, završit će svoj pogovor sljedećim rečenicama: „Sloboština Barbie strašna je, smiješna i mračna kao djetinjstvo. Ona je posljednje djetinjstvo u Jugoslaviji i prvo u Hrvatskoj.“
Ja u knjizi, priznajem, nisam pronašao ništa smiješno, ali ću se složiti s autorom pogovora da je Sloboština Barbie strašna i mračna! Jer, premda se nekome zaista može učiniti da je riječ o priči o djetinjstvu, osobno držim kako je Sloboština Barbie tek vješto prikriven jeftin politički pamflet.
I tu se vraćamo ranije spomenutim crtežima kojima knjiga počinje i završava. Početne Mašine crteže zrakoplova JNA koji ne pucaju i ne bacaju bombe na hrvatske gradove već sam spomenuo. To je valjda onaj kraj djetinjstva u Jugoslaviji koji navodi gospodin Jergović. Završni crtež, koji prikazuje hrpu smeća na zagrebačkom Hreliću, na kojem završavaju Mašine Barbike i ostale igračke, tek je providna metafora onoga što autor pogovora naziva „prvo djetinjstvo u Hrvatskoj“.
Nametnula mi se ovdje usporedba s instalacijom Vlatke Horvat naslovljenom „Probudite me u Jugoslaviji“, a koja je, uz izdašnu potporu ministrice kulture, predstavljala Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu 2024. godine. Slično kao i gospođica Horvat, koja suvremenu Hrvatsku drži noćnom morom i željela bi se probuditi u Jugoslaviji, i naša Maša svojom otužnom knjižicom/crtankom sugerira da Hrvatska nije ništa drugo doli hrpa smeća na Hreliću. Eto, toliko o vrloj spisateljici, fakultetskoj profesorici i članici suradnici Hrvatske akademije!
Ovaj ću ogled nastaviti jednim fenomenom. Fenomen se zove Kruno Lokotar.
O gospodinu sam pisao već i prije, primjerice u svojoj knjizi Književni pabirci objavljenoj prije pet godina, pa ću ovdje nastojati izbjeći ponavljanja. Ipak, neke stvari svjesno ću i namjerno iznova navesti već i stoga što je naše Ministarstvo kulture moje rečeno djelo odbilo otkupiti za knjižnice diljem zemlje.
Još donedavna gospodin Lokotar bio je dopredsjednik Hrvatskog društva pisaca bez i jedne napisane knjige. Ali to ne bi trebalo shvatiti kao kritiku. Naime, sukladno Statutu rečene udruge spisatelja (Članak 9.), članom udruge pa i dopredsjednikom može postati „osoba koja je objavila dvije književno, književno-znanstveno ili publicistički vrijedne knjige koje su doživjele ozbiljnu kritičku recepciju, te predstavljaju doprinos hrvatskoj kulturi, kao i druge osobe koje svojim radom znatno pridonose realizaciji cjelokupnog književnog pothvata i boljem pozicioniranju knjige u društvu.“[8]
Premda nije baš sasvim jasno, meni barem, što bi točno trebalo značiti ono pridonijeti „realizaciji cjelokupnog književnog pothvata i boljem pozicioniranju knjige u društvu“, zaključiti nam je da je gospodin Lokotar primljen u Hrvatsko društvo pisaca, pa čak postao i njegovim dopredsjednikom, baš na temelju toga članka Statuta rečene spisateljske udruge.
U novoj, izmijenjenoj biografskoj bilješci gospodina Lokotara na mrežnoj stranici Hrvatskog društva pisaca[9] među inim čitamo i sljedeće: „Ustanovio je nagrade Na vrh jezika (za poeziju) i Prozak (za prozu) za autore do 35 godina, a od godine 2015. i festival Prvi prozak na vrh jezika. Od 2007. do kolovoza 2015. godine radio je kao urednik domaće i regionalne beletristike i publicistike u izdavačkoj kući Algoritam. Godine 2015. osnovao je udrugu Kultipraktik. Bio je jedan od selektora i jedini voditelj FAK-a (Festivala a književnosti). Jedan je od voditelja i programski savjetnik regionalnog festivala Krokodil iz Beograda i Odakle zovem iz Podgorice. S Emirom Imamovićem Pirkeom i Srećkom Horvatom pokrenuo je Fališ (Festival alternative i ljevice Šibenik), a s udrugom ZaPis iz Zadra KaLibar festival, koji se preselio u Varaždin, pa u Pazin. (…) Tijekom 2015. godine pokrenuo je Spikigin, storytelling scenu u Zagrebu. Godine 2023. ju je ugasio. Godine 2016. pokrenuo je prvu svjetsku Nagradu za književnost na društvenim mrežama – Post scriptum. Urednik je programa Mediteranskog festivala knjige od njegova pokretanja 2016. godine. Većim dijelom je osmislio, dizajnirao i koordinira izdašnu (10.000 € bruto) Nagradu Fric za najbolju proznu knjigu. Od 2024. je opet glavni urednik AGM-a. Većinu raznolikih aktivnosti objedinjuje na svojoj FB stranici. Obećao si je da neće više otvarati nova područja borbe, ali baš mu je nešto zgodno palo na pamet…“
Joj, ne, za Boga miloga!
Iz svega gore zapisanog, a autor toga teksta je, gotovo sa sigurnošću bi se moglo ustvrditi, sam gospodin Lokotar, vidljivo je da je Kruno vrlo aktivan, poduzetan i prepun ideja, a reklo bi se i dobro umrežen. Jer, za mnoge gore rečene nagrade, festivale i smotre, uključujući i one u Beogradu i Podgorici, koje je osmislio, pokrenuo i vodi gospodin Lokotar, treba i ponešto novca, što nije zanemariva stavka.
Nadalje, premda u novoj biografskoj bilješci stoji da je odnedavna uposlen kao glavni urednik u nakladničkoj kući AGM, neko je vrijeme bio, a moguće je da je to još i danas, freelance urednikom u nizu nakladničkih kuća. S tim u vezi već sam prije bio zapisao kako se za ženske osobe toga profila u novohrvatskom idiomu rabi neologizam „posvuduša“.
U travnju 2025. godine novinarka Gea Vlahović, u razgovoru s gospodinom Lokotarom, objavljenom na mrežnoj stranici tportala pod naslovom „Bez njega bi hrvatska književnost izgledala posve drukčije: Kruno Lokotar o tome što čini dobru knjigu“ zapisat će i sljedeće: „Malo je urednika u Hrvatskoj koji su obilježili suvremenu domaću književnost onako kako je to učinio Kruno Lokotar. Njegova urednička karijera traje gotovo dva i pol desetljeća i broji više od 450 uređenih knjiga, od čega preko 400 naslova domaćih i regionalnih autora, mnogi od kojih su postali nezaobilazna imena hrvatske literature.“[10]
Ista novinarka malo dalje dodaje: „Lokotar nije samo urednik, već i književni strateg – čovjek koji je pokretao i oblikovao nagrade kao što su Prozak i Na vrh jezika, pružajući platformu mladim piscima. Njegov angažman daje mu, stoga, jedinstvenu poziciju u procjeni uloge književnih priznanja u oblikovanju ukusa javnosti i kanona.“[11]
Teško da se netko neće složiti s ovim ocjenama novinarke. Pitanje je samo kakav to ukus javnosti i kanon oblikuje gospodin Lokotar.
A o nagradama, poglavito onima koje je sam osmislio i pokrenuo, ovako razmišlja vrli urednik: „Nagrada definitivno može otkriti autora. Kada dodjeljujemo nagradu Prozak, svjesno preuzimamo rizik nagrađivanja teksta koji možda ima veći potencijal nego zaokruženost i dovršenost. Zato s autorom nastavljamo raditi na rukopisu koliko god je potrebno. Već sam spomenuo neke autore koje su nagrade lansirale, ali popis je još širi – primjerice, Tea Tulić, Olja Savičević Ivančević, Marko Pogačar, Marko Gregur, Alen Brlek, Monika Herceg…“
Ima ljudi, među koje spada i autor ovih redaka, koji o književnim nagradama i njihovu značaju, poglavito u kontekstu mahnite inflacije književnih nagrada, a kojoj je i gospodin Lokotar dao svoj nemali obol, misle drukčije.
Pišući o knjizi Gabrijele Rukelj Kraškovič U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća, Ivica Matičević zapisat će i ovo: „Njezina će vrijednost s vremenom samo rasti. Dokaz kako istinska umjetnost nastaje iz iskrenog nadahnuća, bez ulagivačkih potpora lijevo i desno, bez nadmetanja i samohvale u kojekakvim medijskim trabantima, pljuska našim umišljenim i dežurnim književnim zvijezdama kojima je samo do nagrada i samopromocije, kojima je književnost postala posao, navika, dosada… Doduše, neke će nagrade autorica ove začudne, hrabre knjige vjerojatno i dobiti, ako se to uopće više i smatra nekim pokrićem vrijednosti u zemlji s osamdesetak književnih nagrada.“[12]
U već spomenutom intervjuu Kruno Lokotar ovako će pojasniti svoje kriterije prepoznavanja dobrog literarnog uratka: „Moj indikator-kriterij za prepoznavanje potencijala nekog teksta je – prisjetimo se Lotmana – događaj, koji on definira kao prelazak granice semantičkog polja, što možemo apstrahirati u inovaciju, autentičnost i ukupnu smislenost teksta.“
Ne znam što ti, čitatelju, o ovome misliš, ali mene je „ukupna smislenost teksta“ u ovom slučaju mimoišla!
Prije nekoliko godina u vrijeme poznatog lockdowna tijekom pandemije izazvane pojavom koronavirusa, kada se brojne književne manifestacije, sajmove i festivale, uključujući i Interliber, nije moglo održavati, Kruno je svoju aktivnost, uz svesrdnu pa i izdašnu financijsku potporu Velikog mecene, Zajednice nakladnika i knjižara, ali i HTV-a, bio prebacio na male ekrane, osmislivši, napisavši scenarij i moderirajući neke od programa posvećenih književnosti, naslovljenih „Zona ozona“ i „Hitno, preporučeno: knjiga“. Programi su bili do bola negledljivi, o čemu sam opširno pisao i u knjizi Književni pabirci, a svi oni koji mi ne vjeruju mogu i danas pogledati neke od tih otužnih uradaka na platformi YouTube.
Ali, sve gore rečeno pripada prošlosti. Novost je, međutim, vijest da je napokon, nakon silna truda uložena u realizaciju cjelokupnog književnog pothvata i bolje pozicioniranje knjige u društvu te uređivanje više od 450 djela domaćih i regionalnih autora, nakon osmišljavanja, pokretanja i vođenja bezbrojnih smotri, festivala i skupova, gospodin Lokotar napokon našao malo vremena da napiše i objavi i svoju prvu knjigu. Riječ je o dnevniku naslovljenom lijepim hrvatskim jezikom Limited edition, nakladnik koje je izdavačka kuća buybook sa sjedištima u Zagrebu i Sarajevu, a knjiga je tiskana u Kragujevcu.
Kao što rekoh, riječ je o dnevniku koji na tristotinjak stranica pokriva razdoblje od jedne godine: počinje 23. srpnja 2022., a završava 23. srpnja 2023. Knjigu sam pokušao čitati, ali nisam dugo izdržao. Možda i stoga što ne spadam u ljude koje neki nazivaju „literarnim voajerima“ pa me u tome smislu životi drugih ljudi ne zanimaju, posebice ako je riječ o nezanimljivim životima. A možda sam odustao i zbog one poznate uzrečice da autobiografije i dnevnike pišu uglavnom netalentirani wannabe pisci koji nisu u stanju ispričati dobru i uvjerljivu fikcionalnu priču, ali su vrlo uspješni kada je riječ o realizaciji cjelokupnog književnog pothvata i boljem pozicioniranju knjige u društvu, ma što to značilo.
Ipak, najprecizniji razlog mojega odustajanja od flagelantskog samokažnjavanja čitanjem rečenoga dnevnika nudi sam autor, koji već na samome početku teksta zapisuje osobna razmišljanja o prirodi dnevnika: „Forca dnevnika s pravom objave jest, čini mi se, u tome što se vjeruje da urednikovi odabranici mogu napisati zanimljiv, možda i dokumentarno relevantan dnevnik unatoč tome što, barem velika većina, neće napisati ništa čime bi si mogla ugroziti ili riskirati socijalni status i komoditet, što je u ovoj vrsti dnevnika granica javnog i tajnog znatno pomaknuta prema javnom. Ovo su ipak dnevnici osoba koje su već ostavile javni trag svojim tekstovima ili barem, kao ja, uredničkim poslom. Ima tu logike i razloga za optimizam, jer ako nisi u stanju napisati dobar tekst od materijala puke svakodnevice, zapis o pranju posuđa ili otvaranju prozora kroz koji onda provale glasovi ili arome ili slike, tipkovnice se ne laćaj.“[13]
Dobar savjet! Šteta što ga gospodin Lokotar nije primijenio i na sebe.
I napokon riječ-dvije o još jednom uredniku u nakladništvu i bivšem FAK-ovcu.
Kao rođeni Osječanin nisam mogao zaobići najnoviji prozni uradak (namjerno izbjegavam termin „roman“) Nenada Rizvanovića naslovljen Zadnja pošta Osijek objavljen 2025. godine u nakladničkoj kući Ljevak.
Premda će anonimni autor teksta na koricama knjige ovu prozu nazvati „romanom“ u kojem „autor uzima i mnoge slobode u stilskim izborima: njegovi Slavonci zvuče uvjerljivo jer autor skida i dokida ograničenja u jeziku, ona leksička i sintaktička iznad svega, redukcije koje je najvećim dijelom nametnula ideologija“, držim da Rizvanović ispisuje tek zbrkani kulturno-povijesni bedeker jednoga grada, sastavljen od crtica koje povezuje samo glavni lik, osječki Židov Lavoslav Kraus. U taj nepovezani tablo s početka dvadesetoga stoljeća autor će utrpati dadaiste, Krležu, Čarugu ili Sylviju Kristel. Već rečeni anonimni autor teksta na koricama knjige spominje i ideologiju. Ja o autorovoj ideologiji koja se provlači kroz cijeli narativ neću. Meni je dostatan argument za negativnu ocjenu i ove književne papazjanije bio podatak da autor ne zna neke temeljne životne činjenice. Baš kao i Pavičić u kojega se golubovi okupljaju u čopore, u Rizvanovića jeleni imaju kopita, a ne papke.
Bože, koja površnost i neznanje!
Posebna je priča, pak, sam nakladnik ovoga nazovi romana – Naklada Ljevak d.o.o. Premda u impresumu na kraju knjige jasno stoje imena i urednika i osobe koja je zadužena za lekturu i korekturu, teško je povjerovati da je itko od njih dvoje i pogledao rukopis prije tiskanja. Naime, u knjizi gotovo da nema stranice bez tiskarske greške, odnosno zatipka.
A meni se nameće i pitanje bi li i netko u Ministarstvu kulture, koje i tome nakladniku daje iz godine u godinu izdašnu financijsku potporu, možda s vremena na vrijeme trebao posvetiti pozornost otužnoj kvaliteti onoga što se tiska novcem poreznih obveznika (i pri tome u ovom slučaju ne mislim samo na onu literarnu).
[1] Devidé je, doduše, objavio dvije knjige haibuna, Bijeli cvijet i Haibuni – riječ i slika, ali je ova potonja samo neznatno proširena prva zbirka s ilustracijama slikarice Nade Žiljak.
[2] Svi primjeri ovdje navedeni izabrani su iz ulomka romana objavljenog na mrežnoj stranici e-magazina DHK Suvremenik.hr (vidi: https://suvremenik.hr/suncanik/).
[3] Jedna će kritičarka zapisati čak i ovo: „Damir Karakaš u svome nevelikome, ali moćnome, gusto napisanome romanu Sunčanik (OceanMore) iz vrlo bliske perspektive pripovijeda neobično zanimljivu, stvarnosnu i mističnu, slojevitu poetsku priču o napuštanju kuće, prostora bitka i danteovskome putovanju začudnim šumskim i inim prostorima starca i dječaka i o njihovoj potrazi za vragom. S gotovo arhetipskim, dubokim praznanjem unuk samo naizgled infantilno promatra svijet, a djed (ded) ga vodi životom, prostorima uma, na kružnome beckettovskome putu bez kraja na kojemu u očaravajućoj i promjenjivoj prirodi sreću neobične osobe na granici života i smrti.” (Vidi: https://www.matica.hr/vijenac/831/bogata-hrvatska-prozna-godina-39053/.)
[4] Ovdje navedeni primjeri literarne ingenioznosti gospodina Pavičića citirani su prema djelu Mater Dolorosa, Stilus, 2022. koje kao urednica potpisuje Adriana Piteša, još jedna bivša novinarka Jutarnjeg lista.
[5] D. Velnić u časopisu Kolo, br. 4/2024.
[6] Isto.
[7] M. Kolanović, Sloboština Barbie, V.B.Z., Zagreb, 2008., str. 14.
[8] Vidi://efaidnbmnnnibpcajpcglclefindmkaj/https://hrvatskodrustvopisaca.hr/sites/default/files/2022-03/2017%20Statut%20HDP-a.pdf.
[9] U prijašnjoj biografskoj zabilješci stajalo je i to da je gospodin Lokotar član „društva pisaca Hrvatske“. Osvrćući se na tu formulaciju, u već spomenutoj knjizi zapisao sam i sljedeće: „Nisam siguran odnosi li se ova sintagma na neku meni nepoznatu udrugu, ili je riječ o Hrvatskom društvu pisaca, pa je pridjevak ‘hrvatski’ namjerno stavljen u genitiv… ali i tada bi naziv udruge ipak trebalo pisati velikim početnim D. Čini se da je u međuvremenu netko upozorio gospodina Lokotara na pravopisne nedostatke spomenute bilješke, pa je ona sada zamijenjena novom.“
[10] Vidi: https://www.tportal.hr/kultura/clanak/bez-njega-bi-hrvatska-knjizevnost-izgledala-posve-drukcije-kruno-lokotar-o-tome-sto-cini-dobru-pricu-foto-20250418.
[11] Isto.
[12] Vidi: https://suvremenik.hr/srce-skare/.
[13] K. Lokotar, Limited edition, Zagreb/Sarajevo, 2025., str. 13.
Republika 1-2, 2026.
Naručite ovo izdanje:
Izdanje: Nikola Đuretić: Ja se opraštam, Cigani, sa vama