Guido Quien: Ključevi

Naručite ovo izdanje

---

Poltrona

Danas je, prvi put ove zime, zasnježilo. Danas sam protrnuo. Pojavila mi se poltrona. Bila je generacijama u familiji. Kožnata, tamno smeđa i još za moga djetinjstva s desne strane urušena. Preživjela je selidbe nevremena, ali šušte su joj popustile. (Novi se namještaj više nije kupovao). Znao sam se za dugih zimskih večeri uvaliti u tu udubinu i čitajući pratiti Petnaestogodišnjeg kapetana na njegovim plovidbama. Pamtim i poneke rečenice onih koji su u poltroni sjedili. Pranonna Marija (podigla je šestero djece), sjedeći u poltroni rekla bi, sama za sebe: Tempi curiosi (Čudna vremena); a meni: Studia piccolo, studia (Uči mali, uči). Njena sestra Catty, u poltroni je, uz pomoć lente, čitala Manzzonija; prije nego se ugasila, a dočekala je stotu, osnažila mi je osobnost rekavši: Piccolo, ti ti xèti (Mali, ti si ti). Praujak, barba Vinko (za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je u logoru na Liparima), sjedeći u poltroni mirno je pušio lulu te ponekad, otpuhijući dim, ustvrdio: Se sta ben (Dobro smo)… Nonno nije sjedio u poltroni, jer je za stolom u tinelu zimi radio tunje za ljetni ribolov. Ali, povremeno bi se okrenuo prema poltroni i nešto kazao. Tako, upitao bi me: A je li kapetan susreo dupina? K tome pridjenuo: Bolje bi im bilo da su lovili palamide. Nonna također nije imala vremena za poltronu, kuhala je za svih. Dobra Fani, kućna pomoćnica (bila je iz Trsta pa je slabo govorila hrvatski), kad je nonna umrla, iz kuhinje je došla u tinel te prvi i zadnji put sjela u poltronu i rekla: Ne mogu u kužina, puno prazno, puno vuoto (prazno)… Zapamtio sam i to kako je kod nas došla neka Bračanka, jer netko je od njezinih, u stara vrimena, radio kod nas. Došla je ne bismo li joj potvrdili zemlje, koje, eto, nju zapadaju. Ušla je, spazila poltronu i odmah slobodno u nju sjela. Ostala je zatećena, vidjelo se na licu, da je u takvega svita žgingana poltrona. Rekla je samo: Boj će se guza (Jao što se ljulja).Dok tako listam sjećanje pomislim da je ta oronula poltrona s puknutim šuštama utjelovljenje stanja jednog svijeta zaljuljanog u vremenu i najzad potisnutog suvremenom stvarnošću.

Kad sam se iz kuće u Velikoj Gorici selio u mali stan u Zagrebu, znao sam da za cijelu svoju popudbinu neću imati mjesta. Morao sam se nečega odreći. Uz nekoliko vreća svaštarija, odrekao sam se stare poltrone, koju sam bio škapulao iz kuće u Splitu, kada sam, po odlascima starih, hladnokrvno istisnut. Poltronu sam stavio na gepek mog polovnog Renaulta 4 (kojeg sam preuzeo od autorice knjige Krhotine), čvrsto zavezao i odnio na krupni otpad u Velikoj Gorici. Skinuo sam je s auta i pažljivo prizemljio, primetnuo otpisanim predmetima. Bila je zima, upravo je zasniježilo i već tada sam protrnuo zbog poltrone, već tada prošla me je zimica. U povratku, bez poltrone, pogledavao sam u retovizor i vidio je na vrhu nemušte hrpe, na vjetrometini, samu i nezaštićenu. Pri svakom pogledu u retovizor učinilo mi se da u poltroni vidim poneku, ukošenu, sjenu. Osjećao sam se vuoto, puno vuoto. I sada, godinama nakon preseljenja iz Velike Gorice, kad zasniježi, protrnem i jasno vidim poltronu, samu i nezaštićenu, pod zapusima hladnih pahulja.

Ključevi

U priči Klošarevi ključevi Georgija Gospodinova klošar  nosi svežnjeve ključeva, onih standardnih usadnih i onih mesinganih za stare ključanice.  No ti ključevi, bilježi pisac, više ne otključavaju. Klošar ih svejedno nosi, dok hoda zvekeću, a on s vremena na vrijeme stavlja ruku na njih. Zapravo, ono što su nekad otključavali više ne postoji. U najlonskoj vreći kompletna je njegova prtljaga. I ja nosim svežanj ključeva, no oni nisu standardni usadni ni mesingani. Zasebni su, usađeni u krhotine vremena, ne zvekeću, pritajeni su u tragovima negdašnjeg, požutjelom krasopisnom pismu, prignječenoj kapetanskoj kapi, izbljedjeloj fotografiji, preživjeloj igrački ili pak u vlagom nagrizenoj škrinji. I kada ih sjetno dodirnem, otključavaju stare kao i novije ključanice, otvaraju vrata, omogućuju povratke u izgubljena mi staništa, ogledanje u bliskom ogledalu. Pa odmatam odmakle prostore, privodim ih sebi sadašnjem, popunjam svoju svedenost. S tom popudbinom postojano hodam dalje.

Sjećanja

Objavio sam u Republici (3–4, 2017.) izbor svojih kratkih priča pod naslovom Život umjetnosti. U tim se pričama koristim umjetničkim predloškom, da bih zapravo skrenuo u svoja sjećanja, posebice ona na djetinjstvo. U istom je broju Tihomir Mraović objavio svoje Kratke priče. Dakako, pročitao sam ih sa zanimanjem, a jedna me navela u bliske mi prostore. To je ona pod naslovom Pisanje. Autor kaže da igrajući se slovima priziva djetinjstvo te, pomalo rezignirano, zaključuje opažanja o pisanju, toj preostaloj pokrenutosti: Ovdje se kroz mentalnu aktivnost očito nastoji nadoknaditi sva druga aktivnost. Kada sam to pročitao, sjetio sam se Trsta, naime male knjižare u Trstu, u kojoj je na škancijan, svrja butige do tleja, krcato knjig.U taj mandrač o´čudes ušao je dječak, a stari ga je čovik obdarija jednon narančon. Pri tome mu je rekao: Ajde lipo, pojdi ukraj mora i izij tu naranču. Dobro gledaj brode i more i joblake. Puno tega ča ćeš vidit, nać ćeš poslin, ka´ naresteš, u ovin knjigan. Samo puno slabije, puno mrtvije ven ča je tvoja mladost. Zoga, mio bel putel, zoga. Stopro ga danas dobro razumin – zaključio je pisac ove uspomene. Onaj stari čovik bio je pjesnik Umberto Saba, a onaj dječak budući pjesnik Drago Ivanišević.

U svom vremeplovu razdoblje djetinjstva i prve mladosti zaključujem odlaskom na studije. Prije odlaska iz kuće djetinjstva Ziakati (sestra moje pranone) za pozdrav mi je kazala: Piccolo, non dimenticar i tuoi giocattoli (Mali, nemoj zaboraviti svoje igračke). Njeni su giocattoli ostali u devetnaestom stoljeću, a konačno ih je zastro Veliki rat. Ipak, uz pozdrav prije mog puta, otvorila je škafetin i pružila mi poputninu, darovala svoju posljednju sačuvanu igračku: pištolj. Tek tako potegnuo sam obarač, no pištolj je bio ispravan i prenuo sam se. Nisam čuo pucanj, nego se iz pištolja raskrilila ventula. I danas, kad mi dignu tlak, potegnem obarač tog pištolja.

Tako prebirući sjećanja ponovno uzimam knjigu Drage Ivaniševića (Poezija, 1964.), u kojoj je otisnuta uspomena na Umberta Sabu. Tek sad nailazim na diskretnu posvetu. Vidim, knjigu mi je svojedobno, za rođendan, darovao prijatelj, kronično zaigrani umjetnik. Hvala ti, dragi prijatelju, nadam se da se i dalje igraš ondje kamo si otišao.

Guidoriccio

Moja praprateta nije još od mlađih dana izlazila iz kuće. (Koliko sam naslutio, to je bilo zbog nekog davnog gubitka). Najčešće je čitala (I Promessi sposi…), a ponekad listala crno-bijele, već pohabane reprodukcije talijanskih, naročito sijenskih, slikara. Kada bih se nakon izlaska vratio kući, očekivala je da joj pričam što je bilo vani. I ja sam pričao. Jednoga dana, a bližila se stotoj, rekla mi je: Piccolo, il tuo debito e di scrivere gli raconti. Piccolo Guidoriccio. (Mali, tvoj dug  je pisati priče. Mali Guidoriccio). Pa kao dužnik, da primjereno ispunim  il mio debito di scrivere, bilježim jednu odmaklu priču.

Meka mjesečina slila je u snovitu sliku kameno selo. Čujan je tek topot,  ritam ujednačen poput otkucaja srca. Najprije tiho, iz daljine se najavljuje. A onda sve bliži i zvonkiji odjek kopita od kogula. A srce ga prati, sve slobodnije kuca, kogula se, tamo gore za škurama. Ona, u svojoj punoj uspravnosti, za pritvorenim škurama, za koprenom polusjene. Čekala je svake noći. Čekala je konjanika na bijelome konju. Bio je stvaran. Dolazio je iz Sutivana, dojahao bi u zaspalo Ložišće, došao pod željeni prozor i nastavio istim korakom natrag, putem vlastitoga traga. Sve tiši topot, sve tiše srce, sve dalji konjanik, sve bliže nestvarnom.

Barakokula 

U djetinjstvu smo znali krasti voće, odnosno upadati. Tako smo odlučili upasti u dječji dom u susjedstvu. Preskočili smo zid i našli se u vrtu. Uzverali smo se na barakokulu i počeli se gostiti. Odjednom su se raskrilila vrata barake u vrtu i istrčala je, kao iz kule, vojska domaćina: odgojiteljica s uzdignutom dugom motkom kao kopljem trči prema barakokuli, za  njom četa djece diže graju. Na trenutak smo ostali zavrteć, a onda su moji vojnici, uz poklik Asti Gospe, jedan za drugim, popadali sa stabla i poletjeli preko zida. Ja nisam odmah pobjegao jer, zna se, vođa zadnji bježi. No čast me koštala, motka me nanišanila, djeca stablo okružila. Polako sam sišao i bio zarobljen. Zvali su policiju i policajac me odveo kući te mojima rekao što se dogodilo. Zatim je otišao, prepustio me  obiteljskome sudu. Nonna je zatečena uzviknula: (Madona  mia, nikad nismo u kući imali policiju, nikad!). Sutradan je na stolu u kuhinji osvanula terina (zemljana posuda) s plodovima zemlje: breskve su se smiješile, jabuke sjajile a naranča se žarila. Dugo je ta natura morta stajala na stolu nedirnuta. Naprosto, to nije bilo to.

Villa Brajnović

Villa Brajnović vrhunski je primjer secesijske arhitekture u Splitu. Odmjerena skladbom dvaju kvadara i ujednačenim ritmom prozora, te premrežena tonskim suodnosima boje koji ističu konstrukciju. Tu lijepu villu pamtim iz djetinjstva, nalazi se prekoputa kuće u kojoj sam odrastao. Djelovala mi je poput priče.

Dolaskom oslobodilaca villa je secesionirana od onih koji su je podigli, te je u tu kuću useljen dječji vrtić. Pripadajući park hladno je sravnjen je sa zemljom, postao teren, na kojem je trenirao nogometni klub Sjever. I ja sam pohađao taj vrtić i igrao sa svojom družinom na tom terenu.

Villa nije primjereno održavana, s vremenom se sve više ljuštila, no još uvijek je bila lijepa, plijenila je pogled već sa ceste. A onda, tik do nje, na onom terenu gdje se igrao nogomet, izgrađeno je, ljepotici za vratom, stakleno zdanje, depandansa obližnjeg suda. Ta ju je prikrpa sakrila, sa ceste se više nije vidjela, odnosno tek povrh staklenke (tako smo to čudo nazvali) stršao joj je vrh poput roga. 

 Mnogo godina kasnije, trebao sam pravni savjet i sjetio se da je moja školska kolegica pravnica i da radi baš u toj staklenci. Posjetio sam je u njenoj radnoj sobi. Tu je sjedila i pripravnica. I nju sam pozdravio, a onda zastao pred staklenom stijenkom i ostao zadivljen. Vidio sam villu Brajnović obnovljenu, u punom sjaju. I poneseno sam rekao: Kako imate lijepi pogled! Tada pripravnica ustane, dođe do mene, pogleda vani i izusti: Ma kakav pogled, od te kuće ništa se ne vidi.

Šaka u oko

Kada bi se trajekt sa Brača približio Splitu, običavao sam popeti se na palubu i pogledati Split s mora. Pogled sam ponajprije usmjeravao prema Bačvicama, prema prvoj kući u Jadranskoj ulici, kamenoj višekatnici, u čijem je potkrovlju stanovala moja druga baka, naime none. Posjećivao sam je od malih nogu pa sve do mature, odnosno odlaska u Zagreb. Došao bih u njeno potkrovlje, presvukao se u kupaće i spustio se do Bačvica igrati picigin. Povremeno bih pogledavao krov nonine kuće. Naime, dok sam se ja kupao i igrao picigin ona je pripremala ručak. Kada je ručak bio gotov, podigla bi abain (krovni prozor) i o njega objesila kanavacu (kuhinjsku krpu), bijelu, da se bolje vidi na crvenom krovu. To je bio znak da je ručak gotov. Nakon ručka znao bih često do večeri ostati, pa smo, uz razgovor, slušali lijepu muziku iz obližnjeg hotela Matić. (Već prvi put dok sam gledao Amarcord, pomislio sam na hotel Matić, taj mini Paradiso sul Mare).

Mnogo godina kasnije, kada više nije bilo ni none ni kanavace na abainu, ukazala mi se prilika da i službeno posjetim Bačvice. Naime, ja sam ornitološki sudac, a takmičenje uzgajivača ptica održavalo se u Splitu, na Bačvicama, u prostoru zvanom Akvarij. Još na aerodromu dočekala su me autom dva dodijeljena mi pomagača. Oni su mi za sudački stol donosili i odnosili gajbe, ali i bili na usluzi za sve ostalo – odgovarajuće ocjenske liste, ali i kava, čaj. sok, marenda… (Ni sličan tretman nisam imao dolazeći u Split kao direktor Fundacije Ivana Meštrovića). Pitali su me da li još što želim. Rekao sam: Želim, nemojte mi kave i marende donositi ovdje za radni stol, nego, molim vas, iznesite jedan stol na teracu ispred izložbene dvorane, pa ću tamo za pauze piti kavu. Odgovorili su: Evo odma, kako se prije nismo sitili, dobro je za koncentraciju malo friške arije. Rekao sam: Tako je – premda je razlog bio drugi. S te terace lijepo se vidjela kamena višekatnica s abainom na kosom krovu, pokrivenom kupama kanalicama. Činilo mi se kao da vidim i onu kanavacu, a i onoga žgoljavog dječaka kako se baca za lopticom u pješčanom plićaku. Sve u svemu, ocjenjujući ptice na Bačvicama u Splitu, osvježio sam drago sjećanje. Odnosno, zahvaljujući izložbi u Akvariju na dlanu mi je bio prisni akvatorij.

I opet mnogo godina kasnije, trajekt sa Brača približavao se Splitu, a ja, dakako, penjem se na palubu. Pogled usmjeravam prema Bačvicama, kad tamo – šaka u oko. Pred kamenom višekatnicom natisnulo se čudno bijelo zdanje bez krova. Doznao sam iz novina  da je to Hotel Villa Harmony. Neko vrijeme Slobodna Dalmacija pisala je o tom skandalu, o upadu u definiran i skladan prostor, o tome tko je primio mito za građevinsku dozvolu, tko je pritvoren i slično. Onda je ta halabuka splasnula, Slobodna je pisala o drugim temama dana, a čudno zdanje ostalo je nedirnuto. Subjektivna i objektivna harmonija zbrisana je, ostaje šaka u oko, naime s palube trajekta sad vidim, nad Bačvicama, Hotel Wild Harmony.

Očišćena slika 

Bio sam u Muzeju, pozdravio se s više kolega, a zadržao u razgovoru s restauratoricom. U jednom trenutku se izbrbljam: Moja baka je slikala. Imam jedan njen krajolik koji je, u  zadnjih stotinjak godina potamnio. Biste li ga mogli očistiti, vratiti u izvorno stanje. Restauratorica: Kako ne, donesite. I donio sam. Za nekoliko dana restauratorica me nazvala. Odmah sam krenuo. Vidim, slika je posvijetlila, naprosto bljesnula. Vratio sam je kući i zadovoljno objesio na isto mjesto. No nakon nekoliko dana osvijestim da me nešto uznemirava. A krajolik je baš živ. No to je: preživ je. Ostale slike, kao i namještaj te predmeti, koji me vežu s dragim sjenama, u odnosu na očišćenu sliku su zagasiti, gotovo sneni. Izvorno stanje otškrinulo je nespokoj u prostoru stišanih tragova.

Stabla

Gledam emisiju Čovjek i prostor, Nagrada za životno djelo – arhitekt Dinko Kovačić, snimljeno 2021. Na kraju Dinko, odan prijateljima, pticama i zavičaju, spomene lipu pa zaključi: Ako ikada umrem biti ću stablo. Na to kao da čujem Puležana Sergia Endriga: Come vorrei essere un albero /  che sa dove nasce e dove morirà (Silno bih želio biti stablo / koje zna gdje se rađa i gdje će umrijeti). No istodobno sjetim se da je Bogdan Žižić, u svojoj knjizi Pješćana ura (2009.), pišući o Krunu Quienu, filmskom suradniku i prijatelju, uz ostalo zapisao: Za mene, Krunin duh danas živi u brezi čijem smo sađenju nas dvojica svojedobno zajedno prisustvovali. Stiješnjena među zdanjima u veži Vlaške 70 (Zagreb film), žudeći za svjetlom, stablo je u međuvremenu nadvisilo sve okolne zgrade. Pomislim: Lani je i Bogdan otišao, pridružio se brezi u Vlaškoj 70. Sve to su vrlo svojstveni i poetski zamišljaji. Ipak, potiču mi zebnju, jer osvrnem se i vidim dragi drvored sve je duži.

Stisak tiska

Objavio sam pregršt priča u uglednom časopisu. U novinama je, za mene neočekivano, kritičar moje priče istaknuo kao … nadasve intrigantan književni prilog povjesničara umjetnosti… Bio sam iznenađen, pa, moram priznati, ugodno iznenađen, bilo mi je drago da nisam podbacio u tom književnom izletu. Međutim, uskoro, moje objavljene priče počele su se meškoljiti, pa buniti. Osjećale su se, onako zaigrane, nenavikle na stisak tiska, zarobljene. Naime, one nikad nisu gotove, mijenjaju se, zavisno o tome je li dan ovakav ili onakav, zavisno od toga koga sam tog dana vidio ili oslovio, ili je li vrabac sletio na prazan stolac do mene. A noću, u to doba duhovnog svjetla, sklone su međusobnom pretakanju, a znaju i skrenuti kud ih je volja. Uglavnom, kažimo preuzetno, nakon konstrukcije odmaram se dekonstrukcijom.

Premda nestašne, priče se ipak vrate i ispričaju. A ja ih onda nagradim, otkrijem ogledalo sjećanja da se bolje vide i onako razbarušene skockaju, pa da se opet, u trenutku slabosti, negdje predstavimo. 

Slova 

Nekad sam hodao slovima popločanim tlom. Hodao sam slovo po slovo, ili preko slova do slova. Pa sam sve više preskakao slova. I sve češće se igrao, opušteno preskakao na jednoj nozi, ili pak naopak, zafrkavao se i natraške, ili poskočio sa skupljenim nogama od slova do slova. No u toj igri slova su se otpustila, počela i nastavila se ljuštiti, doslovno se odslovila od tla. A po golom tlu nisam uhodan, nisam svoj. Tako sada pokušavam spasiti što se da spasiti, svojski se trudim, sabirem nevezana slova i slažem ih po tvrdom tlu. Nije jednostavno. Svakom slovu treba naći pravo mjesto, povezati ga s odgovarajućom braćom,  jer inače, krivo se gledaju, ne prianjaju na krivome mjestu. Tako, malo po malo, posložio sam djelomično, odjelotvorio razlučeno, sačinio utočišta slovima popločanog tla, ozbiljio oaze u kojima hodam od slova do slova.

Pioniri maleni 

Čitam Večernji list, tekst o ovogodišnjoj (2024.) Noći muzeja. Uz ostale, Školski muzej u Zagrebu nudi izložbu Pioniri maleni.  Mlađima će biti zabavno, bilježi Večernji,  vidjeti kako je izgledalo djetinjstvo u Jugoslaviji kroz prizmu Titovih pionira, koji nisu imali mobitele, igrali su se vani loptom ili lovice, bili marljivi, učili su i radili, nosili plave kapice i crvene marame…

Zacijelo i ja sam, u određenim prigodama, nosio plavu kapicu i crvenu maramu. I pored toga, moje djetinjstvo nije obilježeno tim ujednačenjem. Moja sjećanja na djetinjstvo vraćaju me igri na livadi pred kućom zimi, ribanju s djedom, s našim brodom, ljeti, druženju (do danas) na otočkoj rivi, izletima dječje družine na važna mjesta, kao što je crkvica Svetog Martina, na vrhu brda, nad našom uvalom.

Što se tiče mobitela, istina, nismo ga imali. No i mi smo svakodnevno pisali poruke. Škola nam je radila u dvije smjene, a ja, kao i neki drugi učenici, imali smo sreću da u našim klupama u drugoj smjeni sjedi cura. Kratke poruke, a kasnije i pisamca, ostavlajli smo u fešuri (napuklini) ispod klupe. Drugi dan smo s nestrpljenjem vadili odgovore iz fešure. Kad bi se steklo povjerenje dogovorio bi se susret. U vremenu do dogovorenog susreta lebdjelo je pitanje: Kakva je?

Sve u svemu, nije me obilježio status Titovog pionira. Ipak, bio sam Titov mornar. U toj pripadnosti nije bilo mahanja zastavicama limuzini s tamnim staklima, nije bilo statuta, niti stupanja u stroju, na svježem zraku, a niti određenog dana dječje radosti. Bilo je to uživljeno nastupanje (u zatvorenom prostoru), kojega se i danas svježe sjećam. Naime, riječ je o splitskom dječjem kazalištu Titovi mornari, u kojem sam igrao u predstavama kao što su Veseli snovi ili Tri naranče. (Ljubičica bijela nije bila na repertoaru). Kad bi publika, uglavnom djeca, krenula prema našem kazalištu, govorila je: Idemo u Vicka. To nije bio vic, nego skraćenica, jer naša pozornica bila je u Domu kulture nazvanom po Vicku Krstuloviću, istaknutom prvoborcu. Ni tu činjenicu nismo, kao djeca, osvijestili. Glumački angažirani, igrali smo radosno.

Zvijezde

Dok sam služio vojsku u Puli, otac mi je došao ljeti u Pulu, na filmski festival. Donio mi je civilno odijelo, te sam se presvukao u hotelu Riviera, u kojemu smo odsjeli. Nakon projekcija u Areni, prošetali smo rivom i potražili brod Tomice Simovića, kompozitora filmske glazbe. Tomica nas je srdačno dočekao i proveo po brodu. Pokazao nam je elegantni salon u potpalublju i upitao: Hoćemo li tu sjesti? Otac mi Kruno: Ne, ne tu, idemo gore na provu. Ja sam ocu nekoliko puta ponovio da ostanemo dolje, ali nije me čuo, nije mislio na to da sam vojnik i to u civilnoj odjeći. Tomica je ljubazno nastavio: Ali ovdje je posebno, brod ima stakleno dno i odgovarajuća svjetla, pa možete gledati podmorje. Kruno:Ne, ne, idemo gore, gledati ćemo nadmorje, austrijsku Rivieru i zvjezdano nebo. I tako smo zasjeli na provi. Nad nama zvijezde a uz nas cvijet mladosti, mlade filmske glumice i poneka manekenka, ljetno razgolićene. Kruno je bio u formi, ponesen zvijezdama na nebu i zvjezdicama na brodu. Ja pak blago strepim i moja se strepnja, dakle, obistinila. Na obali, uz brod, najprije se ukipila jedna figura. Zatim druga, pa čitava četa u uniformama. Vojnici su žedno gledali ljetno opuštene cure. I onda, jedan vojnik pruži ruku prema brodu i klikne: Gvindo! Cijela četa spremno repetira: Gvindo!!!

        Nakon te filmske večeri, u hotelu sam se vratio u uniformu i krenuo noću u kasarnu. Što da vam kažem, već na porti fajer. Vojnici povikaše: Vratio se Gvindo frajer.  A pukovnik je puknuo pa ruknuo: Bio si u civilu, majku ti milu! No šalu na stranu, nakon te večeri pod nebeskim zvijezdama, vidio sam, altroche Austria, sve vojne, prizemljene zvijezde.

Vabilica

Posjetio sam (rujan 2020.) izložbu Vladimira Dodiga Trokuta u Splitu, u Galeriji Kula. Za razliku od pretrpanosti njegovih prostora, mnogobrojnih depoa antimuzeja, ova je izložba ne samo prohodna, nego i minimalistička. Koncipirana je da s nekoliko segmenata mnogolike ostavštine naznači Trokutove preobrazbe predmetnog i pojmovnog svijeta. Duže sam se zadržao kod krletki. Tako, u jednoj vidim avion. Ta apsurdna situacija namah mi je prizvala priču o lisici i rodi, pa su odmah nadošli i drugi izrazi nemogućnosti, primjerice Vaništin štap s ručkom na oba kraja, ali i manje slavne, ali izvrsne karikature Mladena Bašića Bibija o pticama, posebno ona gdje je ptica u krletki, a jaje vani. No pogled mi zapinje uz jednu malu krletku, pogledam bolje i unutra vidim maršala Tita, naime njegovu malu brončanu bistu. Dolijao je, sada je neprikosnoveni dopao rešetaka, kao i mnogi koje je u gajbu poslao. No, kod toga, moje asocijacije ne vode me prema području politike, nego ostajem među gajbama. Naime ja sam ptičar i odmah vidim da je Maršal u maloj gajbi, dakle vabilici. To je gajba za vapca s kojim se ide u lov ptica, odnosno dalmatinski, u toj čibi je ričam s kojim se ide u oželandu. Vapca u vabilici postavi se ispod bošketa i on doziva ptice koje prelijeću, vabi ih. Dapače, čini to zdušno, pa mnoge ptice skrenu i ateriraju na ono drvce, gdje se zalijepe za baketine. S ulovljenih očisti se lijepak i nakon nekog vremena prilagodbe u zatočeništvu, ako prežive, i one postaju vapci.

Više nema Maršala, a i maršalići su utihnuli. No, ostali su vojnici. Naime i danas ponekad pomislim na vabilicu kad čujem cvrkut: Ja sam vojnik stranke.

Vremeplov

Spalio sam brod na Musteru u Komiži. Sutradan, čeprkao sam po pepelu pred samostanom. Prošla je časna sestra i pitala me: Što tražite? Odgovorio sam: Vremeplov. Časna sestra: Bog će vas uputiti. Našao sam u pepelu što sam tražio, okrugli okov fineštrina, prozorčića brodske kabine. I danas ga imam na bijelom zidu. Povremeno se zaustavim, gledam bijeli krug, fineštrin živne i kad pomodri uputim se.

Bunar 

U dvoru kuće bio je bunar. Dok još nije s kopna na otok stigla voda višestruko je služio. Sić sa špagom stajao je uvijek na kamenoj mu kruni, spuštao se i izvlačilo, čak i ljeti, hladnu vodu. Uz sić se nalazila aluminijska kacijola. Pravo je osvježenje, pravi gušt, gotovo spas, doći nakon kupanja i sunčanja, onako vruć i zagrabiti kacijolom iz sića i žedno se napiti, naime doći k sebi. K tome, kišnica je dobra za brijanje, a sigurno je godila i cvijeću. O zdravlju vode u jami bunara brinula se, dakako, jegulja. Svi ukućani su navraćali na bunar, zbog kuhanja, brijanja, žeđi, zalijevanja… Sve u svemu, bunar je bio središte u kojem su se susretale svakodnevne putanje. Bila je to kuća moje tete, koja je i bez slavine u kući, uspješno vodila domaćinstvo.

Na otok je stigla voda, a bunar je ostao ambijentalno blizak te kao rezerva, svojim rezervoarom, koristan. I dalje je za vrućina nudio osvježenje, ili pak bio dobrodošao za privremenog zastoja vodovoda. Kad je obudovjela, teta se preselila na drugu stranu uvale, k mlađemu sinu. No često je pogledavala preko uvale, zapravo preko sadašnjosti u prošlo. Ponekad bi znala tiho reći: Nema ga, maknuli su ga. Ja sam znao o čemu je riječ. Dakle, nema više bunara, odnosno krune mu, onog stamenoga kamenog kipa, koji je s vremenom upio sjećanja. Obezglavili su ga, krunu mu zbrisali, a jamu bunara probušili da voda istekne. Na dnu je ostala uginula jegulja. Na to mjesto stigla je niska garnirura, stolić i fotelje. Tu se pije kava, lakiraju nokti, nasmijava se mirakulima maloga mista i komentira dnevne vijesti velikog svijeta, raspravlja o ekologiji… Vidim tetu kako gleda preko uvale i tiho kaže: Jadna jegulja.

Armiž

Preko uvale, sučelice mom prozoru, armiž je rođakovog broda. Godinama pogledavam preko, čekam znak da idemo na more, zapanulamo u Splitskim vratima, potegnemo skuše, pa svratimo do Šolte po lubina. Broda više nema. U Splitskim je vratima, između Brača i Šolte, na dnu mora. Udarila ga je jahta sa stranom zastavom. Naš brod se rasprsnuo i potonuo. Ja tada, srećom, nisam bio na brodu. I dalje pogledavam preko uvale, broda nema. Ne vjerujem da ga nema, sve čekam kad će se vratiti. I nije sreća da u trenutku havarije nisam bio na brodu, da nisam iskusio kraj. Ovako u nevjerici čekam kad će se brod vratiti, ne vjerujem priči, na trenutak mi se i prividi. Pogled mi se sidri o praznu bovu.

Šuma jarbola

Čujem žamor. Pogledam kroz prozor i u luci vidim šumu jarbola. Sanjam li? Hvala Bogu, reknem, nisu gliseri. Siđem na rivu i uz prvu kolonu peče se riba. To je đita, na otok je došao Labud, jedriličarski klub iz Splita, kojega sam član već u trećoj generaciji. Najprije sam posjetio drveni kuter, pozdravio se s posadom. Raspričali smo se, spomenuli stare. Potom sam na rivi pozdravio ostale. Izvukli smo sjećanja, prisjetili se onih vremena kada u klubu nije bilo električne dizalice, kada smo vinčom iz mora izvlačili brodove, a onda ih na važima (nogarima) zajedničkim snagama gurali priko jaca (nalojenih dasaka) do hlada. Pa zgoda i ljudi oko toga. Otišao sam spavati poslije ponoći. Zaspao sam ozaren.

Sljedećeg jutra, kad sam ustao, odmah sam pogledao kroz prozor. Luka je prazna. Tek nekoliko glisera. Sanjam li, ili sam sanjao?

Sveti Miovil

U Zagrebu sam ušao u autobus za Split. Autobus je već bio skoro pun. Zapazim u zadnjem redu dva slobodna mjesta. Pomislim šaljivo: Tamo ću sjesti pa će na prazno mjesto do mene, ako mi se zalomi, sjesti neka zgodna cura. I zalomilo se. Pojavila se, pogledala po autobusu, vidjela da je sve puno osim jednog mjesta u zadnjem redu. Sjedne mirno do mene. Nisam odmah krenuo, put je dug. Najprije smo izmijenili nekoliko konvencionalnih rečenica. Cura je stvarno zgodna, jednostavno i lijepo odjevena… No zamijetio sam, kad je razgovor potekao, da govori vlaški. Dakle, rekla je da je iz Zagore, ali radi u Njemačkoj.

Pitao sam: Odakle iz Zagore?

Odgovori: Iz Trilja.

Jaakužam: Iz Trilja, znači Sveti Miovil…

Ona prihvati: Je, je, Sveti Miovil!

Ja: I onda je fijera.

Ona: Je, to je naša fijera. Nima je takve!

Ja: I dođe puno svita?

Ona: Dašta.

Ja: Baš bih to jednom htio vidit.

Ona. Dođite, moj će vam otac narizat pršuta.

Ja: A žabe?

Ona: Bona, ima svega blaga božjega.

Ja blago nadovežem: Čini mi se da je Miovil krajem rujna…

Ona: …u pravo vrime, kad lito prođe…

Ja: …pa bih mogao, poslije ljetovanja na Braču, na povratku u Zagreb, proći preko Trilja, stići na fijeru.

Ona: Bome se poklopilo.

Tada smo se, kao slučajno, na trenutak primili za ruku, uz lagani, obostrani, stisak. Ona: A ja bi jednom tila vidit Zagreb.

Ja: Evo, imate vodiča.

Ona: Baš lipo.

Stvari su se lipo poklopile, pa smo ležerno nastavili.

Autobus se zaustavi. Pogledam kroz prozor i vidim pustolinu. Nigdje nikoga, nigdje kuće. Netko je podviknuo: Što je sad? Uskoro se šofer obrati putnicima: Autobus je u kvaru, telefonirao sam, poslati će drugi, ali dok stigne trebati će vremena. Zato izađite, protegnite noge, izvadite iz bunkera svoju prtljagu, i sklonite se sa ceste. Izašli smo, sklonili se, ja uz Triljanku i njenu prtljagu. A neki protežu noge uzbrdo, uz cestu. Shvatio sam, izdvajaju se, pa će autostopirati. Ja za njima pa se nacrtam više od svih, ne bi li mi se prvom posrećilo. U sebi sam izgovorio: Ajde Splićani, sad se pokažite, valjda ćete me prepoznati. Više je auta prohujalo, no jednom su kočnice zaškripale, pa rikverc. Otvorio se prozor auta i čujem: Guido, jesi to ti?! Bio je to moj školski drug, Splićanin, a kasnije za studija u Zagrebu, prijatelj.  Ušao sam u auto i pozdravio: Evala. Srdačno je otpozdravio: Evala, nima Splita do Splita. Vozila je njegova žena, pa sam je zamolio da stane uz grupu putnika, te da povezemo jednu curu,  do autobusnog u Sinju. Stala je uz grupu putnika, koji su namah nagrnuli i otimali se tko će se uvaliti s kuferom u taj spasonosti auto. Jedva sam ih odmaknuo i kroz gužvu doveo curu s njenom prtljagom u auto. Zahvalno se nasmiješila svom junaku. Sjedeći otraga, mogli smo putem, zacijelo, mirno razmijeniti adrese i uz još koju riječ potvrditi dogovor. No, moj se prijatelj ubrzo okrenuo i, naizgled pristojno, ali glasno, zapita me: A kako žena, kako dica? (To je fetiva fora, onako prigodna, bez obzira na status). Cura je ostala šuteći. Nakon što je sa mnom izmijenio nekoliko mladenačkih sjećanja, moj prijatelj (suhonjavog lica i već prosijede brade) zaigrano se obrati curi: Šinjorina…– tada ga žena gurkanjem pokušava upozoriti da prekine, no bez uspjeha, on nastavi: …šinjorina,  nemojte mu ništa virovat, on je ka ja, išli smo zajedno u školu. Cura je i dalje šutjela. U Sinju je izašla iz auta, kratko zahvalila i krenula prema svom kolodvoru. Tako ode moj Sveti Miovil.

Rič-dvi

*****

Svake večeri u luci navratim u konobu kod ribara. On mirno krpa mreže, pa lijepo popričamo. Jednom sam zapazio, u gomili stvari, policu s dva para starih cipela. Upitam ga: Ma, ali nosiš ove stare cipele?

Ribar: Ne.

Ja: Pa zašto ih onda čuvaš?

Ribar: Tu im je misto.

Ja: Kako to?

Ribar: Vidiš, ove su mi od dida, ove druge od oca.

Ja, pokazujući na policu:. A di su cipele s ovog praznog mista.

Ribar: Na mojim nogama.

*****

Kasno je ljeto. U luci tiho. Sretnem jednog mještanina pa se fermamo. Pitam ga: Šta radiš sad kad su večeri duže?

Mještanin: Užam slušat Olivera, pa skratim vrime.

Ja: Kad su večeri duže, ja uživam osluškivati Danijela, pa produžim vrime. Mještanin bez riječi produži.

*****

U snu čujem pjesnika kako kaže: Pužu, pužu / mi smo oba / iz kamenog doba.

Na to ja: Puž se puži / stvar kuži / ništa na brzaka / u tom je kvaka. Toliko o puževima.

*****

Konačno sam došao do Ponya. Tu malu biciklu, odbačenu, tražio sam godinama po tavanima u Zagrebu, a konačno sam je našao pod nosom, u Bobovišću, u jednoj konobi. Srdačno su mi je dali, da se ne baci. Svakog dana idem preko rive Ponyem od kuće do dućana. Jednog dana, dok sam iznosio biciklu s balature u kaletu, naiđe susjed pa mi kaže. Voziti biciklu dobro je za zdravlje.

Ja: Ne vozim biciklu zbog zdravlja.

On: Nego?

Ja: Nego da brže stignem.

On: Neš ti ture,ovo je malo misto, gdje da brže stigneš?

Ja: U djetinjstvo – rečem i požurim s mojim Ponyem.

*****                                                                                   

Ruke

Kad je moja baka, pri kraju svog puta, zalegla, često je, tako konfinirana, gledala svoje ruke. Danas (2020. g.), privremeno izoliran, ulovim sebe kako gledam svoje ruke. Gledajući nadlanicu, vani sam, na nekom brežuljku ili pak u gradu, s ljudima. Kad gledam dlan svoj sam, u tom zemljovidu prizivam sasvim osobno vrijeme. Zacijelo, tako nalazim svojevrsni izlaz. No, nadam se, ova će izolacija ipak prestati i neću gledati ruke. Ostati će tek pitanje, je li se moja baka, dok je gledala ruke, nadala.

Priprema

Pakiram se. Nisam očekivao da ću još jednom seliti. Živim  u Zagrebu, na Šalati, u manjoj kući s dvorištem. Ima nas pet vlasnika stanova. Potres je tako protresao kuću da smo odlučili prodati je i kupiti druge stanove. Međutim, susjedima je jednostavnije seliti nego meni. Ja imam zahtjevnu popudbinu. Osim obiteljskog namještaja, te niza vremenitih uspomena, imam biblioteku: praujakovu, očevu i moju. K tome, hrpe rukopisa kao i dokumenata, te fotografija. Prionuo sam poslu, svakodnevno i svakonoćno pakiram knjige i razne papire. Ne želim da ih pri selidbi sirove ruke dohvate.

Ispred dućana, prekoputa mog prozora, slažu odsluženu kartonsku ambalažu. Tu se poslužim odgovarajućim kutijama. Ako nisu u pravoj mjeri, režem ih, lijepim, prilagođavam na dimenzije monografija i fascikla, ili pak keramičkih figura.

Razgovarao sam s posrednicom kojoj sam povjerio traženje drugoga stana. Uz ostalo, rekao sam joj: Meni nije jednostavno, već dva mjeseca pakiram, nikad kraja. Ona: Joj, jadni vi. Nisam odgovorio, ali nisam jadan ja. Naime pregledavanje, sortiranje, kao i formiranje kutija počelo mi je biti zadovoljstvo. Listajući moju popudbibu, vraćam vrijeme, ožive mi sjećanja. Kao da sam krenuo u inventuru života. K tome, rezanje i lijepljenje kutija sve mi bolje ide. Zamolio sam susjede da me još malo pričekaju s prodajom kuće. U početku smo planirali zajedno sve prodati. Neko vrijeme su čekali pa prodali svoje i odselili. Neki novi ljudi prionuli su adaptaciji kuće. Dugo su me ometali ti radovi, no prošlo je. Opet sam sabran u svome poslu. Moja posrednica više se ne javlja.

Čim ustanem idem na prozor vidjeti jesu li kutije pred dućanom naslagane. Pa prije doručka izađem po kutije, dok ih kamion nije odnio. Te male krađe prešle su mi u naviku, kao neka vrst svakodnevne igre. I tako se svakodnevno i svakonočno pripremam za bolji život, za selidbu u stan gdje neće biti vlage i popucanih zidova. I dalje na tome marno radim. Na kutije bilježim njihov sadržaj. Ponekad ocijenim da je neka već zatvorena kutija preteška, otvorim je pa prebacim njen sadržaj u dvije manje, da mi bude lakše prenositi. U početku nisam pridavao važnost tom teretu.Sada sve povezanije slažem. Ne žalim truda. Čini se, vrijeme je stalo.

Danas je netko pokucao na moja vrata. Otvorio sam, pozdravio me jedan čovjek u kravati i upitao: Molim vas, je li tu netko prodaje stan. Ja: Ne znam, pitajte u susjednoj kući. Zatvorim vrata i nastavim rezati i lijepiti kutije.

Republika 11-12, 2025.