TOMISLAVAC
Dok kraj njih idu kolica s natpisom
besplatni biblijski tečaj, kći
zapitkuje: što je to, mama? Majka
ne odvraća ništa. Poželim reći:
obmana, mora čitanje koštati
nešto, ali ne govorim: devet mi
knjiga o ramenu, Biblije nema.
Stižem u knjižnicu: žena skenira
korice, ne gleda naslove. Odvraća:
sve je u redu. Poželim reći:
obmana, mora čitanje prevratiti
nešto, ali ne govorim: pet mi je
knjiga o ramenu, naslove ne znam.
Na drugom katu na otpisu samo
drugi svezak Quijotea. Nikog da
odvrati ako poželim reći:
obmana, mora čitanje zacijeliti
nešto. Pa i ne govorim: šest mi je
knjiga o ramenu, don Quijote nisam.
DRŽIĆEVA
Dva ćelava brata blizanca
voze bicikle Držićevom prema centru.
Viđeni tako, dok im se rojevi
kišnice lijepe za zapešća, postaju
kozmički događaj: povijest se ne ponavlja,
nego, namrgođena i glatka, pedalira
jedna uz drugu, skoro pa mimo nas.
TRUMBIĆEVA
Kraj zadnjeg reda garaža u Trumbićevoj
netko je usred neugledne gredice
posadio rudbekiju. Kakvo mjesto –
ta povijest – za tako ponosan cvijet:
put jednog zatočenika između
dviju sloboda, one Dubrovačke
i one Gavranove, po kojim se oduvijek
kukavno vozi, na kojim se naivno gine
(poezija je, naravno, po strani: iz parka
na zapadu šapće i maše životu što
ovuda prolazi); jedna ulica,
naoko kratka, predvidiva, sa svojih
petnaest znakova STOP što su
nikli sred dana, proračunato i gordo,
odbojno svježe boje, a da se
nitko nikada nije zbog toga
svojski pobunio; pa i ja ovuda
tek prolazim, lijeno bijesan, nasumce
uspravan, razmetljivo škrt poput
bora što ne zna što će od sile
četina, razmišljam kako je dobro
da netko u Trumbićevoj, u mojoj, u našoj,
posadi rudbekiju, tako ponosan
cvijet, barem na njezinu kraju.
VANKINA
Noću, dok za pljuska se ljulja
moja limena zgrada, pitam se:
Zašto da kiša prione
uz nešto toliko uspravno?
Zašto da vjetar obgrli
nešto toliko stameno?
Svježina se odranja s obližnjih krošanja
ko grumenje na moju zgradu;
Kaplje podižu časovite stabljike
od zemlje pod mojom zgradom.
Kakva je to gora
koja se skriva u svakoj krošnji?
Kakav je to cvijet
po kojem miriše sva zemlja?
PODNE
nau ju ar testing maj pejšens
veli policajac nepalcu
nasred ilice
nepalac vraća
okej
s vrećicom namjesto jedra
juri lagan ko i romobil
posred ilice
romobil koči
on ne
haljinu dostojnu sućuti
vjetri žena na mobitelu
usred ilice
mobitel pada
podne
RANO NEDJELJNO JUTRO
umrijeti
pružen preko dviju traka
na aveniji u rano nedjeljno jutro
umrijeti
skvrčen na polovici bolničkog kreveta
kojim su ti opremili preostalu sobu
umrijeti
može li to biti jedinstveno
a da ne bude prosto i samo
MARTINJSKO LJETO
on ima
šubaru
iznošene najlonke što
vire iz premalih najkica i
polovicu kruha koju
zalijeva starom kolom
ti imaš
pulover
lagan i usklađen s čarapama
bunt tramvajskih karata
i samo gornju usnu
PETAK NAVEČER
ne volim stambene zgrade
jer dok netko u potkrovlju
bezobzirno tulumari
netko u razizemlju pod njim
umire od zloćudnog tumora
volim stambene zgrade
jer dok netko u razizemlju
umire a da se nitko
ne obazre netko u potkrovlju
nad njim dobroćudno slavi
Republika 9-10, 2024.