Janka Štahan: Obezličenost

OBEZLIČENOST
Le desamorcellement

Hodam pokraj sebe
čujem govor – slušam – razlikujem zvukove –
i svim svojim silama pokušavam graditi mostove
između mene i ljudi
s komadićima vremena
nekog vremena –
obezličena,
rasparena,
rastrojena –
s dva komada vrpce vežem
zahrđalo kovano posuđe,
oštećeno,
ne može se više upotrijebiti
(kao one malo-pomalo uništene žene, pod posljednjim
sjajem plamena istrošene ljubavi, koja je bila mjera
minula vremena, razaranja njihovih mostova od strane
tirana, gamadi, rase koju treba iskorijeniti, neurastenika,
utjelovljenoga sadizma).
Mostovi između bića, mostovi između roba i gospodara,
čitava gomila nepredvidljivih, nemogućih da se ostvare;
mostovi mržnje, mostovi užasa; većina njih, iz dana u
dan na svaki način, vodi u pakao.
Obezličenost odlaska: svjetlost je na kraju
Most se okreće prema drvoredu,
krase ga osakaćena stabla i mramorni kipovi.
Vjetar, ruje ispod mostova, sagrađenih u znoju s čela.
Ukradeni privid jedne vjere ogoljene između redaka,
zvukovi i znaci, okamenjeni simboli,
neprotumačivi osjećaji – opskrbljeni mrvicama,
i ulomcima napuštanja.
Pokušavam sagraditi most.
U mojim leđima poražava se moj most.
Biram novi odlazak: nekoristan.
Moji mostovi nikamo ne vode.
Poput sunčanoga kolektora skupljala sam toplinu.
Preobražavala sam nju. Do iscrpljenosti.
Sa zrakama češljala sam slike. Slike obojene
zvukovima.
Slijepim blistanjem.
Obezličenost na odlasku: most svjetlosti na
kraju.
Nagon očuvanja. Ja: skupljena u mrvicama.
Počinjem razlikovati zvukove. I osobito, usuđujem se
nazivati bića i stvari njihovim pravim imenima.
Ja se više ne gušim.
Ne gradim više mostove.
Živim svoje vrijeme.

Prepjevao Mate Maras

Republika 5-6, 2025.