Književnica Jagoda Šimac Despotović rođena je u Sinju, gdje je završila osnovnu i srednju školu, a na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirala je književnost i hrvatskosrpski jezik te stekla zvanje profesorice književnosti i jezika. Prije rata predavala je u gimnaziji i srednjoj strukovnoj školi u Modriči, Bosna i Hercegovina. Od 1995. godine živi u Švicarskoj. Radila je kao prevoditeljica i knjižničarka. U međuvremenu je završila i poslijediplomski studij za informaciju i dokumentaciju u Luzernu. Zaposlena je u Sveučilišnoj knjižnici u Bernu, a piše u slobodno vrijeme.
Autorica je romana:
“Na međama najdaljnijim”, objavljenog 2012.
“Iznad guste gore Gaj” i
“Mjesec na vodi”, objavljenih 2013.
“Krvavi ban”, objavljenog 2014.
“Čekajući ljubav”, objavljenog 2015.
“Gusarska kneginja”, objavljenog 2016.
“Cvijet od Bosne”, objavljenog 2017.
“Svarogovi miljenici”, objavljenog 2018.
“Tajna izgubljenih kostiju”, objavljenog 2019.
“Dolina trnja”, objavljenog 2020.
“Ključarica zime”, objavljenog 2021.
“Mila Gojsalić”, objavljenog 2021.
“Splav od borovih iglica”, objavljenog u 2023.
„Bez daška vjetra“, objavljenog 2025.
„Divlja horda Šimaca“ objavljenog 2026.
Te knjige pripovijesti “Škatula puna tišine”, objavljene 2022. i
zbirke priča “Nevjerojatnije od snova” objavljene 2022.
Bez daška vjetra, roman:
…Ipak, od uporne i neumoljive crne magije kojom su me htjeli prokleti i zdrobiti, derviši tekije Put spoznaje i ljubavi nisu odustajali. Silom su tjerali poražene džinne da mi se svojim tjeskobnim dimom uvlače u snove i uznemiravaju moj mir. Prkosila sam njihovu jezivomu, zagrobnom vjetru bez straha. Ne možeš mi ništa, ne možeš mi ništa… ponavljala sam ne posustajući i suočavajući se licem u lice s hladnoćom njihovih bofora. Nisam bila sigurna je li to uistinu bio moj glas, ali znam da je zvučao odlučno i neustrašivo. Ti su snovi bili tako upečatljivi i sjećala bih se svakog detalja. Kao da uopće nisam ni sanjala. Gledala sam u središte vrtloga vlastitih noćnih mora, stresnih, frustrirajućih, istinski zastrašujućih, jezivih i opasnih po život, kao da mi prijete nekom teškom traumom ili gubitkom. Istrajavala sam jer u podsvijesti sna, znala sam da mi struje tih zlokobnih dimova ne mogu ništa, da je bilo kakav tragičan završetak isključen, ali bi me zato izmorili poput hrčka u vrtuljku. Žestina, trajanje i neugodnost njihova tlačenja budile su u meni prkos, gurale me da bez straha hodim kroz košmar, činile da vlastite riječi otpora osjetim kao grmljavinu u vlastitoj glavi i pustim ih da tutnje.
Jeziva tlaka zlih dimova zarobljavala je moje snove, a da nije vodila nikuda. Mučila me kao zagrobni, jezivi napadi silovita, do u dno duše hladnog vjetra s ciljem da me ispuni strahom, tjeskobom, žalošću i očajem. Uzalud. Moj hod kroz nasilne noćne košmare kidao je stare, nakvašene i strunule užadi zla. Razbijao je zapekle čvorove ništavila i tjerao cvileće dimove u bezglavi galop poput ožednjelih konja kad hrle prema valovima mora da se napoje pa bolno zanjište okusivši slanu vodu…
Cvijet od Bosne, roman:
…Voja se i danas, kao i svakog poslijepodneva, odmarala u borovini pored mora. Sjedila je na kamenu, s mislima koje su letjele u sjećanja. Pogled joj je lutao po modroj daljini, tamo gdje srebrni odsjaj mora ljubi zlato umirućeg sunca. Uzdahom duše zapara valove i zaroni u tišinu morske dubine. Zamisli da je sirena, da pređom od morske pjene veze po srebrnomodroj pučini i pjevuši. Vez srca, ukrašen nitima nade, darovat će, kad izroni, dupinima, neka ga pronesu plavetnim obzorjem i upletu u zastor prozračnog svoda. Jer more pred njom je kao polje rascvjetalog lana, slika djetinjstva i premile Bosne koju je davno utisnula u srce i nosila sa sobom. Tješila ju je misao da ljudska tuga nije vječna niti je samoća uzaludna. Nijedno čekanje nije bez razloga. Sve ima svoj uzrok i vijek trajanja…
Divokozino tane, roman:
…Otrpi, izdrži, ne protivi se i ne sijeci silom ono što možeš strpljivošću razvezati. Budi poslušna, budi dobra, budi kao svijeća i gori da i ovomu starom, osamljenom vojniku dadeš malo svjetlosti. Sve ćeš to pomalo pametno naplatiti. Doći će dan i tvoje sreće…
…Marijana je zatražila baklju i, osvijetlivši ga njome, sagnula se nad ranjenikom. Osmjehnula mu se ohrabrujuće te pozorno otkrila ranu. Iz svoje ljekarničke torbe koju je skinula s ramena, izvadila je vrećicu s prahom stolisnika i pozorno ga prosula po njoj. Sve je opet pritisnula čistom krpom i povezala zavojem. Ranjenik je previjanje otrpio ne ispustivši glasa. Zagledan u njezine krupne, sivoplave oči, mislio je da nikad u životu nije vidio ništa svjetlije i ljepše. Njihov brižni pogled ulijevao mu je povjerenje i izazivao toplinu u utrobi. Bio je u rukama dobrog anđela…
Čekajući ljubav, roman:
…Čovjeku je njegova vlastita duša nepoznata i nepristupačna, neistražena. Umjesto da posluša i slijedi njezin govor, on pravi svemirske brodove i zalijeće se među zvijezde. U ljudskoj duši su svi odgovori. U njoj leži beskrajni univerzum. One ispunjavaju naša tijela, ali se u njima ne daju sputati. Slobodnije su od ptica raširenih krila i lakše od daška vjetra. Slijede samo svoga dobrog duha i slušaju otkucaje čistog srca…
…Život je isprepleten putovima i oputinama. Pouzdaj se u preciznost Svemogućeg Crtača života i nastavi njegovim smjerom…
Gusarska kneginja, roman:
…Ni najzavučenija vala ni najzaklonjeniji zaton neće te od njih skloniti. Pronaći će te, moj pobro, gdje god da se zavučeš. Oderat će ti pohlepnu smrdljivu kožu i zajedno s cijelom bagrom od posade povješati po jarbolima. Osušit ćeš se na suncu kao oskoruša, a mozak će ti naživo, kljuc po kljuc, požderati galebovi…
Splav od borovih iglica, roman:
…Čovjekov životni put čini se kao trenutna morska brazda koje u trenu nestane. More je pjenom ucrta i izbriše, ali u dubine odvuče i tamom skrije tajne njegovih prijeđenih milja…
Nevjerojatnije od snova, zbirka pripovijesti
..Predajem se struji mirnih istraživačkih valova, napetih osjetila šetam zatravljenim poljem, tumaram zaspalim selom i u misli dozivam sve ono čega više nema. Divim se svakom kamenu, travci, kukcu, čudu života udišući njegove mirise dubinom duše, a kad se umorim, vratim se svojoj ležaljci i deki pod murvom ili kauču u kuhinji, ako okiši. Nebo nad brdom smračivalo se iznenada i na selo spuštalo proljetnim pljuskovima kao usputni cunamiji…
Mila Gojsalić, roman
…Sriću nije teško naći, ako si uvjeren da i ti imaš svoju ulogu u ovom svitu i da nisi rođen bez razloga. Nemoćno plakanje, život bez smisla i cilja kojin raspolažu drugi, a ti sama ne znaš šta ćeš sama sa sobon jer muče te vlastita loša sićanja od kojih zazireš, bojiš ih se i bižiš, i od njih i od same sebe, ne čine ti dobro, pritvaraju se u tvoje košmarne snove i tegobna buđenja…
Divlja horda Šimaca, roman
…U širom otvorenim dječjim očima pohranjujem ljepotu naših obrađivanih imanja, vinograda, vrtlova, njiva i livada s mirisom bilja i suhe zemlje, uredno poredanih i poduprtih suhozidima. Ponosna sam što ovdje na Glavici, najčarobnijem i najrodnijem od svih Šimčevih brežuljaka, i moji posjeduju po lijep vinograd s obiju njegovih strana. Sunca je na njemu previše, padalina premalo… Ali kojem djetetu ljeti pada kiša na pamet? Odavde, sa zaklonice među smokvinim granama, a to je najviša razina, pruža mi se zadivljujući pogled na rodni grad s ostatcima srednjovjekovne tvrđave na središnjem brdu, crkvom i zvonikom, na Dalmatinku, našu poznatu tvornicu konca, gdje i moja mama radi, na cestu prema jugu i Sinjsko polje, sastavljeno od žutih i zelenih pravokutnika, s istoka nadziranog moćnim planinama. Vidim čak i vijugavi zmijski hod svjetlucavo modre rijeke Cetine koja ga presijeca i gubi se među krošnjama golemih topola. Nastojim urezati i poput čistog ručnika u svoj dječji um složiti sva čarobna iskrenja gorućeg neba i upiti sjaj svakoga njegova traka, uhvatiti čaroliju sunca u mrežu divljenja kroteći uzbuđenje kao divljeg pastuha, čiji mi viloviti kas, dolje u daljini, među zelenilom polja, napaja dušu.
U travi šušnu i misli mi se u trzaju prekidoše. Odahnuh, prenuo me samo crni, žutokljuni kos. Svejedno, premjestim se na putić i sjednem na kamen mejaša. Odatle dobijem sasvim drukčiji, ali jednako lijep i otvoren pogled na valovite dole i uzvisine sve do središnjeg brda s ostatcima tvrđave Staroga grada na njemu. Činila mi se kao začarani dvori, zamrli u sjeni i šutnji prošlosti. Otvorim sva svoja osjetila i prepustim se harmoniji tajnovitosti i mirisa njegove prohujale povijesti i čarolije nijema pejzaža. Topli, meki san proživljavam uvijek nanovo tražeći odgovore koji možda leže daleko ili još dalje od moga dječjeg shvaćanja. Trgnu me poj, isprva tih, zatim sve grlatiji, dok se poput ptičjeg pjeva ne zaori kliktav i radosan. Zadrhtavši od uzbuđenja i neopisiva ushićenja, bacim pogled najprije na ćaću koji sasvim mirno, udubljen u svoj posao kupi iskopana korijenja trava i otresa ih od zemlje, a onda dolje na Brezdanov šumarak odakle se u popodnevnom lahoru valićala jedva čujna jeka dječjih glasova. Ne, poj iz loze čujem samo ja. Zaustavim dah i ukipim se u mjestu, s lupanjem srca u grlu, jer se lišće poče razmicati…