Predsjednik Društva hrvatskih književnika Dino Milinović u četvrtak 2. srpnja dao je intervju za Jutarnji list, odakle donosimo niz ulomaka koji se odnose na Društvo. Razgovor s novim predsjednikom DHK vodila je Patricia Kiš Terbovc.
Postali ste, netom, predsjednik Društva hrvatskih književnika.
Na nedavnoj izbornoj skupštini Društva bio sam jedini kandidat za predsjednika, što je i mene iznenadilo. Vjerujem da na kolege ostavljam dojam čovjeka koji cijeni smiren i argumentiran razgovor i ima na umu prije svega važnost našega 126 godina staroga Društva i njegovu ulogu u novijoj hrvatskoj povijesti.
Dvijetisućitih godina dio se književnika odvojio, i osnovao Hrvatsko društvo pisaca. Ukratko rečeno, presudile su ideološke i političke razlike među književnicima. Dio autora smatrao je da je DHK previše povezan s nacionalno-konzervativnim pogledima i kulturnom politikom koja se razvila tijekom 1990-ih, dok su zagovornici DHK držali da društvo čuva nacionalnu književnu tradiciju i hrvatski kulturni identitet. Je li i dalje na snazi takva podjela?
Podjele postoje, to ne treba nijekati, ali mislim da su prenaglašene i da često zauzimaju medijski prostor, dok se zajedničke aktivnosti ne stavljaju u prvi plan. I „književnici“ i „pisci“ su braća po peru, odnosno tipkovnici, i imaju slične interese. Ali, katkad valja progutati neslanu šalu ili neprimjerenu kritiku na svoj račun i nastaviti dalje. Odveć je uvrijeđenih primadona u našoj kulturi. Osobno nemam ništa protiv dobre svađe, pod uvjetom da ostane u granicama pristojnosti i možda iznjedri kakav duhoviti odgovor. Raskol u Društvu hrvatskih književnika bio je plod guste koncentracije ljudi vrlo različitih osobnosti, svjetonazora i političkih odanosti, koji su se razbuktali tijekom 90-tih godina, usporedo s povratkom demokracije i slobode govora. Taj raskol još je jedan pokazatelj da naše društvo nikada nije bilo fašističko ili neonacističko. To je također pokazatelj važnosti i uloge Društva u novijoj hrvatskoj povijesti. Moramo se sjećati da je 1967. godine, pod budnim okom Miroslava Krleže, u Društvu potpisan jedan od ključnih dokumenata novije hrvatske povijesti, a to je Deklaracija o položaju hrvatskoga jezika. Dakle, bilo je potrebnog jedinstva u odlučujućim trenucima, kao što je Društvo bilo jedinstveno i 28. veljače 1989. kada se na tribini ‘Izlazak iz hrvatske šutnje’ zahtijevala sloboda govora, a Franjo Tuđman, član Društva, govorio o potrebi demokratizacije, pola godine prije no što je srušen Berlinski zid. Ako u trenutku raskola na dva društva nije bilo sličnog zajedništva, to je zato što je nestalo prijetnje za hrvatski jezik i opstojnost, ali i zbog pojedinačnih interesa koji su osobno stavili iznad zajedničkog.
Planirate li suradnju s HDP-om?
Citirat ću ono što sam izrekao na Izbornoj skupštini pred neki dan: „Često mi tepaju, ili mi spočitavaju, da sam ‘diplomat’. Jesam utoliko što zagovaram suradnju svih udruga koje su nam srodne – od onih koje okupljaju književnike, prevoditelje, jezikoslovce – do udruga drugih humanističkih disciplina, kao i svih drugih udruga koje promiču humanističke i nacionalne vrijednosti, pritom poglavito misleći na Maticu hrvatsku, iz koje je naše Društvo i poteklo 1900. godine. Što se tiče Hrvatskog društva pisaca, gledam na njih kao na vrijedne sugovornike, pojedinačno, ali samu udrugu vidim kao dijete nesloge u krilu našeg Društva, koja je dovela do nepotrebne podjele. Gledam na njih kao što Rim gleda na Anglikansku crkvu, koja je odlutala iz krila Univerzalne Crkve radi hira jednog kralja i koja se polako, ali neumitno vraća materi u krilo. Naš im je statut ostavio otvorena vrata i ona trebaju ostati otvorena.“
Intervju se u cijelosti može pročitati u Jutarnjemu listu.