Obrazloženje za dodjelu Nagrade „Fran Galović“ za 2026. godinu
za najbolju knjigu na temu zavičaja i/ili identiteta
Na natječaj za Nagradu Fran Galović za najbolju objavljenu knjigu hrvatskih autorica i autora na temu zavičaja i/ili identiteta za 2026. godinu pristiglo je 60 knjiga. Podsjetimo se specifičnosti ovog natječaja koja proizlazi iz književnog opusa samog Frana, u čiju čast se nagrada i dodjeljuje; u ravnopravnoj konkurenciji natječu se prozne i pjesničke knjige pa je pred povjerenstvom bio zadatak da između 43 prozna i 17 pjesničkih naslova izabere najbolje, na koncu i onu najbolju knjigu.
Vrijedi se zapitati koga zastupa povjerenstvo; organizatora dodjele nagrade, stručnu javnost ili samog Frana Galovića? Može se reći, svakog pomalo, no ponajviše prosječnog čitatelja. Dodjela nagrade nije samo priznanje za izvrsnost, ona je i preporuka za čitanje. Kao surogat-čitatelji, ovo povjerenstvo imalo je na umu tog prosječnog čitatelja, koji će zbog naše preporuke uzeti knjigu u ruke, pročitati je i reći „ovo je stvarno izvrsna knjiga“. Tražili smo aktualnost, uvjerljivost, originalnost, zanatsku izvrsnost, snažnu temu, naposljetku i autorsku sintezu, drugim riječima ono nešto što „obara s nogu“.
Odabir nije bio nimalo lak jer otprilike polovica prijavljenih knjiga na natječaj svakako spada u dobru književnost, što je ujedno i dobra vijest za hrvatsku književnost, koja će, vjerujemo, uskoro biti i šire prepoznata u svijetu ako se ovakav trend nastavi.
Odabrali smo 9 finalista, 9 knjiga koje se svojom kvalitetom prema spomenutim kriterijima ističu.
Andrija Škare u romanu 29 tužnih činjenica, koje su zapravo ekskurs iz glavne radnje, pripovijeda o krizi srednjih godina na vrlo duhovit i inspirativan način. Roman je harmonična i čitka cjelina, koja unatoč lakoći pripovijedanja čitatelja ne ostavlja ravnodušnim.
Kumulonimbus Matije Ivačića, poetska zbirka nagrađena najvećom hrvatskom pjesničkom nagradom „Tin Ujević“, intimna je ispovijed duboko uronjena u autorovo djetinjstvo u kojoj se na začudan načinu prepliće simbolika sa sjećanjima.
Tomislav Marijan Bilosnić u zbrici pjesama Itaka kroz Odiseja, koji je sam po sebi metafora povratka domu, promišlja o zavičaju, i to kako o povratku, tako i o odlasku i pripadanju zavičaju.
Zalmoxis Dražena Katunarića obiman je roman o životu i sudbini obitelj Gjalski. Prokletstvo koje ih prati povezuje sa Zalmoxisom, pretkršćanskim božanstvom i prorokom, svecem koji to nije. Gusto satkana povijesna priča vodi nas od Kraljevine Jugoslavije, preko 2. svjetskog rata pa sve do današnjih dana, da bi nas na kraju suočila s apokaliptičnim krajem. Priča o Gjalskima zapravo je priča o neprekinutom nizu odlazaka i povrataka, o zavičaju koji ponekad prašta, a ponekad kažnjava.
Ivan Zrinušić u zbirci prozinih pjesama To se zove puls čitatelja uvjerljivo vraća na početne postavke, na djetinjstvo i to ono iz kojeg potječu prve uspomene. Podsjeća nas kako je dječja logika počesto neosporiva.
Kristina Kegljen u romanu Djeca Panonije prati grupu tinejdžera u frenetičnoj potrazi za vlastitim identitetom, govori o vrlo konkretnom klubu Panonija i idealima kojima se težili, a koju je grubo prekinuo nestanak jedne od članica. Roman je zanimljivo i napeto štivo ispričano iz dvije perspektive, prva iz vremena kluba, drugu iz zrelih 16 godina kasnije.
Roman neobičnog naslova Kornjača u staklenci šutnje Tomislava Ribića obiteljska je priča protagonistice cijelim tijelom zarobljene, zbog liječenja, u gipsu. Prepuštena sjećanjima, vraća se u doba odrastanja, u Čakovec, Varaždin i Donji Lapac, u doba između dva rata, u doba čestih promjena vladara, u doba kad se, nažalost, zbog tih promjena podosta dobroga izgubilo iz naše kulture. Roman je potresno svjedočanstvo o sudbini običnog čovjeka u vihoru ideoloških ratova.
Međugorje Ivice Đikića snažna je pjesnička zbirka o zavičaju, ratu, obitelji i vjeri, o traumama koje oblikuju kolektivno i osobno pamćenje, ali je i puno više. Poruke su to koje u čitatelju bude boljeg čovjeka, zazivaju empatiju i razumijevanje.
Roman Div Nataše Govedić već je od prve stranice poseban, čitatelja zbunjuje i budi u njemu znatiželju. Tko ili što je div, a tko je ona koja o sebi govori u množini? Povjerenstvo je u njemu pronašlo ono nešto što „obara s nogu“. Roman Div Nataše Govedić stoga proglašavamo pobjednikom ovogodišnjeg Natječaja „Fran Galović“.
Umjetnost je ozbiljna igra i razigrana ozbiljnost. Mimetička umjetnost, ona koja oponaša stvarnost, ona koja se ograničava stvarnošću, vrlo često i nije umjetnost, nego samo umijeće, zanat. Razigranost, razmaštanost, postmodernistički pristup romanu u kojemu je sve moguće; razne vrste citatnosti i intermedijalnosti te roman s poetskim igrama riječima, ali i poezijom kao dijelom romana („sloboda te hoda/ noguje te/ bosuje te/ goluje te“), pomiču roman Nataše Govedić Div od skale umijeća, koje je nedvojbeno, prema stvaralačkoj razigranosti umjetnosti.
No, pogriješili bismo kad bismo zbog te jezične razigranosti pomislili da se radi o nekakvom neozbiljnom, lakom djelu. Baš suprotno od toga; roman se bavi ozbiljnom temom potrage za smislom, potrage za zavičajem duše – utočištem duše – „dušištem“. Neobična junakinja pripovijeda nam u prvom licu šizoidnog paranoidnog mi. Uronjeni u njezino viđenje sebe i svijeta izglobljeni smo na kafkijanski način iz uobičajenih čitateljskih navika i očekivanja pa zato ostajemo kafkijanski uronjeni u zagonetno, nejasno i teško protumačivo. Ali upravo to nam daje razlog za čitanje bez unaprijednih očekivanja – na koja smo inače najčešće osuđeni.
Na posljednjoj klapni omota romana zapisano je da autorica „temu šizofrenije u Divu otvara kao rodnu grudu svih koji se mogu prepustiti dubokoj fikciji“, a onda slijedi i citat iz Lijeve ruke tame Ursule Le Guin u kojemu se na pitanje mogu li se psihopati izliječiti dolazi vrlo neobičan odgovor: „Izliječiti? Biste li izliječili pjevača od njegova glasa?“ Da, umjesto da liječi svoju šizofrenu junakinju, Nataša Govedić daje joj da njezin glas, njezino drugačije viđenje stvarnosti, ali i „obrana maštom“ dopru do nas.
To je drugačiji pristup ovoj temi nego što bismo očekivali, ali se upravo takvim načinom autorica zalaže za drugačijost, za mjesto/a na kojima drugačiji mogu naći svoje mjesto u svijetu, mjesto za svoju složenu dušu, za svoje dušište.
Sve snažne knjige donose taj zagrljaj ponora i Neba koji zovemo poezijom, dubinu koja nam raskopa srce prepoznatljivim sjenama čovjekove patnje, a zatim slijedi onaj stisak spoznaje i čežnje i svjetlosti, od kojeg nam se zavrti u glavi kao na zvjezdanom ringišpilu.
Div Nataše Govedić nesumnjivo je takvo prekrasno i, srećom, nikad prekasno djelo hrvatske književnosti, čudesna korablja od riječi koja sama stvara svoje zemaljsko i nebesko more, a njega može rastvoriti, razdvojiti iskrom u čitateljevu pogledu samo nježnost sućuti prema svemu stvorenom.
Briga za one druge, koji smo zapravo mi u kaleidoskopu ljudskosti, tog napola osušenog ali još cvatućeg stabla s bezbroj plodova, od kojih su mnogi nerazumljive riječi i nepotrebni brojevi.
Zato recimo jasno, dobar je plod i ljudski i umjetnički, taj dozreli, razmekšani kamen koji nam je Nataša Govedić bacila u riječima i koji oduvijek, iz vlastitog prsišta, bacamo prvo u naručje drugima, a zatim i u radosne predjele ganute nutrine ili genijalnog teksta.
Ono što je najljepše, najjače u ovoj knjizi nije sloboda kojom se autorica kreće svijetom svojih ideja, niti radost kojom njen talent zaključava istinu o našoj obezdušenoj stvarnosti u elegantnim i trpkim rečenicama ili kirurški preciznim stihovima o pitanjima i putanjama duše. Ma, ne, ne. To je miris Diva kojeg nam je dovela za ruku i kojeg napokon opet osjećamo u nosnicama sna, jer se prisjećamo kako diše, jer nas je autorica sjetila svojim pisanjem na njega, na toplu blizinu Onog neiskazivog, iz tišine.
Donijela nam svima na dar, bez patetike i samosažaljenja, hrabro, kao prava diva, jedan buket papirnatih ruža, izgužvan u najljepšim knjigama poput ove, plus buket duša s dijagnozama, koje nose pečat neprolaznog i dalekog od ovog i svakog drugog vremena, posebno našeg ne-vremena, nevremena za duše bačene na zemlju i u nebo istodobno.
Znat ćete, kad pročitate:
Div i JE i NIJE pjesma s puno rečenica, u kojoj ima i pjesama u stihovima.
Div NIJE pjesma o ljubavi.
Div je pjesma koja JE ljubav, koja ljubav postaje čitanjem.
Div je div među knjigama.
Maja Kušenić Gjerek
Zdravko Seleš
Darko Pernjak, predsjednik povjerenstva