Tomislav Slavko Zekanović: Hod oblaka čujem

Pred nama je pjesnička knjiga Tomislava Slavka Zekanovića Hod oblaka čujem, izbor iz njegovih dosadašnjih zbirki: Amarilis, Sve(mir), Oči na oči i Zagrljaj. Ovaj izbor pokazuje nam suštinu cjelokupne Zekanovićeve poezije, a to je orkestar duše, ljubavi i prirode, koji ne narušavaju nikakvi negativni zvuci iz urbanoga svijeta, odnosno koji je lišen bilo kakve disharmonije, a koja napada ljudsku egzistenciju u kavezu ubrzana nehumanog života. 

Zekanović daje jednostavne formule ljudskosti, zavijene u lijepe stihove koji su i meditativni (jer nas uče miru) i lepršavi (jer vazda plešu s prirodom, kao da je sama priroda vezilja autorova stiha). Iznimna stoička snaga izvire iz njegove poezije, rijetka u suvremenom neurotičnom, rastrzanom pjesništvu – riječ je o opojnom humanizmu koji bi trebao uravnoteživati sve ljude, uz malo dobre volje. A ta volja jest okretanje svijetu oko sebe, a ne samome sebi, jer kopanje po sebi jest uranjanje u bunar bez dna, što često stvara autističnu poeziju koja dokida komunikaciju s čitateljem. A Zekanović dijeli svoj dobrohotni svijet sa svim ljudima, lišavajući se posve pjesničkoga ega – njegova je poezija altruistična, sveljudska, ona povezuje ljude, stvari i pojave u zajedničkom svijetu u kojem skladno obitavaju i ljudi i životinje i biljke. 

Rijetko je u suvremenoj poeziji naići na takav svijet kakav je Zekanovićev – bez ikakvih tračaka pesimizma, svijet u kojem vlada opijenost životom, a taj je svijet možda stvarniji od urbanoga egzistencijalizma koji komplicira život i dušu, možda i više no što treba. Zekanovićeva je poezija terapeutska, jer čovjek, ljubav i priroda jesu stalne esencije kojima svi težimo, ali koje rijetki poput Zekanovića dohvaćaju, pohranjuju u dušu i ukoričuju!

 

(Iz pogovora knjizi) Lada Žigo Španić