Ešić Šimo
Biografija
Šimo Ešić je rođen 6. 2. 1954. godine u Brezama kod Tuzle (BiH). Piše pjesme, priče, radio igre i dramske tekstove za djecu i mladež. Završio je studij jezika i književnosti 1976. godine, a zatim radio kao novinar Radio Tuzle i RTV Sarajevo i kao urednik u izdavačkoj kući „Univerzal“. Ešić je sav svoj život posvetio djeci i radu s djecom – svojim književnim djelom, a i kulturnim angažmanom u oblasti promoviranja dječje literature i umjetničkog stvaralaštva za djecu, godinama doprinosi afirmaciji i razvoju dječje književnosti u BiH i u regiji i njenom boljem društvenom tretmanu, i u svojoj zemlji, i u okruženju. Osnivač je nevladine organizacije Društvo prijatelja knjige „Mali princ“ i međunarodnog dječijeg festivala „Vezeni most“, na kome se dodjeljuje nagrada „Mali princ“, najznačajnija književna nagrada za dječiju literaturu u regionu. Osnivač je i glavni urednik izdavačke kuće «Bosanska riječ», koja je počela s radom u egzilu, u Wupertalu, 1993. godine, a od 1996. djeluje u Tuzli. Do sada je objavila više od 1.000 naslova raznih žanrova od knjiga za djecu i beletristike za odrasle do znanstvenih knjiga, rječnika i enciklopedija.
Knjigom Rudarev kućerak zastupljen je u kompletima Dječja književnost naroda i narodnosti BiH u 20 knjiga i Hrvatska književnost za djecu i mladež u 25 knjiga. Tri knjige su mu u lektiri za 3, 4. i 5. razred devetogodišnje osnovne škole u Federaciji BiH, a zastupljen je i u brojnim izborima, čitankama i antologijama u BiH, Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Sloveniji i Makedoniji, te u antologiji Egzil i u leksikonu Ko je ko u Njemačkoj. Knjige su mu prevedene na njemački, švedski, makedonski, slovenski, bugarski, engleski, francuski i albanski jezik, a pojedinačne pjesme i priče na talijanski, ruski, bugarski, mađarski, albanski, slovenski, slovački, finski, romski, turski, kineski, ukrajinski i poljski jezik.
Neke od značajnijih nagrada
– Nagrada Radio Zagreba za radio igru Zeleni šeširić, Zagreb, 1973.
– Spomen plaketa časopisa Radost, Zagreb, 1975.
– Nagrada za Rudarev kućerak, najbolju dječju knjigu u BiH, 1979.
– Vijenac stare masline za doprinos razvoju dječje književnosti, Bar, Crna Gora, 2006.
– Nagrada Fondacije za kinematografiju BiH za scenario za crtani film Bijeli svijet, šareni svijet, Sarajevo, 2007.
– Nagrada Mali princ za stvaralački doprinos razvoju dječje književnosti u BiH, Tuzla, 2009.
– Prvi je dobitnik nagrade Nasiha Kapidžić–Hadžić za pjesnički opus, Banja Luka, 2009.
– Glavna književna nagrada Festivala humora za decu Zlatno Gašino pero za književni opus i stvaralački doprinos vedrini djetinjstva, Lazarevac, 2009, Srbija
– Nagrada Crikveničko sunce, Jadranski književni susreti, Crikvenica, 2012, Hrvatska
– Nagrada Društva pisaca za najbolju dječiju knjigu u BiH, za knjigu Izmislionica u selu Pričevac, Sarajevo, 2014.
– Nagrada Šukrija Pandžo, Sarajevo, 2019.
– Nagrada Društva pisaca Crne Gore, za stvaralački opus u dječijoj književnosti, Podgorica, 2019.
– Nagrada Krešimir Šego, Mostar, 2019.
– Nagrada Lukijan Mušicki, za životno djelo u dečijoj literaturi, Beograd, 2020.
– Nominacija za najviše svjetsko priznanje za dječiju literaturu Astrid Lindgren Memorial Award, Stockholm, 2008. 2019. i 2020.
Zastupljen je u lektiri u BiH i koautor nekoliko čitanki za osnovnu školu. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine, Udruženja pisaca Njemačke, Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. Slobodni je umjetnik, živi u Vupertalu (Njemačka) i u Tuzli (Bosna i Hercegovina).
Bibliografija
Neke od značajnijih knjiga
– Zdravica na kraju djetinjstva, 1969.
– Vezena torbica, 1973. (12 izdanja – prevedena na bugarski jezik, u lektiri za 3. razred devetogodišnje škole)
– Rudarev kućerak, 1979. (9 izdanja – nagrada Najbolja dječija knjiga u BiH, u lektiri za 4. razred devetogodišnje škole)
– Pola igra, pola zbilja, 1980. (tri izdanja)
– Šta li mrda iza brda, 1984. (tri izdanja)
– Šuma, 1985.
– Putovanka, 1988.
– Bijeli svijet, šareni svijet, 1997. (pet izdanja – prevedena na 9 jezika, u lektiri za 4. razred devetogodišnje škole)
– Prvarica, 1997.
– Prva ljubav treći put, 2009. (pet izdanja – prevedena na njemački jezik)
– Kako se crta sunce, 2010. (četiri izdanja – prevedena na makedonski jezik)
– Djeca rastu, 2010. (pet izdanja)
– Izmislionica u selu Pričevac, 2013. (četiri izdanja – kao kazališna predstava za djecu i mlade postavljena na scenu Teatra Kabare u Tuzli)
– Dan kad mi je rođen prijatelj, 2016.
– Olovka pustolovka, 2017. (dva izdanja – nagrada Najbolja dejčija knjiga Sajma knjiga u Sarajevu)
– Sličice iz Bad Wildungena, 2017. (prevedena na njemački)
– Ispod cirkuske šatre, 2018.
– Tako smo rasli, 2018.
– Šimometar, 2019. (nagrada Sajma knjiga u Sarajevu, Najbolji izdavački projekt)
– Izabrana djela za djecu i mlade u 1-6 (2019. godine – u povodu 50 godina umjetničkog rada)
Izbori iz djela
ZNATIŽELJNA PTICA
Cijeloga jutra za radnim stolom
sjedim, nad morem sitnica,
a sve to vrijeme u moj se prozor
zalijeće neka ptica.
Udara kljunom, lepeće krilima
i grebe kandžama sitnim,
kao da želi u sobu ući
s razlogom vrlo bitnim.
Otvorim prozor, a ona prhne
u krošnju preko puta,
nemirno vrti repićem dugim
ka meni okrenuta.
Ostavim onda mrvice kruha
na oknu, s vanjske strane,
ali ih ona niti pogleda –
tu, dakle, nije zbog hrane.
Pa mrve pozoblju, brzo i u slast,
vrapčići, uvijek gladni,
a ptica nastavlja atak na okno
i na moj prostor radni.
Zašto je došla, zašto to čini,
šta li mi želi reći?
Da li je sretna, pa hoće, možda,
pričati o toj sreći?
Ili je, možda, voljenog nekog
izgubila u lugu,
pa me sada, očajna, zove
da podijelimo tugu?
Znatiželjna je – možda je i to,
i kljucat će do sutra
dok ne otvorim prozore širom
i pustim je unutra.
Ne razumijem, a ona možda,
u moje okno kljuje:
– Ostavi poslove i van izađi,
vidi, proljeće tu je!
A možda ništa od toga nije
u dan proljetni, vrući –
možda je samo željela ptica
u moju pjesmu ući…
GRADSKE SVJETILJKE
Uvijek me uzbude noću
svjetiljke gradske, male,
kada ih, jednu po jednu,
nečije ruke pale.
Jer, svaki osvijetljen prozor
poneku tajnu skriva –
iza njega se diše
i nešto važno zbiva.
Netko se, sigurno, voli,
netko tuguje, pati,
netko razmišlja sjetno
u šta mu prolaze sati.
Netko novine čita,
netko se muzici divi,
netko ciljeve smišlja
zbog kojih će da živi.
Netko večera, možda,
netko se liječi lijekom…
svaka svjetiljka gori
zato što treba nekom.
Uvijek me uzbude, zato,
svjetiljke gradske, male,
kada ih nečije ruke
jednu po jednu, pale…
ČASOVNICI U KUĆI
Žena mi je u svaku prostoriju
postavila po jedan sat –
U kuhinju, hodnik, kupatilo,
dnevnu i spavaću
sobu.
Sad hod sekundare čujem
kao čekića bat
i brojim, kao korak po korak,
da znam koliko sam bliže
grobu.
Ni jedan od njih ne pokazuje
točno vrijeme.
Svaki žuri nemilice
ili se osjetno sporije vrti.
Tako ostaje tajna
i sve strašne dileme
kad ću pred lice
smrti.
Samo na balkonu
nije se sjetila da ga okači
i tu se sat
ne nalazi.
Tu se najčešće, najradije
i najduže zadržavam.
Gledam u nebo iznad krovova,
kroz tutanj gradske buke
osluškujem udaljen glas
zaljubljene
ptice.
Vrijeme ne mjerim.
Pratim samo sunce
koje mi grije lice
i neumoljivo brzo
zalazi.
NEVESELA PJESMA
U rodne Breze stižemo samo
Kad umre netko drag,
Tada ožive slike i priče –
Davnog djetinjstva trag.
Bili smo bliže šuštavoj travi
I bliže svijetu u njoj,
Znali smo kuda leptiri lete,
Kud gazi mravlji stroj.
Uveče, kad se upale nebom,
Zvjezdice kao akne,
I mi smo rasli da svaki od nas
Poneku rukom takne.
Bili smo, dakle, bliži i nebu,
Svemiru, tom beskraju,
Kada ožive titrave tajne
S večeri u našem kraju.
Sada smo bliži jedino tuzi,
Jer život, bezdušni laf,
Uspijeva uvijek na našoj pruzi
Odviti glavni šraf.
Sve se ponavlja, kao na traci,
Ista se priča vrti –
Sve manje mislimo o svom životu,
A sve više o smrti.
SLIKA NA ZIDU BOLNIČKE SOBE
U bolničkoj sobi, u Wuppertalu,
na zidu, malo postrani,
suprotno od mog uzglavlja,
visi u jeftin okvir uramljena slika.
Reprodukcija nekog nepoznatog
autora.
Na njoj, prilično uredno poslagani,
motovi zrele jeseni:
U sredini veliki sočni grozd,
Uz njega grančica načičkana tamno crvenim bobicama,
kao klikerima.
Uz njih, sa lijeve strane, u zraku,
lelujav list, zastao između
krošnje i zemlje, kao između
života i smrti.
Niže, ispod njeg, jedan sličan,
koji se više nikada neće dići.
Sa desne strane, kao u stroju –
jedan iza drugog, uspravljena četiri lista.
Ovako, oslonjeni na svoje patljice,
kao da glume stabla sa prošaranim krošnjama.
Iza njih, u perspektivi,
kao u neurednoj vojnoj koloni,
siluete njihove mnogobrojne braće – također uspravne.
Gube se
u zelenkastoj izmaglici.
Iznad grozda, tik uz ukrivljenu patljicu –
glava djeteta.
Okrugla, na dugom tankom
vratu.
Crvena kosa. Oči – dvije točkice.
Djevojčica. Grozd ispod nje
kao da je njena haljina.
U sredini, ispod onog grožđa i bobica –
prazna puževa kućica.
Ljupko sklupčana. Prugasta kao
pidžama zatvorenika.
Sa tla, prema grozdu i puževoj kućici u sredini,
usmjerena je,
kao oznaka pravca kretanja,
široka, bijela strelica.
Valjda poruka slikara da svi i sve
nezaustavljivo ide u pravcu jeseni,
u mrtvu prirodu.
Ali, što će onda na slici
ona glava djeteta iza grozda?!
Volio bih to pitati autora.
Osim, ako to i nije dijete,
nego – anđelak,
koji nas sve dočekuje?
Nikada nećemo doznati ni to:
da li je nečitko potpisani autor
mogao i naslutiti da će u krevetu
nasuprot njegove slike ležati
jednom jedan bosanski pjesnik,
koji razumije umjetnost?
I da li je, baš zato, postavljena
ovdje,
da ga dočeka, da mu otkrije
svoju tajnu
i da je on oživi svojim stihovima?
ŠUMSKA STAZA
Na kraju njive, na rubu šume,
počinje – željno dočeka tu me.
Onda me vodi između stabala
kud su je stopala ljudska tabala.
Grane šumore, grlica guče,
ona me dublje u šumu vuče.
Gugut mi prija, šumor mi godi,
ona me vodi, vodi, i vodi…
Briše mi gradske iz oka slike –
jelike, jelike, samo jelike
i krošnje, krošnje, ogromne, nijeme –
kao da stižem u prošlo vrijeme.
Nestaje gradska vreva i cika,
cvrkut ptica, šumor jelika
i tihi život buba u travi
i mir od kog se vrti u glavi!
A ona ide, ide, vrluda,
preskoči potok, zaviri svuda,
penje se, slazi, a ja je pratim
i ne pomišljam da se vratim.
Ona se izvija, vijuga, mota
do kraja šume – ili života?!
Slušam tišinu, od sreće blistam –
možda ću i ja da prolistam!